U rijetko iznošenom, detaljnom svjedočenju Ive Rajkovića – tadašnjeg dužnosnika HVO Vlade i svjedoka događanja u Travniku tijekom proljeća 1993. – razotkriva se složen i dramatičan mozaik vojnih, političkih i društvenih prilika koje su prethodile potpunom egzodusu hrvatskog stanovništva iz tog srednjobosanskog grada. Njegovo osobno iskustvo iz blokiranog dijela grada, gdje su on i nekolicina hrvatskih predstavnika ostali odsječeni bez zapovijedi o povlačenju, baca novo svjetlo na prirodu raspada hrvatsko-bošnjačkih odnosa, iznenadni prevrat vlasti i kaotičnu muslimansku militarizaciju Travnika. Večeras objavljujemo drugi dio, nakon prvog koji je izazvao snažne reakcije te bio izuzetno čitan. Svjedočenje, treći dio, prenosimo u nastavku:
Ovo svjedočanstvo je izuzetno potresan i važan dokument koji svjedoči o zlostavljanjima Hrvata tijekom rata u srednjoj Bosni, posebice u kontekstu prisutnosti stranih boraca – mudžahedina – na strani Armije BiH. Ono što posebno šokira nije samo brutalnost samih čuvara, već i razina institucionalnog sudjelovanja bošnjačkih ratnih struktura u prikrivanju i omogućavanju tih zločina.
Rajkovićevo svjedočanstvo ima veliku težinu jer dolazi od intelektualca, profesora koji kroz osobnu perspektivu otkriva sve slojeve poniženja, nasilja, ali i rijetkih čina ljudskosti. Osvjetljava kako su lokalne bošnjačke strukture – uključujući gradsku vlast, SDA kadrove i vojne oficire – znale za zlostavljanja, a često su ih i odobravali.
Ovo je ujedno i važan poziv da se, uz sve zločine koji su već procesuirani, ne zaboravi ni patnja Hrvata u srednjoj Bosni, osobito u zatočeničkim logorima pod nadzorom Armije BiH i mudžahedina. Dokumenti i iskazi poput ovoga trebaju biti dio ozbiljne historiografske i pravne obrade, kako zbog pravde, tako i zbog istine – da se ne zaboravi i ne ponovi.
Kako smo uopće preživjeli?
Djeca su bila s nama, tukli su nas strašno. Kad bi Arapi iz arapskih zemalja otišli, dvojica bi u noći otvorila vrata. Mi bismo mislili da ulaze da nas tuku, ali jedan bi pružio ruku, rekao: “Profesore”, a zatim bi me stisnuo za glavu i izigravao bubanj. Nismo mogli ni shvatiti što se događa. Kao da se igraju s nama. Svaka tri sata netko je dolazio i tukao. Ponekad bi ubacili tvrdo voće, kruške, koje smo mi sisali poput životinja jer nismo imali ništa drugo.
Bili su tu i lokalni mladići, 15–17 godina stari, mentalno zaostali. Jednog dana, prvi put sam ušao u prostor gdje se nalazila banja. Na vratima je bila katolička oznaka: “Melkior, Gašpar i Baltazar”. Dvojica muškaraca s bradama donijeli su mi kantu tople vode i čistu, novu odjeću – donje rublje i hlače. U hlačama sam imao zašivenih 200 maraka, jer bi te na ulici u gradu odmah pretresli. Prvi put sam se tada oprao, bez sapuna, samo vodom. Tek desetak dana kasnije, kada sam skinuo košulju, bila je potpuno crna.
Uvjeti su bili grozni – tučnjava, hrana nepoznata, jeli smo rukama, crni kruh. Nakon pranja vraćeni smo u istu sobu. S nama su bila još trojica koji su također dobili nešto odjeće – jedan čak jaknu “Texas”, koju sam zadržao kao uspomenu.
To zatočeništvo kod mudžahedina trajalo je do kraja listopada ili početka studenog. Jedne večeri, oko 10 sati, netko je otvorio vrata i spustio malu konzervu s motornim uljem i krpicom. Digao sam se i pitao tko je. Glas mi odgovori: “Profesore Rajković, jeste li to vi?” Bio je to Džemo Delić, moj bivši učenik. Prisjetio se kako mu je razrednica bila profesorica Kristina Medić, kako je napustio školu, a ja sam zvao njegove roditelje. Kasnije je završio školu i postao recepcioner. Čak smo se zajedno slikali na maturalnoj zabavi. To ulje i krpicu – to su koristili kao svjetiljku. Zapalili bi krpicu umočenju u ulje, i ona bi gorjela. Jeo si naslijepo, samo rukom pokušavao pogoditi gdje je hrana.
Spontano sam mu rekao da kaže mami da mi donese čarape, jer sam bio bos. Ležao sam na zemlji. Više ga nikad nisam vidio. Ušao je tada jedan Arapin, nešto mu rekao i zgrabio ga. Nestao je, a ja sam zaključio da je možda njegovoj majci prenio dokaz da sam živ.
Jednog dana, oko podne, čuo sam auto. Uletjeli su unutra, podigli nas i vezali. Onaj koji nas je najviše tukao rekao mi je da će nas odvesti. Mislio sam da idemo na strijeljanje. No tada su poveli i Kazimira Pobrića. Prepoznao sam glas Arapina koji je bio prisutan i prilikom mog otmice u Travniku – isti čovjek.
Kasnije sam doznao da su Kazimira vratili kući u Travnik. Tada još nisam znao što se događa, mislio sam da ga vode na pogubljenje.
Kad su ponovno došli, opet su nam zavezali oči. Sva trojica smo bili vezani, bez riječi, bez odgovora. Ubacuju nas u vozilo koje poskakuje, trese, lupa… Osjećam da putujemo, ali ne znam kamo. U glavi pokušavam rekonstruirati put. Mislim da smo se zaustavili pred Gučom Gorom, ispred samostana. Čujem ih kako govore – laju na arapskom. Vozilo se opet pokreće. Idući trenutak, osjećam kako silazimo na asfalt. Po zvukovima i okolini zaključujem da smo sada u Travniku, ispred medrese. Vozilo ponovno staje. Ne znam gdje smo točno ni zašto.
Otvaraju se vrata. Netko me izvodi van, još uvijek vezanog. Osjećam kako mi netko dlanom prelazi preko lica, pridržava me ispod ruke. Bos sam, a na tlu je snijeg i blato – osjećam to pod nogama. Mislima sam već spreman na najgore. Pomislim: “Vode nas na stratište.”
Opet mi netko prstima prelazi preko lica, pomiče dlake s brade, kao da pokušava prepoznati tko sam. Tada čujem poznat glas – BEBA SALKO. Kaže:
– Profesore, jeste li Vi profesor Rajković? Da nisu nekoga podvalili?
Kad sam čuo njegov glas, odmah sam izustio:
– SALKO BEBA, jesi li to ti?
– Jesam – odgovori.
U tom trenutku i dalje nisam znao što se događa, ali poznavao sam Salku. Završio je gimnaziju i pravo, bio je oženjen Jasnom Matković, Hrvaticom, pravnicom. Obnašao je dužnost u Armiji BiH, kao oficir za sigurnost, zadužen za razmjene. Bio je dio zapovjedništva. Turbečanin je, iz mješovite hrvatsko-bošnjačke postrojbe s početka rata protiv Srba.
Kad sam došao k sebi, shvatim da sjedim na stolici. Podignem glavu – ispred mene stoji korpulentan muškarac.
– Ja sam liječnik – kaže.
Okrenem se i prepoznam Salku. Imao je tada oko 35 godina. Skidaju mi povez s očiju. Pogledam ga i samo izustim:
– SALKO…
Briznuo sam u plač. Pogled mi pada na krevete na kat. Iz njih vire glave ljudi – zarasle, iscrpljene. Ulazi jedan čovjek u vojnoj odori – po izgledu, oficir. Uz Salku i liječnika, bila je i jedna žena – također liječnica. Oficir progovori:
– Osposobite ga koliko možete, da ga možemo poslati u njegovu ustašku državu.
Zagledao sam se u njega. Nije mi bio poznat. Kasnije sam saznao tko je. Liječnik me pregledao. Pitao sam:
– SALKO, što ovo radite?
Nije imao snage da me pogleda. Postao je liječnik, dao mi je neke tablete. Kasnije sam saznao tko je zapravo taj liječnik – radio je u inozemstvu, imao ženu Francuskinju. Kidnapirali su ga u Zapadnoj Njemačkoj i dovukli ga ovdje, u Sedmu krajišku. Bio je njihov liječnik, zajedno sa ženom. Musliman je, ali mu se imena ne sjećam. Brat mu je također liječnik u inozemstvu.
Govorio mi je potiho, više sam sebi nego meni:
– Blago tebi, profesore… Ti ćeš ili mrtav ili živ otići… a kad ću ja?
Kad su otišli, ljudi iz kreveta su se odmah digli. Pripremili su mi ležaj, pokrili me. Jedan od njih mi se obrati:
– Ja sam Josipović.
– Koji Josipović?
– Pravnik iz Viteza.
Zatim redom progovaraju i ostali: Pero Strinić, Šindić, Ivo Žulj iz Garava, Anđela iz Bugojna, jedan iz Zenice… Bilo ih je trinaestak. Pokušavali su unijeti vedrinu u tamu – šale se, klade se na cigarete.
Bobaš kaže:
– On je bio mojoj mami profesor. Njegova majka je iz Krušice, kod Viteza, kao i on. Znam tu “rasu”, ostat će živ.
Bonić odgovara:
– Kladim se u cigaru da neće do ujutro.
Obojica su bili iz Viteza. Strinić iz Podbrežja kod Zenice, Ivan Josipović bio je dozapovjednik policije u Vitezu. Tu je bio i Stipo Čakarić, zidar iz Slimena. Ostalih se imena ne sjećam.
Podrum je bio zatvor
U krugu vojarne bivše JNA, podrum je služio kao zatvor. Prozor bez rešetki, ali zato strah svuda oko nas. Često su dolazili mudžahedini i pripadnici Sedme krajiške, dobacujući kroz vrata uvrede:
“Ustaše, majku vam jebem, pobit ćemo vas!”
Dvije prostorije dalje, prostorija s rešetkama. Njihovi su unutra – kako kažu, drogeraši, lopovi, dezerteri – oni koji odbijaju ići na crtu. Zaključavaju ih i brutalno tuku. Tukli su ih tako da bi se Bog zgrozio. A nas, iako nismo zaključani, nisu štedjeli. Posebno su tukli našu trojicu: Bonića, Bobaša i Josipovića. Mladog Bonića, iz Australije, iznosili su iz prostorije da bi ga vani prebijali.
Nakon nekoliko dana, prvi je došao svećenik Pavo Nikolić u pratnji dr. Markunovića. Već je i Fišić bio s nama, ali mali Adžaip još uvijek je bio negdje – nestao, bez ikakve vijesti. S dolaskom svećenika, pojavio se i pukovnik Dedić Nihad, u društvu mlade žene, dvadesetogodišnjakinje, koja se predstavila kao Hrvatica iz Zagreba. Don Pavo je obećao da će u subotu služiti misu. Dedić se kratko predstavio, a kada je misa zaista održana, Nikolić je pokazao ogromnu ljudsku veličinu. Donio mi je dvije kutije cigareta i još ponešto, čega se više ni ne sjećam.
Nitko nije smio dolaziti k meni. Najprije su govorili da sam zaklan, a potom su širili glasine da će onome tko me posjeti baciti bombu. Ipak, pojavila se druga skupina – dvojica muslimana: Hubijar Mustafa, čija je žena Hrvatica iz Rijeke, mikrobiolog, i fotograf Bajramović Ragib. Donijeli su nekoliko kutija cigareta. Zamolio sam ih da nekima prenesu poruku da sam živ, da se zna gdje sam.
Jedan starac, Sunara, ispekao je veliki kruh ispod peke, donio litru rakije i ugurao mi sto maraka u džep. Rekao mi je:
“Balije su gladne, njima možeš platiti.”
Pozvao sam upravitelja zatvora. Kada sam mu dao tih sto maraka, rakiju i dio kruha, lice mu se promijenilo – vidjelo se da mu je laknulo. Zamolio sam ga da prestanu tući Bonicu. Taj upravitelj bio je iz Donjeg Vakufa. No čim su se uspostavili bilo kakvi odnosi, maknut je i na njegovo mjesto postavljen Ragib, Krajišnik.
Počeli su dolaziti i Hrvati. Profesorica Damjan donijela je staklenku meda. Ljudi su dolazili i donosili što su mogli. Davao sam dio hrane i našim zatvorenicima i čuvarima. Jednom od njih, čija je žena rodila, bilo je najvažnije da može odnijeti kilo kruha kući. Glad je bila sveopća. Obitelj Sunara bila je imućna – žena mu je bila ljekarnica, a on je imao elektroničku radnju.
Kasnije je došao i Rambo, pa je situacija s hranom bila nešto lakša. Prestala su i premlaćivanja, ali su zato zatvorenike, osim mene i Ive Fišića, svako jutro tjerali da čiste snijeg oko zatvora. I uvijek bi netko od njih bio pretučen. Ako bi netko morao na nuždu, išli bi jedan po jedan, pod pratnjom dvojice čuvara. Mudžahedini bi često izletjeli iznenada i bacali ljude niz stepenice. Jednom su i meni to učinili, uz lažno opravdanje da smo ih mi gurnuli.
Kasnije sam ponovo sreo onu mladu ženu iz Zagreba, koja se predstavila kao katolkinja i Hrvatica. Bila je u vezi sa sinom pukovnika Dedića. Zamolio sam je da me spoji sa zapovjednikom. Obećala je da će on doći. Jednom su mi čuvari rekli:
“Zapovjednik je u gradu, s ratnim predsjedništvom.”
Taj zapovjednik bio je nizak, crn, pravi vojnik. Predstavio se: Fikret Ćuskić.
Ispričao mi je kako on i Mehmed Alagić navodno nisu znali da nas mudžahedini ubijaju. Rekao je da je to bila odluka gradskog ratnog predsjedništva, pod vodstvom Muhameda Ćurića, Nusreta efendije i ostalih iz SDA.
“Mi jesmo muslimani, ali pijemo rakiju i jedemo krmetinu. Hoćete li popiti?” – ponudio me. Bila je šljivovica.
Rekao je da zna sve o meni – gdje su mi djeca, kako su završili u HVO-u, da su sada u pričuvnom sastavu. Pitao je kako nam je. Iskreno sam odgovorio:
“Nikako. Nema vode, nema prozora, klozeta – a još nas i tuku.”
Pozvao je dvojicu čuvara i naredio:
“Sutra ga vodite u stacionar.”
Nisam znao što je to. No, sljedećeg jutra, vidim svjetla, centralno grijanje. Otvorili su prostoriju – kreveti, ljudi bez nogu i ruku, ranjeni. Na krevetu plahta. Smjestili su me unutra. Došle su dvije žene u uniformama Armije BiH. Jedna se predstavila kao viša medicinska sestra. Uzela me pod ruku, pod tuš. Topla voda. Prale su me, s pažnjom i poštovanjem. Osjećao sam se kao da sam sletio na Mjesec.
Kada sam legao, čist, svi su me gledali. Tri sobe, vrata otvorena. Jedan dečko, lijep, pita me:
“Tko ste vi?”
Šutim. Čuvar kaže:
“Naš je.”
A drugi samo promrmlja:
“Nije naš, on je ustaša. Reci tko si.”
Hasan je izvukao pušku, nabio bajunetu i povikao: “Mujo, Mujica, tvoji Kojoti leže pod tvojim vodstvom, ovdje nećeš praviti nered!” Kojoti, specijalci iz Sedme krajiške, nosili su zelene trake. Hasan mu je zatim rekao: “Nije on ustaša. Kako mu je ime?” On je spomenuo neko muslimansko ime, a onda je prišao, pa me pomirisao kao životinja. “Znam ja odakle je, misliš da ne znam? On je doveden od tamo”, rekao je, ali nisam znao što mu je odjednom bilo.
Tada je sjeo u ona kolica, gurao ih do TV ekrana, ubacio kasetu i rekao: “Evo Jure, evo Bobana, evo ustaše, slušaj svoje!” Cijeli dan su slušali hrvatske pjesme, psujući Aliji i ostalima. Nije prošlo ni dva dana, a u tu prostoriju ušao je Alija Izetbegović. Rukovao se s tim bolesnicima, a Mujo, koji me dočekao, povikao je: “Jebem li vam majku, predsjedniče, kamo cigarete, kamo nešto za pojesti, zašto ste došli, hoćete li i ovu drugu nogu da vam dam? Došli ste praznih ruku, majku vam balijsku!” To je govorio Aliji Izetbegoviću.
Iz njegovog osiguranja Fikret je prišao i rekao: “Dobit ćeš cigarete.” Od tog dana su počeli davati cigarete, pa čak i meni po deset komada. Mujo Mujica je ostao s invalidima. I tako je to trajalo do 22. dana… Tada sam zamolio da dovedu i Ivu Fišića, i on je došao u stacionar. Jednog jutra uletio je vojnik, zgrabio Fišića. Osjetio sam da Fišić želi nešto reći, govorio je o obitelji, obećavao markama, davao izjave. Bio je naivan. Vojnik ga je uzeo, pitao: “Kud ideš sa mnom?” “U svoju Hrvatsku”, odgovorio je. A Fišić, pitajući za obitelj, odgovarao: “A što sa ženom i djecom?” Vojnik mu odgovara: “Kakva djeca, kakva žena?” I pitao je: “Jesi li ti profesor Rajković?” Fišić je odgovorio: “Nisam”, a vojnik ga je gurnuo i došao po mene. Rekao sam: “Čekaj da uzmem lijekove.” “Kakvi lijekovi? Ne trebaš lijekove”, odgovorio je.
Išao sam prema vatrogasnom domu, gdje je bilo okupljeno 400-500 Hrvata. Vidio sam autobuse. Ubacili su me u autobus. Niko nije bio u autobusu, a narod je bio okupljen s puškama. Profesor Smiljan Pavlović uletio je u autobus, bacio svoj zimski kaput preko mene i autobus je krenuo. Vozač i dvojica mojih čuvara bili su gore. U autobus su ukrcali starije žene, među kojima sam prepoznao jednu učiteljicu iz Vitine, Hrvatica, čiji je muž, Jovan, izvršio samoubojstvo. Pogledala me je, ali nije dala nikakav znak da me poznaje. Krenuli smo prema Turbetu i stali.
Vrata su se naglo otvorila i unutra su uletjeli Gafurović Kemo i Leko Sulejman. Bacili su mi u krilo dva komada sirnice, još tople, para se dizala iz njih. Zatim su dobacio tri-četiri kutije cigareta i rekli:
— Eto, profesore, ideš sad svojoj državi. Nek ti je sa srećom.
Autobus je stao nekih stotinu-dvjesto metara dalje. U njemu su već sjedili neki ljudi. Između njih dolazi jedan, vidim – pukovnik, Dabjan. Pogleda me i zagrmi:
— Tko je profesor? Ajde, izlazi!
Kad sam izašao, pogleda me od glave do pete i prosikta:
— Jebem ti mater, pa ti ništa nemaš!
Zaista, nisam imao ništa. Odbijao sam sve – da potpišem kako im ostavljam stan “na čuvanje”, da dobijem osobnu iskaznicu… Ništa. Rekao sam Fikretu samo jedno:
— Ili me ubijte, ili me prebacite u Hrvatsku.
Dok su neki davali zlato i marke da se spase, ja sam samo šutio. Tada se, iznenada, stvori Beba Salko – u društvu s petoricom srpskih vojnika. Dok je šaputao s pukovnikom, mene zgrabi jedan, zagrli me i počne ljubiti. Pogledam – kokarda, četnik. Kaže:
— Profesore, šta uradiše balije od Vas…
Zapanjeno ga gledam. Gotovo, mislim – sad ću ja morati biti četnik? A on nastavi:
— Ja sam završio učiteljsku ‘69., pa kasnije književnost. Ne bojte se.
Dođe i drugi, isti slučaj. Poče me grliti i govoriti:
— Ja sam Spaso, iz Gornjih Malovana. Moj razrednik bio je profesor Jovanović. Ja sam ostao učitelj. Mi ćemo vas pratiti.
Rekoh u sebi – pratit ćete me do grobnice. Ali ne.
Autobus se napunio Srbima, smrad i znoj u njemu. Vozili su nas prema Banjoj Luci. Iza autobusa bila su neka putnička vojna vozila. Nisam znao tko ide, ni kamo, dok nismo stigli do Jajca, do Podmilačja, ispod crkve svetog Ive.
Izletjeli su iz automobila, otvaraju vrata i viču:
— Neka izlazi taj ustaša!
Bio je to neki oficir iz Srbije. Ali tada jedan od onih profesora, a i učitelj, skočiše:
— Ne, nećeš ti njega dirati!
Oficir se počeo s njima raspravljati, a zatim se okrenuo meni i rekao:
— Ova crkva ti je sad gomila kamenja. Reci svom Franji: jebo on tebi mater ustašku! Svi ćete vi ovako završiti. Ovdje su ustaše bili!
Ja sam šutio. Vrata su se zatvorila.
U Banjoj Luci autobus staje nasred ceste i počinju iskrcavati Srbe. Okupili su se ljudi – dočekuju ih, znali su za njihov dolazak. Govorilo se da su to travnički Srbi koji su napustili grad – bilo je i inženjera među njima. Došao je i neki Grković…
Jela, ona žena iz autobusa, izašla je u Banjoj Luci. Nije dala znak da me prepoznaje.
Osjećao sam potrebu za toaletom, pa sam rekao da moram.
— Da te odvedemo u Dom JNA?
— Ne, ne smijem nikamo – odgovorio sam.
Bili su oko mene, usred grada, kao čuvari.
Što sad? Kažu – idemo do Novske, da “dignemo jordansku baklju”. Tako su rekli.
Na svakoj stanici izlazili su neki, dok napokon nisam ostao sam – sve do Novske. Tamo sam iznenada ugledao desetak, možda petnaest travničkih obitelji slovenskog porijekla. Njima su dopustili odlazak.
Trojica-četvorica od njih su mi rekli:
— Nešto smo ponijeli, imamo jedan, dva kofera za tebe.
To je brat kasnije donio u Zagreb – nešto malo odjeće.
U Novskoj me hrvatska policija odmah zaustavlja, traže dokumente.
— Nemam ništa – kažem. — Mogu vam dati samo ove bose noge.
Nisam ni izgovorio do kraja, kad se odjednom kroz policijski kordon probija djevojka u krznenoj bundi – kćerka mog brata. Iza nje, njegov sin, inženjer iz Kutine.
Djevojka mi se baca u zagrljaj:
— Striko, striko… — počinje plakati.
Jedan od policajaca, tko zna koje je funkcije, kaže:
— Ne može on dalje. On mora u Garešnicu.
“Sve sam prošao – pucaj, rekoh mu”
U jednom trenutku, osjetio sam snagu nadljudsku. Pogledao sam mu u oči i mirno rekao:
“E, moj sine, ja sam sve prošao – pucaj ako moraš.”
Ušao sam u auto. Sutradan me Hercegovo odvjetništvo savjetovalo: “Ništa ne izjavljuj.”
Već ujutro sam bio u avionu za Split. Tamo me dočekao Dragan Marijanović s ekipom novinara. Počeli su pisati.
Nakon toga, stalno sam bio pod nadzorom – sve dok nisam uhićen. Ljudi su prijavljivali zločine koji su se događali, ali onaj koji bi ubio, opljačkao ili silovao, odmah bi ti zaprijetio:
“Ako me prijaviš vojnoj policiji ili bilo kojoj instituciji…”
A ja ionako nisam imao pravo ni volju kontaktirati muslimansku stranu. Moj narod je otišao, moje postrojbe su otišle, i ja sam stalno govorio: više nemam što s vama. Nitko mi ništa nije ni ponudio.
Sjećam se malog Vidaka. Sljedeći dan prijavio je da je silovan. Ubijen je.
I što da se onda govori? Već sam spomenuo – i njega i ono što su učinili njegovoj ženi i kćeri.
Za vrijeme dok je Mic imao vlast, dio muslimana se vratio. Sve je to snimljeno. Vjerujem da je bilo unaprijed pripremljeno. Postoji i snimljena kaseta – ima je K. P. Na njoj se vidi kako su zarobili mene i još neke: Mačića Zvonka, Filipa Filipovića i druge.
Prema zapovijedima Alije Izetbegovića i Ganica, naređeno je da se u kuće oko Ahmića rasporedi po deset do petnaest boraca. Bio je određen i točan datum i šifre za akciju – koje mi tada nismo razumjeli.
Planirali su presjeći put: Vitez – Dubravica – Topala – Ahmići, te s druge strane, iz pravca Zenice i Sarajeva. Kod kuće Guvine, u malom prostoru, natrpali su vojnike u sve moguće kuće i zaselke. To je bilo prije nego se išta dogodilo u Ahmićima.
Kad je plan počeo, jedan dio muslimana iz Viteza došao je u Travnik. Među njima i Mahmut Smailkadić, bivši ravnatelj Ekonomske škole. Njegov polubrat Našid Krahodža poginuo je, a Mahmut se danas šepuri u Poreču, oženio Istranku, a djeca su mu kod njega. I dalje čini zlo, maltretira – i jučer i danas. Meni je osobno rekao:
“Ustašo, majku vam jebem – cijelu Hrvatsku ćemo mi pregaziti.”
U tom razdoblju, profesorica Hajra Alibegović, supruga psihijatra Sakiba Alibegovića, okupila je u travničkoj bolnici skupinu studenata engleskog jezika, isključivo muslimana. Sama je sastavila upitnik – osmislila pitanja, dala odgovore – i tražila samo potpise.
Ti potpisi odnosili su se na zločine koji nikad nisu počinjeni – temeljene na glasinama, podvalama, pričama. Jedna studentica mi je to pokazala.
Na tom papiru bio je i potpis Nedžada Jahića, profesora obrane i zaštite, rodom s Drine. Srbi su mu pobili cijelu obitelj. Navodno je bio svjedok naših zločina – iako nikada nije bio ovdje. Bio je u Srebrenici i Žepi.
I nije on jedini – desetine takvih potpisa. Tako su pripremali svoje optužnice protiv Hrvata.
A Hajra? Kaže da je Dubrovčanka. Studirala je engleski u Sarajevu, u Travniku živi 25 godina. Radi u bolnici isto toliko. Ima 55 godina. Djeca su joj u Zagrebu, studiraju. Ili ih je već poslala u neku treću zemlju.
“Davali smo im kruh, a oni su čekali tko će pobijediti”
Ona – Hajra, pa Sejo Šarić, pa Hafizadić Kiko, diplomirani ekonomist, direktor “Ranice” – sve troje lažima, huškanjem, falsifikatima pokušavali su potaknuti narod protiv Hrvata. Dolazili su i u Zagreb.
Ne dao Bog da ih sretnem. Ne bih im ništa učinio – ali bih im pljunuo pod noge i zamolio da nikad više ne kroče na hrvatsko tlo.
I sad je važno da točno kažem što se događalo.
Kada smo se organizirali – Prva travnička postrojba, zatim Druga s Nakićem – počeli smo se naoružavati kako znamo i umijemo. Prodavali smo krave, zatvarali štale, skupljali novac.
Naša mladost je ulagala sve da se obranimo. A njima – njima smo čak davali oružje.
Putem naših školovanih ljudi – u kontaktima s njihovima – stalno smo ih upozoravali: pripremite se, nastupimo zajedno.
A oni su govorili: “To nije naš rat. Mi nećemo. Mi ćemo čekati. Kad naleti – mi ćemo vidjeti tko pobjeđuje.”
To su doslovno rekli. Crni humor. Crni realizam.
Kada smo ih naoružali, vojno organizirali – i u Turbetu, i u Travniku – sve smo činili da budu uz nas.
Pokojni Ivica, kojeg su kasnije ubili, znao je sve.
Jozo Leutar bi mogao ispričati koliko smo se trudili da zaštitimo i njih i sebe.
Ali… dopustili su da njihova sandžačka opcija, da Alijina deklaracija, bude realizirana.
A to – gledano kroz strategiju – nije daleko od Memoranduma SANU, od svetosavlja. Nema tu velike razlike.
Mikro i makro operacije su iste.
Zato se pitam – zašto naši u vrhovništvu nisu koristili te silne potencijale koje smo im nudili da idu pokrivati crte prema Srbima?
Srbi su i njima klali, palili, rušili – kao i nama.
A oni nisu poduzeli ništa.
Mi, Hrvati katolici, prihvatili smo sve potisnute iz “Krajine”.
Majke, djecu – nitko nije ostao na ulici.
Nijedna majka nije zaplakala pod otvorenim nebom.
Primili smo ih u škole, u sportske dvorane, u stanove. Davali smo im kruh, dijelili što smo imali.
Ja nisam imao – a davao sam njima.
O tome mogu svjedočiti i profesor Momčilo Malenica, tadašnji direktor civilne zaštite u Travniku, i profesorica Zdravka, koja je vodila Crveni križ.
Neka iznesu podatke – ja sam rekao istinu.
