Knjige Josipa Kalaice svjedočanstvo su o tragičnoj sudbini Hrvata u Bugojnu, o gotovo prešućenom zločinu i nepriznatoj žrtvi. One su opomena da je zločin prešućen, a zločinci nekažnjeni. Josip Kalaica, autor je tri knjige koje govore o stradanju Hrvata u Bugojnu u periodu od 1992-1996 godine.
Kao rođeni Bugojanac vrijeme poslije rata posvetio je istraživanju, sakupljanju, proučavanju, dokumentiranju te na kraju i publiciranju činjenične građe koja se odnosi na taj period. Sasvim sigurno može se reći kako je rijetko tko uspio sačiniti i na jednom mjestu prezentirati tako sveobuhvatnu dokumentarnu građu koja govori o razmjerima stradanja, zločinima, torturama i nestalim Bugojancima. Osobit poriv za istraživanjem zločina nad Hrvatima Bugojna nalazi u tome što nitko nije odgovarao za te počinjene zločine, za torture koje su prošli u logoru “Stadion” u Bugojnu, za uništenu imovinu i još uvijek one koji su odvedeni, nasilno likvidirani i koji se vode kao nestale osobe iz posljednjeg rata. Do sada je Kalaica dao izdati dvije knjige o stradanju Hrvata u Bugojnu, “Razmijenjeni iz bugojanskog logora ” Stadion” 19.03.1994.” i “Porušeno sve hrvatsko za i nakon sukoba ABiH i HVO-a u bugojanskim župama i dijelu župe Pećine”. U trećoj i najobimnijoj knjizi “Poginuli, nasilno odvedeni i nestali u Domovinskom ratu, Bugojno 1991.-1996. autor govori o 342 stradale osobe, o 27 ekshumacija u kojima je ekshumirano 145 tijela, iznosi fotodokumentaciju i sudsko-medicinske nalaze o stanju poginulih osoba te o kaznenim prijavama protiv odgovornih osoba od kojih još nitko nije odgovarao. Autor koji je i sam bio zatočenik logora “Stadion” iz kojega je razmijenjen nakon 239 dana, pita se što je još trebalo učiniti kako bi se odgovorni izveli pred lice pravde. O svemu ovome Kalaica je govorio za portal viteški.ba.
1. U svojoj knjizi navodite brojne lokacije kao mjesta koja su bili logori za Hrvate, između ostalog navodite i prostorije BH Banke koja je danas sjedište Medžlisa Islamske zajednice u Bugojnu. Prema izvješću Crvenog križa rečeno je da je logor “Stadion” bio suroviji od logora Manjača. Nijedno to mjesto nije obilježeno, na dostojanstven način odat pijetet prema žrtvama tih mučilišta. Što nam to govori, da li je i u kojoj mjeri bošnjačka politika pa i jasnost spremna suočiti se sa zaostavštinom svoje, takve ratne prošlosti?
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva dublju refleksiju o društvenim i političkim procesima u Bosni i Hercegovini nakon rata. Nepostojanje obilježja na mjestima stradanja Hrvata u Bugojnu svjedoči o nedostatku političke volje, ali i o strahu od suočavanja s tamnim stranicama vlastite povijesti. Odbijanje da se prizna prošlost može se tumačiti kao pokušaj očuvanja narativa o “svojim herojima”, čak i kada su ti “heroji” odgovorni za strašne zločine. Nekakva neformalna grupa za obilježavanje stratišta je bila u Bugojnu 7.1.2016. godine i obilježila slijedeća mjesta zločina: BiH banku Medžlis islamske zajednice), Gimnaziju, Kloster časnih sestara, OŠ Vojin Paleksić, Salon namještaja i Stadion. Došli su držali tablu s natpisom „MJESTO STRADANJA“ u rukama uslikali se odnijeli table i otišli. Nisam optimist niti vjerujem da će ijedna politika kazati nešto negativno o svojim „HEROJIMA“, a počiniteljima ratnih zloćina i svemu prljavom odrađenom tijekom ili nakon prestanka ratnih događanja. Ovo ukazuje na širi problem nepostojanja zajedničkog razumijevanja povijesti u BiH. Društvo koje ne priznaje sve žrtve kao jednake i koje ne osuđuje zločince, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, teško može graditi pravednu budućnost. Bez simboličkih gesta, poput obilježavanja mjesta stradanja, i bez konkretnih koraka prema procesuiranju zločinaca, ostaje gorak osjećaj nepravde među žrtvama i njihovim obiteljima. Moj pesimizam u vezi s time da će bilo koja politika osuditi svoje “heroje” nije neutemeljen. Nažalost, političke elite u BiH, bez obzira na etničku pripadnost, često izbjegavaju razgovor o vlastitim zločinima. Bez otvorene rasprave o ratnim zločinima i priznanja svih žrtava, teško je govoriti o pomirenju.
2. Navodite tabelarni prikaz više od tisuću logoraša, isto tako navodite i 165 imena stražara i odgovornih osoba koje su rukovodile logorima, navodite jasno imena ljudi npr. Fuad i Haris Ramić, Emir Arslanović i drugi koji su nečovječno i suprotno Ženevskim konvencijama ponašali se prema logorašima, neki od logoraša su podlegli od posljedica premlaćivanja, a neki se vode i kao nestali. Kako je moguće da pravosudne institucije BiH ne nalaze za shodno da preispitaju sve ovo o čemu govorite?
Do danas sam uspio dodati par imena zatočenih, na tabelarni popis onih koji su prošli kroz logore na prostoru Bugojna, a prikazanih u prvoj knjizi RAZMIJENJENI ……što govori da je to to. Dopunom podataka, a temeljem relevantne dokumentacije došao sam do broja od 201 osobe pripadnika ABiH koji su direktno vezani za zatočenike, (stražari, vojna policija, istražitelji i drugi). Vi ste nabrojili 3 osobe koje su direktno uključene u počinjenje ratnog zloćina, a broj je puno veći. U sve tri knjige ja apostrofiram da se ne želim baviti tužiteljstvo niti sudom, ja sam svoju obvezu koju sam zadao sam sebi odradio, pokazao širokom auditoriju što se sve događalo na prostoru Bugojna. Hoće li ili neće organi gonjenja i pravosuđa uraditi nešto po tom pitanju je upit za zvaničnike politike iz reda hrvatskog naroda. Do sada je pravomoćno osuđeno 10 osoba, protiv 2 se vodi postupak, a u fazi istrage su zloćini počinjeni na lokalitetima Zlavast, Gračanica i Odžak. Dok pravomoćne presude za 10 osoba i istrage predstavljaju mali korak naprijed, Jasno je da to nije dovoljno s obzirom na razmjere zločina koji su dokumentirani. Ova dokumentacija ne služi samo kao podsjetnik na patnju, već i kao poziv na odgovornost. Bez obzira na to što pravosudne institucije možda trenutno šute, vaš rad ostaje važan doprinos kolektivnom sjećanju i borbi za pravdu.
3. Iz dokumenata ARBiH je vidljivo kako su Enver Hadžihasanović, Selmo Cikotić i Kemal Džafić kao vojni vrh ARBiH znali za postupanja prema logorašima ali ništa nisu poduzeli. Osobito iz izvješća o upućivanju 23 logoraša u KPZ Zenica na daljnju obradu, međutim ni to nije dovoljno da bi se preispitala odgovornost navedenih osoba?
Unatoč ovim dokazima, pravosudni sustav BiH još uvijek nije sustavno preispitao odgovornost ovih osoba. Ovo predstavlja duboko razočaranje za žrtve i njihove obitelji te potiče osjećaj da su pojedinci na visokim pozicijama iznad zakona. U društvu koje teži pravednosti i pomirenju, ovakva pasivnost institucija ozbiljno narušava povjerenje u pravosudni sustav i vladavinu prava. Kao što sam u prethodnom pasusu rekao, vodi se postupak protiv Dževada Mlaće i Selme Cikotića, a do sada je osuđeno 10 osoba (po zapovjednoj odgovornosti i neposrednih počinitelja zločina). Najveći problem i ono što boli je vrijeme kada se vode postupci. Da li je trebalo 30 godina da prođe kako bi se počelo sa suđenjima. Prva ekshumacija je urađena 3.6.1996. godine i od tada do „Danas“ je bilo ili je i danas u ladici kod nekoga. Vrijeme koje prolazi dodatno otežava proces prikupljanja dokaza i svjedočenja, dok žrtve i njihove obitelji ostaju bez odgovora. Ova situacija jasno ukazuje na potrebu za reformom pravosuđa u BiH, ali i za većim angažmanom međunarodne zajednice. Pravo na istinu i pravdu ne bi smjelo biti pitanje političke volje, već temeljno ljudsko pravo.
4. U ratnom dnevniku Dževada Mlače stoji: “ne smijemo imati zvanično zarobljenih civila, a taj ekstremni dio zarobljenih vojnika treba da se likvidira”, što jasno ukazuje kako je Mlačo bio “gospodar života i smrti” u Bugojnu, međutim izbjegao je odgovarati za sve ono što je posljedica njegove politike u ratnom Bugojnu. Kako to komentirate, pored jasnih činjenica, pravosudna vlast ništa nije učinila?
Neprocesuiranje takvih slučajeva ne samo da produbljuje bol žrtava nego šalje poruku nekažnjivosti koja potkopava povjerenje u institucije. Htjeli ili ne htjeli moto „Pravda je spora, ali dostižna“. Dočekali smo dan da se pokrene proces i počne suđenje najodgovornijim ljudima za zločine u Bugojnu. Moja želja je da pronađemo sve nasilno odvedene kao i nestale te ih dostojno pokopamo da bi konačno našli svoj mir i spokoj. Pokretanje sudskog procesa protiv najodgovornijih osoba za zločine u Bugojnu, uključujući Dževada Mlaću, simbol je male, ali značajne pobjede za žrtve i njihove obitelji. Ta želja za istinom i spokojem ne smije ostati samo osobna težnja – to mora biti kolektivni cilj cijelog društva. Ovi procesi ne smiju ovisiti o političkim okolnostima, već o univerzalnom pravu žrtava na istinu i pravdu.
5. Iznosite brojku preko 3000 devastiranih, zapaljenih, opljačkanih i kontaminiranih objekata u Bugojnu u vlasništvu Hrvata. Time želite reći kako je to bila osmišljena i dobro isplanirana politika zatiranja svega hrvatskog u Bugojnu i onemogućavanje njihovog povratka. Devastirane su i crkve, kapelice i groblja vi ste to sve dokumentirali iako bošnjački politika stalno ponavlja kako muslimani nisu uništavali tuđe sakralne objekte i to ih razlikuje od drugih. Razmjeri učinjenog daleko su od teze kako su zločini Bošnjaka svedeni na incidente i pojedinačne ekscese. Vi ovdje obrađujete Bugojno, ali slično je i u Travniku, Kaknju, Zenici, Varešu. Ono što se dogodilo Hrvatima u Bugojnu u pogledu stradanja ljudi i imovine, ni po čemu se ne razlikuje od stradanja Hrvata u Republici Srpskoj. Kako je onda moguće da je cijeli vojni i politički vrh Hrvata optužen i osuđen za UZP u Srednjoj Bosni, a činjenice govore nešto drugo?
Podatci od preko 3.000 devastiranih, zapaljenih, opljačkanih i kontaminiranih objekata u Bugojnu, uključujući kuće, crkve, kapelice i groblja, jasno ukazuju na sustavno zatiranje svega što je hrvatsko. Razmjeri učinjenog daleko su od puke slučajnosti ili izoliranih incidenata, što dokazuje postojanje osmišljene i dobro organizirane politike s ciljem onemogućavanja povratka Hrvata na to područje. Obišao sam sva sela na prostoru Bugojna i sve bugojanske župe te poslikao svu strahotu. Čovjek ne može da shvati, prihvati, nađe opravdanje, razlog jer većina tih sela je bila mimo ratnih sukoba. Ista su sravnjena s lica mjesta, Nije ostao kamen na kamenu. Usporedo s rušenjem kuća istu sudbinu su doživjeli i sakralni objekti koji su se nalazili u tom selu. Sva su nam groblja porušena i devastirana kao i kapelice. Crkva u Drvetinama je zapaljena 1994. godine, Crkva u gradu je minirana 1996. godine, zvonik crkve na Humcu je miniran i porušen 1997. kuća časnih sestara na Humcu je zapaljena. Crkve u Kandiji, Glavicama i Humcu su opljačkane, a potom uništene, Zbog teških oštećenja poradi bakra s krova crkve u Kandija ista se urušila tako da teza da su oni čuvali naše svetinje nije istina. Po procjeni sudskog vještaka materijalna šteta na građevnim dijelovima porušenih objekata iznosi cca 350.000.000 DM. Tvrdim da je šteta puno veća jer u izračunu nije obračunat: interijer, stoka, poljoprivredni strojevi i priključci, šume u vlasništvu Hrvata te stanovi. Mislim da i Hrvati, odnosno njihovi predstavnici snose odgovornost, za procesuiranje Hrvata jer se skoro nije ništa ili vrlo malo učinilo oko dokumentiranja i dokazivanja zločina. Moglo se puno bolje i više uraditi po tom pitanju. Kamo sreće da je svaki grad gdje su stradali Hrvati izdao knjigu o tome, ali? Sustavno dokumentiranje i objavljivanje zločina u svim područjima gdje su Hrvati stradali osnažilo pravnu borbu i osiguralo da se glas žrtava čuje jasnije. Nažalost, nedostatak takvih napora ostavlja prostor za manipulaciju činjenicama i nerazmjeran pritisak na hrvatski politički i vojni vrh.. Svaka knjiga, svjedočanstvo i fotografija predstavljaju ne samo borbu za istinu nego i snažan podsjetnik da žrtve nisu zaboravljene i nameću se kao ključni za borbu protiv lažnih narativa i za postizanje pravednosti. Postavljanje hrvatskog vojnog i političkog vrha pod optužbe za udruženi zločinački pothvat (UZP) u Srednjoj Bosni kontradiktorno je činjenicama koje ukazuju na razmjere stradanja Hrvata, posebno u Bugojnu. Usporedba sa stradanjem Hrvata u Republici Srpskoj dodatno pojačava apsurdnost takvih optužbi. Dok su zločini protiv Hrvata u Bugojnu, Travniku, Zenici, Kaknju i Varešu često minimizirani ili ignorirani, hrvatski predstavnici suočeni su s kolektivnim optužbama koje ne odražavaju stvarnu prirodu sukoba i ulogu pojedinih aktera.
6. Sve tri knjige koje ste priredili bez ikakve dileme predstavljaju značajno svjedočanstvo ogromnog stradanja hrvatskog naroda u Bugojnu. Vaše knjige nisu samo snažan doprinos utemeljenju istine, za objektivno čitatelja one su faktografska potkrjepa svega onoga što analizirate. One uistinu mogu poslužiti i kao obilan dokument s relevantnim dokazima i činjenicama. Međutim, proteklo vrijeme nas poučava kako naše pravosuđe to ne zanima ili ne zanima u dovoljnoj mjeri. Kakve su Vaše namjere kao autora da s istim upoznate domaću i međunarodnu javnost, da rezultate vašeg istraživanja i dokumentiranje prezentirate međunarodnim organizacijama, stranim institucijama (OESS, OHR, UNHCR… ), strana veleposlanstva…?
6a Knjige su rezultat predanog istraživanja, truda i želje da se kroz nepobitne dokaze prikaže prava istina o stradanju Hrvata u Bugojnu. Pokušao sam, a mislim i dobrano uspio pokazati i dokazati svo stradanje Hrvata na prostoru Bugojna što materijalno tako i ljudsko. Svaku tezu sam potkrijepio relevantnim dokumentom kao prilogom tomu. Nisam htio unositi ništa osobno, subjektivno nego istinom reći sve, a potkrijepiti slikom, dokumentom ili iskazom živog svjedoka. Koga god bude interesiralo od stranih predstavnika neka nabavi knjigu i posluži se kako bi došao do relevantne informacije. Sam sebe često upitam „Koga naše stradavanje interesira od predstavnika međunarodne zajednice“ odgovor je NIKOG.
