Školstvo je temelj svakog ozbiljnog društva. O tome ne dvojimo ni najmanje. Svaka ozbiljna država puno ulaže u školstvo, jer od škole sve počinje i kvalitetno obrazovanje je temelj dobre budućnosti. Svima nama u sjećanju na školske dane ostaju neki profesori koji su nas svojim radom poveli prema onoj školi koju čini sam život: školi života.
Profesor Sreten Taraba jedan je od omiljenijih u Srednjoj školi Vitez i sigurno će ga se rado sjećati mnoge generacije učenika. Ova godina je posljednja godina njegovog aktivnog pedagoškog rada, jer već početkom lipnja profesor Taraba odlazi u zasluženu mirovinu. Rođen je 17.7.1959. godine. Osnovna školu završio je u Biloj, a potom gimnaziju u Vitezu. Diplomirao je na Fakultet filozofije i sociologije u Sarajevu. S ponosom ističe da su mu predavali neki od najumnijih ljudi u BiH svih vremena, profesori kao što su dr. Abdulah Šarčević, dr. Kasim Prohić (vrhunac intelekta sa Balkana), dr. Aleksa Buha i drugi. Početno radno iskustvo stekao je kao referent u TP „Vjetrenica“ Vitez, a nakon protekloga rata konačno je počeo svoj profesorski rad u Srednjoj školi „Vitez“.
1. Kakvo je Vaše sjećanje na pedagoški rad?
Stjecajem okolnosti i poratnih impulsa života, na zapovijed-zamolbu „biskupa obrazovnog procesa“ naših krajeva, pokojnog Zlatka Glada, krenuo sam u profesorsku šetnju predjelima naše škole. Profesora Glada nisam mogao odbiti jer mi je kao srednjoškolcu bio profesor i razrednik. Bilo je to periodu mog života koji u šali nazivam “budalasti period”. Profesor Glad je imao razumijevanja za moju mladost i nepodopštine i nije zbog mojih mladalačkih učeničkih budalaština izbacio iz škole. Došlo je vrijeme da mu nešto i vratim pa sam i ja postao profesor. Zajedno s njim, pomažući mu, počeli smo, zajedno sa Sanjom, Nadom, Snježanom, Božanom i drugima, graditi našu školu. S novim vremenom, u ovom stoljeću, dolaze mlađi kadrovi i drago mi je što mogu reći da školu “uzeše u svoje ruke domaća dica“. Njihov pedagoški kolektivni zagrljaj sve naše djece je kvalitetan. To bijahu “naši “Adrijana, Boro, Gabrijela, Ivona, Irena i drugi. Škola je jačala i jačala. Učenici iz naših učionica i klupa završiše fakultete ili postadoše dobri radnici, što je i naš ponos. Osmijeh djece iz naše škole je temeljna pobjeda. Škola kao mjesto ljepote života.
2. Koja bi bila Vaša poruka kolegama?
Smisao škole je prije svega izgradnja ličnosti mladih ljudi koji su danas pred brojnim izazovima i brojnim iskušenjima, više nego što smo mi bili kad smo odrastali. Duša škole su razrednici. Oni prvi moraju razumjeti u kakvom svijetu djeca odrastaju u formativnim godinama. Profesori su arhitekti dječje duše, a djeca su nam najveća vrijednost. Njih se ne može prevariti, jer i kad nemaju formalno znanje djeca imaju emocionalnu inteligenciju. Zbog toga se profesori moraju prilagoditi novom vremenu i pomoći djeci da se upute u pravom smjeru kroz život. To se ne može postići šablonskim radom, nego svakodnevnim usavršavanjem profesora i čak bih rekao učenjem od učenika. Uvjeti u kojima radimo nisu dobri, ali usprkos svemu djeca su dobra. Kolektiv naše škole je mlad i vjerujem da je dorastao tom zadatku. Kolegama želim samo da nastave postojećim emocionalno-racionalnim impulsom i da pokažu da je naša škola u pravim rukama.
3. Molimo Vas za poruku budućim učenicima?
Djeci bih rekao da je škola, kao formalna instanca, etapa našega životnog putovanja, najozbiljnija radionica za izgradnju našega karaktera i razvijanja našega intelekta. Ona je starija sestra blizanka one najvažnije, životne škole. Ne budite lijeni, iskoristite školu i učite metode i tehnike za pobjede u školi života. Trebat će vam osobito u turbulentnim vremenima koja su pred svima nama.
