U rijetko iznošenom, detaljnom svjedočenju Ive Rajkovića – tadašnjeg dužnosnika HVO Vlade i svjedoka događanja u Travniku tijekom proljeća 1993. – razotkriva se složen i dramatičan mozaik vojnih, političkih i društvenih prilika koje su prethodile potpunom egzodusu hrvatskog stanovništva iz tog srednjobosanskog grada. Njegovo osobno iskustvo iz blokiranog dijela grada, gdje su on i nekolicina hrvatskih predstavnika ostali odsječeni bez zapovijedi o povlačenju, baca novo svjetlo na prirodu raspada hrvatsko-bošnjačkih odnosa, iznenadni prevrat vlasti i kaotičnu muslimansku militarizaciju Travnika. Večeras objavljujemo drugi dio, nakon prvog koji je izazvao snažne reakcije te bio izuzetno čitan. Svjedočenje prenosimo u nastavku:
Od trenutka kada su počele prve ozbiljne prijetnje, pa sve do mog konačnog uhićenja, prošlo je desetak dana tijekom kojih smo svakodnevno dobivali komadiće papira – improvizirane, ali službeno ovjerene – na kojima su bile ispisane zapovijedi o radnoj obvezi. Te papiriće potpisivao je Ešref Begovac – prepoznao sam mu rukopis, jer sam izučavao grafologiju – a kasnije sam to i osobno potvrdio u njegovoj prisutnosti.
Begovac je bio profesor sociologije, oltokolog, bivši direktor Marksističkog centra i predsjednik Općine Travnik u doba komunizma. Upravo on je potpisivao te prisilne naloge. Po njima smo morali raditi – bili smo natjerani, nije bilo izbora.
Profesori su tada bili raspoređeni natrag u škole. Išli smo pod granatama – čim bi počela paljba, bježali smo u zaklone. Predavali smo onome što je ostalo od učenika – tek stoti dio prijašnjih razreda. Bilo je i učenika u uniformama – mladići i djevojke, srednjoškolci – provocirali su, dobacivali. Zbornice su bile pune profesora muslimana, ali nitko od njih nije komunicirao s nama Hrvatima. Svi su držali distancu, osim jednoga izuzetka. Nisu nam dopuštali ni da se trojica okupimo i popričamo.
Oko dvadeset dana nakon početka tih radnih obveza, pojavila se njihova civilna policija, ali i druge formacije – među njima i krajiška vojna policija. Dolazili su po nas u stanove, davali točne satnice kada moramo biti u zbornom mjestu, odakle bi nas vozili kopati rovove – prema srpskim položajima, uz Vlašić.
Hrvatski su se profesori, većinom u strahu za vlastitu djecu, odazvali. Ja nisam. Kad su došli po mene, rekao sam im otvoreno: “Pucajte, ja neću!” To sam rekao i kad su me pokušali natjerati na silazak. Uz njih je bila i travnička policija. Moj susjed Hasib – vrata do vrata sa mnom – nikad nije htio otvoriti kad bi dolazili po mene.
Rovove su kopali Hrvati i neki Srbi – Muslimani nikada. Nisu htjeli ni da im se spomene. Tamo su pucali ljudima u leđa. Tako su ranili sina Bera Kramera i Dragana Anića (Mladenovog sina), obojicu u noge. Naši su ih morali donijeti kući jer nisu smjeli u bolnicu. Bolnica je bila rezervirana za njihove – za ranjene iz borbi u Bugojnu, kod Novog Travnika, Viteza, Nove Bile…
Jedan posebno tragičan slučaj bio je onaj vozača Milana, Slovenca, koji nikada nije naučio hrvatski do kraja. Bio je općinski vozač dvadeset godina. Otišao je kopati rovove – vratio se bez ruke.
Tako su izgledali naši dani pod okupacijom, između prisile, straha i svakodnevnog poniženja.
Prisilni rad, poniženje i otpor: Svjedočanstvo o ponižavanju hrvatskih intelektualaca u Travniku 1993.
Tada su formirali novu jedinicu za tzv. “održavanje komunalnog reda”, a na njezino čelo postavili – kako se govorilo – Antu Kotulu, Hrvata. Bio je učitelj po struci, a u civilnom životu vlasnik cvjećarnice. Bio je i suprug poznate Matićke, kćeri čovjeka koji je, kao Hrvat, nakon rata proveo dvadeset godina u zatvoru. Njegova zadaća nije bila ni časna, ni laka – dapače, bila je ponižavajuća. Morao je, kao zapovjednik, “pokupiti” hrvatske intelektualce po školama nakon nastave i voditi ih da čiste ulice, mete kanale, uklanja izmet po Travniku – grad je tada već bio prepun smrada. I sam Kotula bio je u vrlo nepovoljnom položaju – nije imao nikakvu moć, nego je funkcionirao kao predradnik. Vodio je evidenciju tko se odazvao, a tko nije – i morao ju predavati.
U jednom trenutku sam odlučio – namjerno i svjesno – istupiti i odbiti poslušnost, ne da bih se oslobodio poniženja, nego da im podignem tlak. Tada su mi u stan došli pripadnici travničke “delegacije intelektualaca”: dr. primarius Izet Kreho, profesor Smiljan Pavlović, tzv. vrli Hrvat, zatim Sead Sarić, dr. Mustafa Hubijar i ekonomist Enver Beganović. Pokušali su me “posavjetovati” – da i ja, kao svi drugi Hrvati, prihvatim te poslove: da čistim grad, da idem kopati rovove, jer će me u protivnom – kako su rekli – ubiti.
Odbio sam.
Prije toga, desetak dana ranije, spomenuti dr. Kreho, Sarić i Smiljan Pavlović zvali su me ispred zgrade da dođem. Izašao sam i tada su me “pristojno” zamolili da pođem s njima – da očistimo crkvu koju su prethodno oskvrnuli: razvaljen je bio Križni put, oboren križ na ulaznim vratima, a u prostorijama crkve izvršena je nužda. Tu sam informaciju primio rano ujutro od jednog muslimana iz Turbeta, koji je tada vodio tzv. radne kmetove. On mi je dojavio što je vidio, ali nije smio prići. Kasnije su tvrdili da je poginuo od mine – ja vjerujem da su ga ubili.
Tog čovjeka sam poslao do Stojana Miloša, da ponese kameru ili foto-aparat i pokuša snimiti stanje. Stojan je stigao pred crkvu u 10:00 sati i ondje zatekao Envera Beganovića, ekonomista, koji mu nije dopustio snimanje, a čak je pokušao i fizički nasrnuti na njega. Uvidjevši to, poslao sam i sinove Bore Puljevića, jednog i drugog – jedan je bio u miješanoj policiji – da pokušaju snimiti devastaciju iz zgrade isusovačke gimnazije. Jesam li uspio? Ne znam.
Iza toga, ista delegacija dolazi mi s pozivom da “idemo čistiti crkvu”.
Tada sam odgovorio dr. Krehi – i ostalima:
“Gospodine doktore, vi ćete svojim ulaskom onečistiti crkvu. Nemate pravo tražiti da mi čistimo vaša govna i vašu zloću – samo zato da biste doveli CNN i BBC i pokazali kako eto, Hrvati sami čiste, kako nije bilo nikakvog incidenta. A vaš iz ratnog predsjedništva, Enver Beganović, zabranio je snimanje – protjerao čovjeka koji je pokušao dokumentirati istinu. Vi ne smijete ući! Mi smo već obavijestili kardinala, tada biskupa, Puljića.”
Poruku biskupu poslali smo preko jednog irskog katoličkog svećenika koji je tada bio u Vitezu i Novoj Biloj. U crkvi sv. Ive nije tada bio franjevac, nego svećenik Petrovac. Nakon nekoliko dana, došao je biskup Puljić – u transporteru. Pripremili smo mu teren. A ja sam sve ovo učinio bez konzultacija s ikim – jer je bilo potrebno djelovati odmah.
Posljedice smirivanja sukoba: Pokušaj integracije Hrvata i brutalna stvarnost rata
Nakon što se situacija smirila nekoliko dana nakon 3. lipnja, muslimanske vlasti pokušale su pred svjetskom zajednicom stvoriti dojam inkluzivnosti u svom ratnom predsjedništvu i općinskim strukturama, pokušavajući uvrstiti određeni broj Hrvata, ali prema vlastitim željama. Među predloženim imenima bili su odvjetnik Marko Vujnović, diplomirani ekonomist Janković Vinko, te ekonomist Bilić, kao i još nekoliko osoba. Oni su čak dodijelili prostoriju u zgradi općine s telefonom koji nikada nije radio, samo kako bi izgledalo da postoji ured za neku vrstu organizacije pomoći.
Pokušali su organizirati sastanak s preživjelim Hrvatima iz užeg dijela grada, koji su imali neku važnost u zajednici. Skup se održao oko 15-20 dana nakon 3. lipnja, možda početkom srpnja. Bio sam prisutan na tom sastanku, gdje su predloženi ljudi za radno predsjedništvo, no odmah sam uočio pravi cilj njihove inicijative. Jedan od predloženih bio je Mario Slomun, mladi diplomirani ekonomist, a među prisutnima bila je i profesorica književnosti Safija Radovanović, muslimanka udata za Radovanovića, koji je bio jedan od organizatora balvanskih barikada u Turbetu. Safija je snimala kamerom, no nije snimala radno predsjedništvo, već je pokušavala snimiti mene, Maria i Jozu Nevjestića.
Kako bi izbjegli bilo kakvu promociju ili snimanje za TV Sarajevo, tražio sam da je izbace, jer nismo željeli da nas prikazuju kao žrtve koje surađuju u lažnoj sliki suživota. Nakon toga, Mario je istupio u sličnom tonu, govoreći da nas pokušavaju iskoristiti kao “jagnjad”, a da mi njima nismo ništa dužni niti imamo bilo kakvu komunikaciju s njima.
No, situacija je bila sve gore, s porastom nasilja, silovanja, ubojstava i saznanjima o brutalnim pogubljenjima. U prvim danima nakon 3. lipnja, Hrvate su prisiljavali na čišćenje ulica, kopanje rovova, te prikupljanje ubijenih tijela i ubijene stoke. Kakanj Hrvoje, koji je bio na čelu grupe, svjedočio je o strašnim prizorima, poput tijela svinja i ljudi vezanih zajedno. Također su ih prisiljavali na hranjenje stoke, što je bilo samo još jedno u nizu ponižavajućih zadataka.
U Gornjem Putićevu, ekshumirali su tijelo iz septičke jame, zajedno sa svinjom, u nazočnosti svećenika Pave Nikolića. U području Guče Gore i okolici, gdje su mudžahedini napali civile, mnogi su pobijeni, zaklani i bačeni u zajedničke grobnice. Mudžahedini, terorističke postrojbe iz različitih arapskih zemalja, počinili su ove zločine, a među njima su bili i borci iz Sirije, Iraka, Irana, Libije, Egipta, kao i Kurdi i drugi.
Dokumentacija o ovim zločinima mora postojati u Vitezu, jer se radi o velikom broju masakriranih civila. U Ogradama, nedaleko Zabilja, glave su mnogih pobijenih zaklane osoba stavljene na šiljke ograde, što je samo jedan od brojnih brutalnih napada mudžahedinskih postrojbi.
Prethodnica nasilja: Arapi u Travniku i prvi tragovi pljačke
Još prije nego su se počeli događati događaji koji su kasnije doveli do brutalnih sukoba, u Travniku su se pojavili prvi Arapi. Godine 1987. u grad su stigli Mektauf i Tafi, dvojica Arapa. Jedan od njih bio je nastavnik matematike, oženio je Seferinu kćer, dok je drugi bio stomatolog ili građevinski radnik. Nije bilo slučajno što su se njihovi stožeri smjestili u Mehuriću i Han Biloj, jer je jedan od njih tamo radio. Veza između tih Arapa i kasnijih događanja može biti bitna, iako nije jasno iz kojih su točno zemalja došli.
Glas jednog od tih Arapa postao mi je poznat kasnije, kada su me oni kidnapirali. U trenutku kad su me upali u stan, onesvijestili su me, a kad sam došao sebi, bio sam vezan i smješten u vreći s maskom na licu. Sjećam se da sam čuo glas jednog od njih i jednog muslimana, koji je radio u specijalnoj policiji, tzv. “Ramića policiji”, specijalnoj jedinici pod zapovjedništvom Asima Fazlića, koji će kasnije postati zapovjednik CSB-a Zenica. Uz njega bio je njegov brat Cigo, poznat po tome što je izgledao kao Arap. Oni su nekoliko puta upali u stanove Hrvata, među kojima i u stan Drage Bilandžije, Nenada Zeca, te Vlade Miškovića, pljačkajući i nosili im stvari, uključujući zlato, satove i nakit.
Profesori, ekonomisti i drugi Hrvati koji su ostali sa ženama i djecom, bili su pod velikim strahom i nisu smjeli progovoriti o pljačkama koje su se događale. Iako sam bio profesor koji je obukao uniformu i obnašao funkciju u vladi i stožeru, nisam očekivao nikakvu milost od tih ljudi kad je u pitanju pljačka. Čak su me kidnapirali, a nakon pogibije njihovog egipatskog vođe na Rostovu, situacija je postala još napetija. Tada su odlučili uzeti nas dvadesetak najuglednijih Hrvata, prijetili da će nas likvidirati ili razmijeniti, ovisno o tome hoće li dobiti svoju vojsku natrag.
Ovaj trenutak, s datumom koji bi mogao biti 19. rujna, bio je ključan trenutak kada su se njihove prijetnje konkretizirale i kada su odlučili poduzeti ekstremne mjere kako bi se osigurali politički i vojni interesi.
Tortura i poniženje: Zatvorenik svjedoči o mučenju i pljački
Dana 19. rujna, točno u 8:05 sati, bio sam kod kuće, slušajući lokalni dnevnik na tranzistoru, koji je bio moj jedini prozor u svijet. Zvono na vratima me prenuo iz tih trenutaka, a glas koji sam čuo s druge strane, „Profesore Ivo!“, zvučao mi je poznato, poput nekog susjeda ili prolaznika. No, kad sam otvorio vrata, bio sam suočen s nekim nepoznatim licima. Nije mi bilo jasno što se događa, ali ubrzo su me obandačili, onesvijestili i vezali mi ruke i noge. Prebrzo sam se našao u potpuno bespomoćnoj situaciji, vezan u vreći, bez mogućnosti da se branim.
Bez ikakvih riječi, jednostavno su me ubacili u vozilo, vjerovatno Land Rover, jer nisam mogao vidjeti puno. Osjećao sam samo tijelo automobila kako se pomiče, vozilo je prolazilo kroz brda, uzbrdice i nizbrdice, a svaki pokret bio je poput nečega što je postajalo vječno. Išao sam s njima, možda sat vremena, dok su stajali na različitim točkama. Prolazili smo kroz potok, pa bi auto stao, a onda su nas izvukli iz vreće, ostavivši nas vezane na tlu. Sjećam se da je na mom licu ostala maska, ne znam točno što je bila, možda krpa, ili čarapa. Kad su mi je skinuli, vidio sam nekoliko ljudi, njih šestero, među njima svećenika i časnu sestru, no mrak je bio toliko gust da nisam mogao prepoznati tko je još bio prisutan.
Bili smo u prostoru, vjerojatno improviziranoj sobi. Na podu su bile metalne krevete na kat, prazne, ali naši životi u tom trenutku bili su daleko od bilo kakvog mira. Sjećam se da su počeli s brutalnim ispitivanjem i nasiljem. Jedan od njih, bijeli Arap, obučen u specijalne čizme za tuču, prišao je, udario me u lice, a onda me ponovno onesvijestio. Zrak u prostoriji bio je težak, pun straha, a svjetla nije bilo. Pokušao sam se koncentrirati, ali bio sam previše preplašen i shrván.
Kad sam se ponovno probudio, bio sam u sobi s nekoliko drugih ljudi. Bilo nas je vezanih kao piliće. Nitko nije smio podići pogled, nitko nije smio pitati što se događa. Svi smo šutjeli, čekajući što će se dogoditi. Jedan od tih ljudi, časna sestra, bila je brutalno izložena mučenju – skidanjem vitice s vrata, dok su istovremeno meni pokušavali skinuti krunicu, koju sam nosio oko vrata. Zaboravio sam kako mi je bilo, ali sjećam se trenutka kada mi je padala i nestala u dubini mog džepa. Nisu mogli skinuti prsten s mog prsta, jer je bio zapečaćen godinama. Iako su pokušali, bio je to dio mog identiteta, dio moje vjere, iako su mi činili sve da to obrišu.
Tijekom tih trenutaka poniženja, oni su se pretvarali u zvijeri koje su uzele sve što su mogli. Kad su nas premjestili u malu prostoriju s metalnim krevetima, bio je osjećaj beznade, bez izlaza. U toj prostoriji nije bilo nikakvog svjetla, samo tjeskoba. Nitko nije smio reći ništa, jer je svatko od nas znao da bi bilo koja riječ, bilo koji pokret mogao značiti još gore.
A onda je ušao bijeli Arap, obučen u vojničke čizme, s prijetnjama i udarcima. Udario me nogom u lice, a svaki udarac nosio je osjećaj potpuno nemoćne tjeskobe. Tu su bili i drugi ljudi, svi su bili vezani, šutjeli, čekali svoj trenutak.
Ovo nije bio samo fizički napad, ovo je bilo psihološko mučenje, ispiranje uma, ponižavanje svakog od nas na najdublji način. Mi smo postali samo objekti njihove moći, njihove kontrole. Sjećam se tih dana kao noćne more koje se nikad ne mogu zaboraviti.
Nakon svega, oni su nas odveli, kao da nismo ništa drugo nego stvar koju treba premjestiti. Niti smo smjeli pogledati, niti smo smjeli pitati. Bilo je jasno da je to bila samo početak još veće patnje.
Nakon možda dva-tri sata, dolazi on. Odvezuje me s kreveta i vodi u drugu prostoriju. Otključava velika vrata nekim teškim ključem i doslovno me ubacuje unutra. Prostorija je mračna, veličine otprilike dva sa tri metra. Čim sam ušao, osjetio sam prisutnost drugih ljudi – čulo se disanje. Na podu su imali nešto poput strunjače. Meni je pripala neka stara, tanka podloga, ono što muslimani koriste za molitvu – zovu to postekija, nalik na futrirani ubrus za noge. Jednim dijelom sam ležao na tome, a ostatak tijela bio mi je na zemlji. Mrkli mrak. Ne vidim ništa, ali čujem kako netko puzi prema meni, polako, milimetar po milimetar. Približava se, lice mu dolazi do mog uha. Tiho pita:
– Profesore Rajkoviću, jeste li to Vi?
– Jesam. A tko si ti?
– Ja sam Kukić. Ovdje mi je i brat.
Prepoznao sam ga – Kukić, nekadašnji prakarator u crkvi. Rekao mi je i da je s nama svećenik Vinko. Kukići su iz Gornjeg Doca kod Travnika. Služili su u crkvama u Travniku i Doca, a Vinko je bio svećenik u crkvi sv. Ive u Travniku.
Noć je trajala kao vječnost. Možda prvu, možda drugu noć – ne mogu sa sigurnošću reći – odvode časnu sestru i svećenika. Nakon dan-dva, oni koji su nas dovezli, odvedoše njih dvoje.
Mene su te noći zgrabili. I svake sljedeće noći – dvije, tri noći zaredom – svakih nekoliko sati izvodili su jednog po jednog i tukli. Najprije bi ušao jedan Arapin i pokazao prstom, a zatim bi se pojavila grupa mladića, 15 do 22 godine. Bilo ih je četvero ili petero. Tukli bi nas do iznemoglosti. Bez iznimke. Nismo znali ni tko sve s nama dijeli tu prostoriju – bilo je potpuno mračno.
Nakon što su me pretukli te prve noći, vratili su me unutra. Tada sam doznao tko je sa mnom. Bio je tu Fišić Ivo, Popović Dragan, jedan mladić, Adžaip, nepunih 18 godina – ime sam mu zaboravio – te Kazimir Pobrić. Dragan Popović, mislim da je građevinski inženjer, a Pobrić je bio diplomirani arhitekt. Onaj mladić išao je u treći ili četvrti razred srednje škole. Bio je tu i diplomirani ekonomist, dugogodišnji direktor Borca i predstojnik Ureda za gospodarstvo u Vladi HVO-a, općine Travnik.
Svi su bili pretučeni, podljevi po tijelu, jedva dišu.
Čuli smo kako govore: “Idemo lomiti rebra!” Prvo su izveli Dragana. Tukli su ga nemilosrdno. Vratili su ga krvavog, bacili ga kao vreću na pod. Onda su izveli Kazimira. Čuli su se jauci, stenjanje. Vikali su mu da mu “jebu majku ustašku” jer mu ne mogu doći do rebara – bio je snažan, krupan mladić.
Zatim su izveli Fišića Ivu. Kad je bio gotovo bez svijesti, bacili su ga natrag. I mene su izvodili, pet-šest puta. Tukli su me šakama, nogama, palicom – najviše po rebrima. Cilj im je bio da lome rebra. Kad sam došao k sebi, ponovno sam bio u toj prostoriji. Sve je bilo isto – mrak, stenjanje, nemoć.
Tada prema meni puže Dragan Popović. Šapće:
– Profesore, ja sam Popović Dragan. Imam ženu Janju i dvoje djece.
Nastavak svjedočenja profesora Rajkovića
Mali Adžaip imao je slab mokraćni mjehur. U toj tjeskobi i nemoći, podmetnuo sam mu ruku kako bi u nju pomokrio, pa sam tim urinom lagano polijevao lica teško pretučenih – Fišića, Popovića i Kazimira. To im je jedino pružalo trunku olakšanja, da ne izgube svijest ili se ne uguše u vlastitoj krvi.
Adžaipa i mene tukli su nešto manje. Bili smo fizički slabiji, pa smo odmah padali u nesvijest. Nasuprot tome, Fišić, Kazimir i ostali bili su snažni ljudi – po stotinu i deset kilograma mišića, razvijeni, osim Dragana koji je bio nešto sitniji.
Htio sam i Draganu malo politi po licu, pomoći mu, ali kad sam se sagnuo, vidio sam – rebra su mu virila van. Pogledao me i tiho rekao:
– Mene će prvog… Samo da me ne zakolju…
Tortura se ponavljala svakih tri sata. Redovno. Ispred vrata naše prostorije neprekidno su izgovarali sure iz Kur’ana, kao pjesničke kitice, pjevali molitve, učili ezan – poziv na molitvu – danju, noću, u svako doba. Jedan bi izašao pred vrata, proučio ezan, a onda su išli klanjati. Uvijek je ispred stajao stražar s metkom u cijevi. Mi nismo smjeli ni da se pomaknemo, a kamoli izići.
Tako je bilo prvih tri do četiri dana u toj mračnoj, zagušljivoj prostoriji.
Jedne večeri, oko deset sati, vrata se otvaraju. Neki od njih donose jelo – ne znaš je li posuda, tepsija ili tacna – ali znamo da je janjetina. Kuhana. U istom danu kad su nam lomili rebra i zube, donose janjetinu. Ironija.
Nije se moglo ustati, sjesti, hodati – samo ležanje. Niti na bok nismo smjeli. Kad se otvore vrata, morali smo ležati na leđima, kao mrtvaci.
Oni koji su nas nadzirali bili su potpuno nepoznati, dolazili s mudžahedinima, a nazivali su se nekim imenima – Hasan, Huso… Nismo znali tko su. Stranci, domaći, svejedno – mučitelji.
Te večeri počinje nova tortura. Lomili su zube.
Mali Adžaip je prvi stradao – izbiše mu prednje zube šakama. Došao je red na mene. Prvi udarac. Drugi. Rekoh – što? On kaže:
– Sve zube moram!
U tom trenutku, u toj nesreći, pokušam spasiti što mogu. Skinem most sa donje čeljusti i kažem:
– Evo!
Tada jedan od tih mladih domaćih, možda 18 godina, zaurlao je kao pomahnitao:
– Hasan! Hasan! Šejtan! Šejtan!
Upirao je prstom u mene, vikao da sam vrag, šejtan, davao. Uzima most, viče, panično pokazuje na mene.
Pokušavam objasniti:
– Nemate potrebe lupati…
Instinkt mi je govorio da jedan od onih Arapa razumije hrvatski. I bio sam u pravu. Samo je šutio. Gledao. Nije progovorio ni riječi, ali pogled je sve rekao.
Klanje Dragana Popovića i ritual brutalnosti
Hranu su donosili, ali smo morali jesti rukama, bez pribora, bez dostojanstva. Morali smo gutati, bez riječi. Znao sam da po njihovom šerijatskom zakonu – kako su govorili – čovjek ne smije biti gladan na sabah, jutarnju molitvu. Ni onaj koji će biti strijeljan, ni onaj koji će biti razapet – čak ni on ne smije biti gladan. Takva je njihova logika.
Jednog jutra izvedoše nas van. S jedne strane stajalo je pedesetak, s druge također. Ispred – podij, bina. Počele su molitve, zatim urlanje: “Allahu Akbar!” Tekbir, pa opet molitve.
Nakon toga zapovijed:
– San!
Jedan pokazuje prstom.
Ovaj dolazi i sabljom presijeca konop na ruci – najprije malom Adžaipu. Pomislih: sad će malog. Ali ne. Zatim presjekoše konop Draganu. Odvedoše ga.
Tamo, nekoliko koraka dalje, bila je klada za cijepanje drva. Pred njom stoji domaći mudžahedin s isukanom sabljom. Opet zapovijedi, pjesme, molitve – sto grla u glas: “Allahu Akbar, leber, tekbir…”
Domaći – vrlo mlad, možda tek punoljetan – uze Dragana za kosu jednom rukom. Dragan je bio lijep mladić, snažan, uredan, tih. Uzme ga za lice, pritisne mu usta. Uzbuđen je, kao da ga čeka neka nagrada.
Zatim se čuje zapovijed:
– Meho! San!
Možda mu je to bio znak da više ne oklijeva, da ne muči.
I u tom trenutku – sablja ide preko vrata. Odsijeca mu glavu. Na panju.
Domaći pada – povraća. Užas i tijelo odjednom ga nadjačavaju.
Mali Adžaip morao je potom uzeti Draganovu glavu i donijeti je pred nas. Naređuju nam da je ljubimo – u usta.
Ivo je pokušao poljubiti u čelo, ali odmah je dobio udarac željeznom šipkom. Naredba je bila jasna: u usta. Lickati krv s vrata.
Nakon tog obreda tijelo su položili u plitku grobnicu. Glava – položena uz noge, zajedno sa sabljom. Ritual.
Nas četvorica – Fišić, Adžaip, Pobrić i ja – stajali smo nijemi, smrznuti. Oko nas još nekoliko grobnica. U blizini – izgorjela štala. Ne smijemo gledati. Samo ono što oni žele da vidimo.
Kada se obred završio, ponovno su nas vezali i odveli natrag u prostoriju. Od tada su svakodnevno odvodili jednog po jednog. Nestajali su. Mislili smo – svi su poklani. Zaklani. Razapeti. Jer smo vidjeli – imali su križ za razapinjanje. Imali su mjesto za strijeljanje.
Uskoro nas ostade trojica. Dani su prolazili, noći bez sna. Brojili smo dane bez kapi vode. Dvanaest dana. Ni kap. Kad sam kasnije rekao doktoru Kuzmaniću, nije mi vjerovao. Medicina neće vjerovati. A bilo je tako.
Tada nas bijaše četvorica: Kazimir, Ivo, mali Adžaip i ja.
Jednog dana dolaze – i odvode nas jednog po jednog na ispitivanje. Prvi put izlazimo iz te prostorije. Preko hodnika – druga soba. Prepuna tehnike: radio-prijamnici, televizori, linije… U sobi sjedi čovjek s crvenim fesom, a lijevo trojica Arapa, bradati, tihi.
Ulazili su redom – Kazimir, Ivo, mali – a ja zadnji. Kad su se vraćali, nosili su nešto u ruci…
Kad sam došao tamo, jedan od njih me odmah pozdravio riječima: „Dobar dan, Vi ste profesore.“ Nisam izdržao, pa sam mu uzvratio: „A Vi ste hodža iz Suhog Dola.“ Nasmiješio se, a onda je započeo priču o islamu – govorio je da će islam zavladati svijetom, da je to najbolja religija, da će doći do Rima, spominjao zlatno tele. U jednom trenutku mi kaže: „Dobit ćete Vi i vode.“
Za to vrijeme, dvojica-trorica Arapa razgovaraju. Jedan, govoreći latinski, spomenu da ću vjerojatno uskoro umrijeti od moždanog udara. Među njima je bio još jedan muškarac, mislio sam da je mudžahedin, ali se pokazalo da je musliman koji je vodio razgovor. Tiho su među sobom komentirali, a meni je bilo jasno da su zaključili da sam „gotov“, da me ne treba ni dirati. Kasnije sam saznao da su obojica bili liječnici.
Taj jedan me direktno pitao hoću li prijeći na islam. Odgovorio sam odlučno: „Ne.“ Pokazivao mi je da će „pobrisati tragove“ oko velikog mozga, na što sam mu rekao: „Već ste nam dovoljno dali, nemate što više brisati.“ Uvjeravao me da trebam napustiti katoličku vjeru i „obratiti malog“ koji je bio sa mnom.
Tih dana, primijetili su da je dječak drugačiji. Govorili su da je ateist, da nije Hrvat, nije katolik, nije ustaša. No, bio je uz mene i ja sam ga podučio molitvama: Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, kao i krunici i vjerovanju. Poticao sam ga da moli po sedam stotina puta te molitve. Ispričao sam mu sadržaj iz knjige “U četverokutu pakla” od Krševljakovića. Kasnije mi je njegova majka Jonićka – katolkinja – rekla da ga je čak krstila.
Jednom mi je dječak pokazao malu zelenu ampulu koju su mu davali, veličine pola malog prsta, s natpisima na arapskom. Rekao mi je da je ta ampula trebala „brisati“ nešto u mozgu – neurograme, engrame… Ne znam točno što je to bilo, ali čini se da su na njemu uspjeli. Njega su zadržali i nakon što su nas pustili.
Rekao sam hodži da sam čitav život Hrvat i katolik, kao i moj otac, i djed. On me je ispitivao kakav sam ja to katolik. Odgovorio sam mu: „Pitajte fra Branka, njegova sestra je moja strina. On je bio svećenik u Grahovićima. Pitajte i njegova brata Stjepana. Ja sam samo običan čovjek, vjernik.“ Hodža mi je odgovorio: „Nema više katoličanstva. Mi ćemo zavladati, sve do Rima.“ Nije porekao kad sam ga opet nazvao hodžom iz Suhog Dola.
Razgovor se nastavio. Optužio me da sam prisiljavao muslimansku djecu da uče hrvatski jezik i koriste hrvatske udžbenike. Rekao sam: „To nije točno. Dovedite te ljude, ti hodže i nastavnici – devet od deset su bili moji učenici. Predavao sam u Učiteljskoj školi.“ Ispričao sam mu kako sam jednom pred pet stotina ljudi rekao da će hrvatska djeca učiti hrvatski jezik i po hrvatskom programu, a muslimani neka sami odluče, a mi ćemo pomoći da razviju svoj jezik – ali neka ne diraju naš.
Spomenuo sam i sastanak u školi u Polju, gdje je bilo preko četiri stotine ljudi, među njima i njihov ravnatelj Fehmo. Poslije smo primili i njihove vjerske poglavare. Stalno su nas nazivali malim Hrvatima, ustašama – ali to su bile sve insinuacije.
Nakon toga, prestali su s ispitivanjem. Onda su mi Arapi dali toplu vodu. Do tada smo doslovno lizali mokraću.
