Svaka tužna obljetnica, kada se prisjećamo dana, kako je jučer na svetoj misi rekao župnik Velimir Bavrka, kada je župa Vitez ubijena, u nama budi posebne emocije. Čitajući iznova svjedočanstva članova obitelji poginulih viteških anđela, naše prekinute mladosti nemoguće je, a ne zapitati se kako su naši sugrađani smogli snage i nastavili svoje živote, a pritom ne tražeći osvetu nego pravdu, za koju sve manje imaju nade.
10. LIPNJA 1993. GODINE JE UBIJEN VITEZ! – Brutalno ubojstvo i ranjavanje djece najteži je ratni zločin. Istinski zločin protiv nevinosti i dobrote, a upravo 10. lipnja 1993. godine s položaja Armije RBiH doletjela je minobacačka granata, u danu kada nije bilo borbenih operacija, na dječje igralište i zauvijek prekinula mladost i živote Sanje Garić, Milana Garića, Dragana Ramljaka, Dražena Čečure, Borisa Antičevića, Sanje Križanović, Augustine Grebenar i Velimira Grebenar.
Djeca su ubijena pred vlastitim domovima i pred očima roditelja, čija je svjedočanstva nemoguće čitati i biti ravnodušan. Do sada su vođene istrage, a da je pravde i poštenja one bi morale suziti krug odgovornih za ovaj zločin, posebno otkriti nalogodavce i osobu koja je toga dana napunila minobacač i ubila djecu. Postoje topnički dnevnici, zna se tko je bio toga momenta na smjeni te koliko je Armija BiH imala instaliranih minobacačkih gnijezda. Jedno od njih je, kažu upućeni, bilo u okolici Lupca te je upravo ta pozicija označena kao moguća lokacija s koje je ispaljen smrtonosni projektil iz oružja koje obično cilj pogađa iz trećeg pokušaja, no taj dan nije bilo potrebe za trećim pokušajem, na Vitez su iz toga pravca pale dvije granate, očigledno izvršiteljima zločina dovoljno.
BOLNA I POTRESNA SVJEDOČANSTVA OBITELJI
– “Zamišljam im lica i ruke i kako su se smijali, kako su noću pričali , trčali za hruštevima i plakali u kozicama. Zamišljam ih na prvu pričest, krizmu i svaki me njihov neproslavljen rođendan sve više boli. Svaki imendan, i svaka neproslavljena godišnjica mature. Zamišljam njih na panou među maturantima, i njihove svadbene karavane. Zamišljam njihovu djecu i njihove oči na njihovoj djeci i kako bih sve dao, samo da sam mogao, imao priliku – odgojiti svoju djecu”, rekao je Pero Grebenar, u travnju 2020. godine.
“U momentu pada grante udario sam glavom od stol i čuo sam vrisku. Odjednom, ne mogu ništa s nogama. Podignem glavu, a ono sve crveno pred očima…”, prisjeća se Ivan Garić (na Osmici mu poginuli brat i sestra) i prepričava kako je mislio da je slijep pa se obrisao i onda je vidio tijela oko sebe. “Mama je došla prva, vidjela brata koji je bio raskomadan, kao i većina djece za stolom. Rekao sam joj da sam ja dobro, da me pusti i da ide potražiti sestru koja je krenula prema kući.”
“Bilo je baš zatišje, nije bilo puškaranja. Djeca su se izašla igrati, jer nema granatiranja… Došao sam s posla iz ‘Principa’ i sjedio ispred kuće za stolom. Kćerka Sanja je pekla kruh, i veli: ‘Odoh se još malo igrati s djecom.’ I onda prva granata, bum”, prisjeća se Milko i dodaje da su kasnije saznali da je ta granata pala u gradski bazen, nedaleko od njihovog naselja. Druga je, nedugo potom, pogodila igralište. “Zatim, stiže nova, u igralište, i samo vidiš dim i kaos. Dobro se sjećam, Ivan ranjen, kćerka Sanja ranjena, a Milan poginuo, ostao u komadima… Nosio sam kćerku i, sjećam se, naletim na žicu kod čempresa i padnem preko nje. Mislim da ima svakakvih tragičnih porodica, ali mi smo sigurno među najtragičnijima”, ispričao je Milko Garić.
Djeca su ukopana prije svitanja, nekoliko sati nakon stradavanja. Između dva i tri sata ujutro, 11. lipnja 1993. godine. Vlado Ramljak je sahranio 15-godišnjeg sina Dragana.
“Nije mogla sahrana drugačije, rat je, ne smiješ. Pokojni ‘Kinez’ mi je rekao da mi je sina obukao u ratnoj ambulanti. Od svega što se događalo, ničega se ne sjećam. Kroz maglu sam kao ugledao siluetu gospođe Mire, ali niti sam koga drugog prepoznao, niti šta znam. Odveli su me na groblje, prisustvovao sam sahrani, ali ništa ne znam. Da se bogdom to nikada nije dogodilo, ali eto…”, rekao je ranije Vlado.
TKO JE I KAKO ŽIVI UBOJICA VITEŠKE DJECE?
– Mi se pitamo kako je ubojici? Zamislite osobu koja je ubila djecu toga dana i nastavila svoj život “normalno”. Je li osoba koja je toga 10. lipnja 1993. godine svojim rukama spremila i ispalila granatu na vitešku nevinu mladost ravnodušna? Čita li ovaj tekst, živi li možda među nama, sreće li Gariće, Grebenare, Antičeviće, Ramljake, Križanoviće i Čečure svaki dan i pozdravlja li ih? Strepi li taj čovjek barem da će se domaće pravosudne institucije probuditi, da će kaznene prijave i istrage doći do nalogodavaca i počinitelja i da će barem vidjeti tamnice. Zaista, zvuči nevjerojatno da je netko mogao ubiti osmero djece, a ne vidjeti zatvora i sudnice!
Ili pak tu osobu svakoga dana peče savjest, spava li mirno ili je pobjegla od sebe znajući da je u Vitezu njegovim djelom poražena civilizacija, poražena ljudskost, suživot i čovjek.
