Namjera Washingtona i Daytona bila je da Hrvati budu puni partneri u FBiH i BiH
Iako je dao brojne intervjue o ključnim trenucima oslobađanja Hrvatske i završetka rata u Bosni i Hercegovini, svaka nova izjava bivšeg veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj Petera Galbraitha donosi dodatnu informaciju i novu perspektivu o tim dramatičnim i presudnim događajima.
On je nedavno bio sudionik panel-rasprave na Dubrovnik forumu posvećenoj 30. godišnjici Splitske deklaracije koju su potpisali predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Na tome forumu ponovno je podijelio svoje iskustvo i uvid u ključne političke odluke koje su oblikovale tijek povijesti u bivšoj Jugoslaviji.
Večernji list: Po vašem mišljenju, koliko je bilo važno potpisivanje Splitske deklaracije i vojna pomoć Hrvatske u preokretanju tijeka rata i stvaranju uvjeta za Daytonski sporazum?
– To je bilo odlučujuće. Splitska deklaracija omogućila je hrvatsku vojnu ofenzivu kroz Livanjsko polje koja je oslobodila Bihać od opsade i stvorila vojne uvjete za Oluju. Oluja i naknadna hrvatska i bošnjačka vojna ofenziva u Bosni i Hercegovini promijenile su situaciju na terenu u BiH i tako omogućile Dayton. Bez Splitskog sporazuma i Oluje ne bi bilo Daytonskog sporazuma.
Večernji list: Mehmet Ali Bayar, bivši savjetnik pokojnog turskog predsjednika Süleymana Demirela, izjavio je da je Hrvatska “spasila čast Europe” u Bosni i Hercegovini. Dijelite li to mišljenje i zašto takve izjave često ne dobivaju značajnu pozornost u regionalnim medijima, posebno u političkim krugovima u Sarajevu?
– Slažem se. Važno je zapamtiti kontekst tih događaja. Splitski sporazum potpisan je 12 dana nakon što su bosanskohercegovački Srbi zauzeli enklavu Srebrenicu i pobili 8000 muškaraca i dječaka. Srebrenica je bila zaštićena zona UN-a – kako ju je proglasilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda – i navodno je bila pod zaštitom nizozemskih trupa. Zapravo, ni nizozemske ni snage UNPROFOR-a pod vodstvom Europljana nisu učinile ništa da zaštite Srebrenicu ni da spriječe masakr. Bio je to dan sramote za Europu i cijeli svijet.
Kada smo se sastali u Splitu, izgledalo je kao da bi Bihać mogao biti sljedeća zaštićena zona UN-a koja će pasti. Bio je napadnut s teritorija Bosne i s teritorija okupiranog dijela Hrvatske. Stanovništvo Bihaća bilo je četiri puta veće od Srebrenice. Da je Ratko Mladić učinio u Bihaću ono što je učinio u Srebrenici, mogli smo svjedočiti masakru 32.000 muškaraca i dječaka te gotovo 150.000 izbjeglica koje bi ušle u Hrvatsku.
Hrvatska je spasila čast Europe. Što je još važnije, spasila je desetke tisuća života u Bihaću.
Ne mogu govoriti o tome što se kaže u regionalnim medijima ni u političkim krugovima u Sarajevu. Ali činjenica je da je akcija Hrvatske spasila Bihać i izravno dovela do završetka rata u Bosni.
Večernji list: Kako tumačite činjenicu da i danas značajan dio javnog diskursa u Bosni i Hercegovini i dalje drži percepciju Hrvatske kao agresora, unatoč dokumentiranoj alijansi u završnim fazama rata?
– Ne mogu govoriti o percepcijama Hrvatske u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini. Mogu govoriti o činjenici da je hrvatska vojna intervencija u Bosni u srpnju 1995. godine bila poduzeta na zahtjev Vlade Bosne i Hercegovine u skladu s člankom 51. povelje UN-a. Članak 51. kaže da zemlje imaju pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu. Zemlja koja pomaže svom susjedu u obrani vlastitog teritorija nije agresor.
Večernji list: Splitskom deklaracijom iz srpnja 1995. godine djelovanje Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini je legalizirano. Je li ovaj potez odmah dobio američku podršku s obzirom na šire geopolitičke ciljeve Sjedinjenih Američkih Država u regiji?
– Da. Točno je reći da je američka politika u to vrijeme bila pomalo u rasulu. Prije Srebrenice SAD se protivio bilo kakvoj vojnoj akciji koja bi mogla proširiti rat. Nakon Srebrenice nadao sam se da će politika postati drugačija, ali bio sam nesiguran. Stoga sam otišao u Split bez izričite dozvole svoje vlade. Potaknuo sam Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da se dogovore o zajedničkoj vojnoj akciji kako bi se spasilo Bihać. Nakon toga američka administracija podržala je moju odluku i prešutno odobrila vojnu ofenzivu kroz Livanjsko polje, a poslije i Oluju.
Večernji list: Je li istina da je (i danas postoji glasina) u listopadu 1995. američki ministar vanjskih poslova Warren Christopher pozvao hrvatskog ministra Gojka Šuška da zaustavi napredovanje hrvatskih snaga prema Banjoj Luci?
– Koliko ja znam, a prilično sam siguran u to, to se nije dogodilo. Umjesto toga, Richard Holbrooke i ja imali smo upute reći predsjedniku Tuđmanu da zaustavi vojnu ofenzivu u Bosni i pritom ne zauzima Banju Luku. Holbrooke i ja raspravljali smo o tome trebamo li izvršiti te upute. Obojica smo vidjela prednosti da Hrvatska vojska zauzme Banju Luku. To bi značilo kraj Republike Srpske i ubilačkog Ratka Mladića. Ali postojale su i mane. Bili smo vrlo zabrinuti za humanitarnu situaciju i što bi se dogodilo ako više od stotinu tisuća Srba – onih koji su prognani iz Krajine i stanovnika Banje Luke – pokuša pobjeći kroz Posavinu usred ratnog vremena. Mislim da je ministar vanjskih poslova Christopher bio zabrinut da bi Milošević mogao izravno intervenirati ako Hrvatska vojska pokuša zauzeti Banju Luku, ali ni Holbrooke ni ja – obojica smo bila na terenu – nismo smatrali da je to veliki rizik. U svakom slučaju, odlučili smo izvršiti svoje upute i reći Tuđmanu da zaustavi.
Na moj prijedlog rekli smo predsjedniku Tuđmanu da Hrvatska vojska treba zauzeti Kozarac i Prijedor, mjesta koja sam smatrao Auschwitzom Bosne i Hercegovine. Nažalost, Hrvatska vojska nije oslobodila ni Prijedor ni Kozarac.
Večernji list: Iz današnje perspektive smatrate li zaustavljanje vojnih operacija Hrvatske i HVO-a kod Banje Luke strateškom pogreškom i mislite li da bi oslobađanje tog grada dovelo do drugačije Bosne i Hercegovine danas?
– Povijest se piše gledajući unatrag, ali živi gledajući naprijed. Odlukom da zaustavimo Hrvatsku vojsku Holbrooke i ja donijeli smo prosudbu koja nam se tada činila najboljom zbog razloga koje sam već objasnio. Gledajući unatrag, mislim da bi pad Banje Luke doveo do drugačije i bolje Bosne i Hercegovine. Pad Banje Luke vjerojatno bi označio kraj fašističke Republike Srpske i vjerojatno doveo do ujedinjene Bosne i Hercegovine. Ujedinjena i funkcionalna Bosna i Hercegovina možda bi danas bila članica Europske unije.
Večernji list: Vjerujete li da je trenutačna struktura Bosne i Hercegovine, kako je definira Daytonski sporazum, dugoročno održiva? Ili je potrebno redefinirati političke mehanizme kako bi se svi građani, kao i konstitutivni narodi, osjećali jednakopravnima?
– Daytonski sporazum učinio je ono što je trebao: okončao je rat. Dayton je održao mir već trideset godina i to je ogromno postignuće. Međutim, ni jedna razumna osoba ne bi smatrala daytonski nametnuti Ustav za Bosnu i Hercegovinu dobrim načinom vođenja zemlje. Ljudi Bosne i Hercegovine trebaju odlučiti o novim strukturama i mislim da im moj savjet nije potreban.
Večernji list: Daytonski sporazum donio je mir, ali je također zamrznuo mnoge nepravde. Što bi, po vašem mišljenju, trebali biti prioriteti potencijalnog Daytona 2, ako bi takav sporazum ikada došao do realizacije?
– Dayton 2 bio bi najkorisniji ako bi doveo do toga da Bosna i Hercegovina postane članica Europske unije.
Večernji list: S obzirom na nedavne geopolitičke izazove (Ukrajina, Bliski istok), je li Zapad izgubio interes za Bosnu i Hercegovinu i postoji li opasnost da će unutarnje strukture nastaviti stagnirati ili pak da će utjecaj neeuropskih sila poput Turske, Rusije i Irana rasti?
– Ono što se dogodilo 1995. godine bilo je iznimno. SAD je bio jedina velika svjetska sila. Rusija je bila slomljena, Kina još nije bila izrasla, a Europska unija bila je previše podijeljena i slaba da djeluje. Taj svijet je nestao. Budućnost Bosne i Hercegovine ovisi o ljudima te zemlje i Europi, kojoj ona pripada.
Večernji list: Značajno pitanje u odnosima Bosne i Hercegovine, i ono na kojem Hrvatska inzistira, je ravnopravna zastupljenost Hrvata, osobito kroz reformu Izbornog zakona. Koje bi promjene, prema vašem mišljenju, omogućile poštenu zastupljenost svih naroda, kao i svih građana u vlasti?
– Kao jedini Amerikanac koji je sudjelovao u Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, mogu reći da je namjera tih sporazuma uvijek bila da Hrvati budu puni partneri u Federaciji i Bosni i Hercegovini.
Večernji list: S obzirom na vaše iskustvo u diplomatskim i ratnim pitanjima, koji biste konkretan savjet dali političarima u Sarajevu, Zagrebu i Mostaru danas o tome kako obnoviti povjerenje između Hrvata i Bošnjaka, koje je postojalo u ključnim trenucima 1995. godine?
– Moj savjet političkim liderima vrlo je jednostavan. Gledajte u budućnost i nemojte ponovno ratovati prošlosti. Prošlo je 30 godina od Daytona. Značajan dio vaše populacije tada nije ni bio rođen
