Ivan Zec, autor knjige ” Znamenite osobe Doca – kolijevke hrvatske inteligencije” je Travničanin sa zagrebačkom adresom. Razgovarali smo s Ivanom o knjizi, o motivima zbog kojih je nastala kao i njegovim pogledima na aktualni trenutak u kojem se hrvatski narod u BiH nalazi s posebnim osvrtom na ono što je tema same knjige.
1. Gospodine Zec priredili ste knjigu kojoj je nedavno bila i promocija u KŠC Petar Barbarić u Travniku pod naslovom “Znamenite osobe Doca – kolijevke hrvatske inteligencije“. Knjiga je doista impozantno djelo po svome obimu ali i po sadržaju, obradili ste velik broj osoba. Sudeći po svemu vaš posao je bio i opsežan i dugotrajan s obzirom da niste iznosili samo šture biografijske podatke nego i značajne informacije iz života tih ljudi. Kako ste došli na tu ideju, što Vam je bio motiv, kako ste taj posao radili te tko vam je pomogao u tome? Možete li nam ukratko pojasniti u čemu se sastojao vaš posao?
Općenito govoreći, a i kad je Dolac u pitanju motiv za istraživanje i pisanje daje mi težnja da povratim „izgubljenu“ povijest našeg naroda na ovom području. Toliki ratovi ali i nizak stupanj pismenosti koji je dugo vladao u Bosni stvorili su pogodno tlo za zaboravljanje narodne prošlosti. Kad na to nadodate dugi period diktature komunističkog jednoumlja i posljednji rat u kojem se ciljano išlo na brisanje povijesti i identiteta, onda zaista posljedica bude gubitak povijesti ali i dijela nacionalnog identiteta. Pošto sam u ratu napustio zavičaj, osjećam odgovornost i potrebu da se na ovaj način odužim.
Što se Doca tiče, već duži niz godina pripremam jedan opsežniji opus u sklopu kojeg je bio i veći broj životopisa koji se na kraju našao u ovoj knjizi. Prije oko godinu dana kontaktirali su me s idejom da napišem knjigu o znamenitim Dolačanima. Kako sam već imao dio biografija u međuvremenu sam ih proširio i obogatio i napisao još oko tridesetak novih i tako je nastalo ovo djelo.
Inače, dobro ste primijetili, nisam želio da ovo bude još jedno navođenje suhoparnih biografskih podataka, nego sam išao za tim da „oživim“ ove ljude u doživljaju čitatelja i da mu približim njihovu životnu borbu. U procesu stvaranja ovakve knjige najviše užitka nalazim u istraživačkom radu jer tako i sam upoznajem svoj narod i živote naših pređa. Iako je znatan dio izvora u BiH, puno je toga sačuvano u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu ili recimo mnogim bosanskim glasilima koja se čuvaju u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, što meni olakšava posao, obzirom da živim u zagrebačkoj okolici. Puno mi pomaže i to da se već 25 godina bavim kolekcionarstvom fotografija, informacija, raznih dokumenata, novinskih članaka i drugih predmeta iz prošlosti travničkog kraja, pa sam do sada stvorio vrlo opsežne zbirke iz kojih onda prilično lako mogu crpiti građu za knjige. Tako npr. kroz fotografiju nastojim realizirati dio spomenutog „oživljavanja“.
2. Cijeneći sve one podatke koje ste iznijeli u ovom leksikonu imena ljudi s dolačkog kraja doista se može zaključiti kako je Dolac bio rasadište velikog broja izuzetno obrazovanih i uspješnih ljudi u različitim sferama javnog, političkog, svjetovnog, religijskog, gospodarskog, kulturnog, umjetničkog… života. Što mislite čemu se mogu zahvaliti takvi uspjesi da jedan mali Dolac iznjedri ljude koji su neki od njih prepoznatljivi na nacionalnoj razini i šire, kao npr. Ivo Andrić?
Vidite, za odgovor na to pitanje moramo malo dublje zaviriti u povijest Doca jer se radi o zaista specifičnom i neobičnom mjestašcu. Po svemu sudeći Dolac je nastao prije tristotinjak godina kao rezultat sporazuma između predstavnika turskih vlasti i hrvatskih povratnika u ovaj kraj. Bio je to pakt iz interesa u kojem je vezir, koji je baš u to doba preselio iz Sarajeva u Travnik, osigurao umješne zanačije za svoj dvor, a Dolačani su za uzvrat dobili pravo da mogu nesmetano uživati plodove svoga rada i zadržati čisto katolički karakter svoga mjesta. Tako je Dolac postao izdvojena mahala katoličkih zanačija u vezirskom Travniku (praktično neka vrsta geta), a Dolačani privilegirana raja, koja je kasnije evoluirala u gazde, trgovce pa čak i svojevrsne diplomate koji su kružili između Porte, Beča, Svete Stolice i drugih tada relevantnih mjesta.
Međutim, kada je u pitanju turska zaštita bilo je i puno iznimaka, pa je tako gotovo svaka dolačka trgovačka kuća imala momente osiromašenja zbog turskog zuluma. Zato su Dolačani postali vrlo štedljivi, te su nastojali iznaći načine kako bi svoj imetak učinili što trajnijim. Okupacijom Bosne i njenim ulaskom u svijet Austro-Ugarske njihovim sinovima otvorio se prostor za školovanje na vrhunskim sveučilištima Monarhije. Neke obitelji mogle su financirati školovanje kapitalom stečenim za vrijeme Turaka, dok su drugi vođeni njihovim primjerom učinili velike žrtve kako bi se i njihova djeca tamo školovala. Od drugih faktora koji su pogodovali afirmaciji Doca kao kolijevke hrvatske inteligencije u Bosni svakako treba spomenuti otvaranje franjevačke, kao i osnovne škole sestara milosrdnica u Docu, te otvaranje isusovačke gimnazije u Travniku.
3. Primijeti se kako u knjizi navodite da je Dolac bio “središte hrvatske prosvjetiteljske misli te da je kolijevka hrvatske inteligencije“. Činjenica je kako su čak 4 predsjednika HKD Napredak bila s Doca, da su istaknute osobe političkog života u tadašnjim društveno-političkim okvirima bile s Doca kao npr. Tugomir Alaupović, Jozo Sunarić ili Nikola Mandić, da su na Docu osnovane prve stranke hrvatske nacionalne provenijencije te da je to mjesto Hrvatskog narodnog sabora na kojem su se zavjetovali raditi na sjedinjenju BiH s Hrvatskom. Poneki članovi ovog prosvjetiteljskog vala bili su i muslimani. Današnji društveno-politički okvir u BiH i stanje političke svijesti bi ovakva promišljanja ocijenila antidržavnim djelovanjem, a politička nastojanja Hrvata kao povijesnog naroda u BiH nazivaju se UZP (udruženi zločinački poduhvat), na temelju iskustava i povijesnih gibanja koje ste iznijeli u ovoj knjizi opisujući značajne osobe ovog kraja, prema Vašem mišljenju imaju li Hrvati danas pravo promišljati svoju nacionalnu i političku budućnost te da li u tome danas možemo učiti od naših predaka dolačkog kraja?
Gledišta povjesničara svakako moraju nadilaziti današnje dnevnopolitičke poglede i agende. Hrvatski je narod kroz svoju povijest na ovim područjima prolazio različite uspone i padove, pa tako i današnje trendove treba gledati u tom kontekstu. Kao što ste spomenuli, knjiga ujedno rasvjetljuje ulogu Doca kao mjesta okupljanja hrvatskih političkih snaga tijekom prve polovice XX. stoljeća i kontinuirane težnje za sjedinjenjem s Hrvatskom ali i traženja različitih opcija dogovora sa srpskom i muslimanskom komponentom. Povijesno gledano sva tri naroda „osuđena“ su na traženje modaliteta suživota i dogovora, a nastojanja da se „onaj drugi“ proglasi zločinačkim samo mogu pogoršati međusobne odnose i onemogućiti suživot. Hrvatski narod u tom pogledu ne da ima pravo promišljati svoju nacionalnu i političku budućnost, nego mu je to obveza, a ova knjiga daje nam niz izvanrednih primjera kao su ondašnji čelnici uspješno gradili gospodarsku, kulturnu, socijalnu i političku infrastrukturu, primjenjujući vrlo napredne metode koje mogu biti uzor i današnjim liderima. Prije preko stotinu godina osnivane su hrvatske banke i osiguranja, štedne i druge zadruge, obrtničke udruge, sustav seljačkih zadruga, razna društva za potporu i stipendiranje naučnika u zanatima, đaka i studenata i mnogo drugih hrvatskih organizacija koje su sustavno i uspješno podizale naš narod i bez kojih bi život bio neizmjerno teži.
- Kakva su vaša promišljanja o stanju današnjice kada je hrvatski narod u Srednjoj Bosni u pitanju? Po mnogo čemu bili smo predvodnici prosvjetiteljskog duha u našim krajevima, naši ljudi su ostavili golem utjecaj na razvoj ovoga kraja. Kakve su nam perspektive u budućnosti te da li postoje uvjeti da po uzoru na nekadašnje vrijeme i nekadašnje ljude se dodatno organiziramo te na primjeru prosvjetiteljstva onog vremena stvaramo inteligenciju koja se sposobna nositi s izazovima novog vremena? Sa sjetom govorite o nekadašnjem Docu, gdje je Dolac danas i što prema vašem mišljenju treba učiniti da današnji naraštaj krene tim putem i koliko nam hrvatska država u tome može pomoći?
Knjiga dolazi u trenutku nove krize Hrvata BiH, koji su pogođeni velikim valom iseljavanja koji je jednim dijelom posljedica otvaranja EU tržišta rada Hrvatskoj, kao i teške političko-gospodarske situacije u BiH. No, osobno mislim da to nisu presudni faktori. Povijesno gledano, u Bosni je bilo znatno gorih trenutaka, pa i u dijelu perioda kojeg obrađuje knjiga. No, ono što danas fali Hrvatima BiH je snaga vjere koja nas je održala na ovim prostorima kroz tolika stoljeća usprkos užasnim životnim prilikama katoličke raje. Zaraza otpadništvom koja je danas zahvatila kršćanske crkve, pa tako i katolike, globalni je fenomen. Zahvaljujući pologu vjere kojeg su nam prenijeli naši stari mi smo ovdje odolijevali duže nego npr. Zapadna Europa, no u posljednjih deset godina ova zaraza itekako je evidentna i kod nas. Veliku odgovornost imaju svećenici, no nažalost mnogi nisu svjesni opasnosti, a neki su i sami potpali pod svjetovni utjecaj, te nude moderniziranu, razvodnjenu verziju katoličanstva u kojoj Krist više nije prepoznatljiv, nego je sveden na nekakvo novo bratstvo i jedinstvo koje nema veze s kršćanstvom, nego predstavlja alibi za prihvaćanje grijeha. Zato nemamo blagoslova. Danas nam trebaju snažni i sveti pastiri, poput onih koji su opisani u ovoj knjizi, svećenici koji istinski žive svoju vjeru, koji žive pokornički i zaziru od duha svijeta i koji su spremni žrtvovati sve za duhovni i fizički spas svoga stada. Hrvat katolik koji živi uz takvog svećenika ne će imati problem nositi se s izazovima bosanske današnjice a njegova će obitelj imati Božji blagoslov. Ne samo svećenici, trebaju nam takvi laici, osobito očevi s krunicom ruci, koji su pastiri u svojim obiteljima. Nažalost te vrijednosti danas su uvelike zaboravljene jer vlada materijalizam i trka za raznim užicima, pa zato knjiga služi kao dobar podsjetnik koliko su se stvari izvitoperile.Što se tiče Doca on je svoju povijesnu ulogu odigrao. Danas bi bilo lijepo da se u Docu uredi prostor koji će nuditi zoran prikaz njegovog povijesnog značaja i biti inspiracija današnjim naraštajima. Opcija ima puno, od zgrade bivše škole časnih sestara, do kuće biskupa Jablanovića ili rekonstrukcije dolačke Čitaonice. Siguran sam da bi Hrvatska poduprla takav projekt, samo treba volje na lokalnoj razini. Ja sam spreman staviti sve svoje materijale na raspolaganje.
