Bosna je zemlja bogate, ali zapuštene tradicije, kulture i povijesnih artefakata. Često sam ljubomoran kad vidim kako razvijene (čitaj bogate) zapadne zemlje čuvaju svoju tradiciju, ponajviše kroz očuvanje tradicijske gradnje i ambijentalnost koju u takvim prostorima nije nikakav problem staviti u funkciju razvoja turističke ponude.
Tradicijska kultura bi bila nešto što bi u građevinarstvu bio temelj. Od njega sve počinje, a kuća tek potom dobiva izgled i ljepotu kao otjelovljenu ideju arhitekta. Tradicijska kultura je početak, ono što bi Marks u društvenom kontekstu nazvao baza, a na nju se oslanja nadgradnja. Tradicijsku kulturu treba njegovati da bismo znali svoje porijeklo, svoj početak, društveni i povijesni kontekst iz kojeg smo poniknuli. No, treba znati da su pravi kulturni dometi daleko viši i vrjedniji. Upravo najvrjedniji su oni koji se oslanjaju na tradicijsku kulturu kao temelj, ali su se uzdigli iznad tog temelja kao velebne građevine koje streme višim oblicima i formama. Najljepše simfonije nastale su na temeljima tradicijske glazbe, najljepše građevine nastale su na osnovu arhitektonskih formi koje su u sebi inkorporirale naslijeđe jednoga kraja sadržano u tradicijskoj gradnji itd. Zbog toga je vrijedno brinuti o tradicijskoj kulturi, ali koliko god ona bila važna treba biti svjestan da se za bogatije forme treba educirati i unositi elemente modernosti koji će novoj formi donijeti novu kvalitetu po kojoj će neka od njih postati i remek djelo. Ništa ne treba precjenjivati, ali treba držati do svoje tradicije kao dijela svoga identiteta. Nerijetko su najveći umjetnici svoja najuspjelija djela gradili na tradiciji uz koju su odrastali prevladavajući je i napuštajući je novim formama koje postaju novi reperi vrijednosti i remek djela u nekoj umjetnosti.
Držimo li mi do svoje tradicijske kulture? Vrijedni pojedinci šire znanja folklorne tradicije. Osnivaju se pjevačke grupe koje njeguju s više ili manje uspjeha tradicijsko pjevanje, no stari običaji, a pogotovo gradnja u starom stilu se gubi. U srednjoj Bosni, ono što smo najmanje njegovali kao dobru tradiciju je očuvanje ambijentalne gradnje. Svijetlih primjera ima tek u tragovima, kao što je obnova stare kuće obitelji Marković u Biloj ili kuća dr. Trake u Novacima. Također na temeljima tradicijske gradnje etno-selo Čardaci izgradio je poduzetnik Mirko Šakić i napravio izuzetno lijep ambijent za primjer drugima. Da smo još šezdesetih godina prošloga stoljeća više vodili računa o tradicijskoj gradnji i održavali naše kuće u stilu srednjobosanske gradnje danas bi i sela u okolici Viteza izgledala puno drukčije i bila, siguran sam, puno ugodnija mjesta za život i druženja. Ovako, s prvim novcima iz Njemačke naši su gastarbajteri počeli još početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća graditi trokatnice koje su svojim bezličnim izgledom stršale kao napuhani, uhranjeni GMO pijevci među pilićima.
Zavičaj je utočište naše duše. Toplo gnijezdo djetinjstva kojemu se vraćamo u sjećanjima na naše najranije dane i formiranje naše osobnosti. Čuvajmo naš zavičaj i našu zavičajnost, pa ćemo, nadam se, očuvati i naše duše da nas učine boljim ljudima.
