U rijetko iznošenom, detaljnom svjedočenju Ive Rajkovića – tadašnjeg dužnosnika HVO Vlade i svjedoka događanja u Travniku tijekom proljeća 1993. – razotkriva se složen i dramatičan mozaik vojnih, političkih i društvenih prilika koje su prethodile potpunom egzodusu hrvatskog stanovništva iz tog srednjobosanskog grada. Njegovo osobno iskustvo iz blokiranog dijela grada, gdje su on i nekolicina hrvatskih predstavnika ostali odsječeni bez zapovijedi o povlačenju, baca novo svjetlo na prirodu raspada hrvatsko-bošnjačkih odnosa, iznenadni prevrat vlasti i kaotičnu muslimansku militarizaciju Travnika.
Rajković opisuje evakuaciju hrvatskog stanovništva iz okolnih sela i gradskih četvrti kao čin koji je prethodno bio planiran unutar struktura HVO-a, ali je zbog brzine i siline ofenzive Armije BiH – predvođene Sedmom muslimanskom brigadom i raznim paravojnim skupinama – izveden u krajnje kriznim okolnostima. Posebno upozorava na nasilje, racije i masovna privođenja civila koji su ostali zarobljeni u donjem dijelu grada, kao i na dezorganiziranost i prisutnost kriminalnih elemenata pod krinkom vojne kontrole.
Njegovo svjedočenje također dokumentira politički prevrat kojim je zakonito općinsko vodstvo na čelu s Izetom Tamburićem zamijenjeno ratnim predsjedništvom pod izravnim utjecajem SDA i najvišeg bošnjačkog političko-vojnog ali i vjerskog vrha. U tom kontekstu, Rajković jasno izdvaja ulogu Alije Izetbegovića, Sefera Halilovića, mudžahedinskih boraca i ideoloških struktura okupljenih oko Šarene džamije.
Rajković, koji je zajedno s nekolicinom hrvatskih časnika i predstavnika ostao odsječen u donjem dijelu grada nakon pada glavnih položaja HVO-a, detaljno opisuje dane skrivanja, uhićenja i mučenja. Nakon što su konačno locirani i zarobljeni, slijedile su strašne scene u tadašnjem logoru — odnosno zatvoru gdje su bili izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju.
Posebno je šokantna Rajkovićeva ispovijest o ponašanju arapskih boraca, tzv. mudžahedina, koji su tada već bili prisutni u sastavu Armije BiH. Ovi borci, prema njegovu svjedočenju, nisu skrivali svoje vjerski i ideološki motivirano neprijateljstvo prema Hrvatima i otvoreno su prakticirali metode mučenja i zastrašivanja. Rajković svjedoči o tome kako su zarobljenicima prijetili ritualnim klanjima, isticali noževe pred njihovim licima i govorili da ih čekaju „sudbine nevjernika“.
U zatvoru su, kako navodi, hrvatski zarobljenici svakodnevno premlaćivani. Jednom od njih arapski borac je pred ostalima odsjekao glavu, dok je jedan drugi zarobljenik bio prisiljen to gledati, a potom i lizati i čistiti krv. Taj čin nije bio čin pojedinca, već metoda zastrašivanja i „pokazne discipline“, uz odobrenje onih koji su nadzirali zatvor. Rajković takva iskustva opisuje kao „ljudsku destrukciju kojoj je svrha bila brisanje dostojanstva“, te otvoreno postavlja pitanje zašto međunarodna zajednica nije reagirala na prisustvo takvih formacija u redovima bošnjačkih snaga.
Kroz Rajkovićevo svjedočenje tekst donosi ne samo prikaz vojne situacije i egzodusa, nego i dragocjeno, osobno viđenje jednog od posljednjih hrvatskih dužnosnika u Travniku prije njegovog konačnog pada pod kontrolu bošnjačkih snaga u lipnju 1993. godine.
Evakuacija hrvatskog stanovništva i vojna situacija u Travniku tijekom sukoba
U teškim danima oružanog sukoba u Travniku, Prva travnička brigada HVO-a, zajedno s hrvatskim civilnim stanovništvom iz sela Ovčarevo, Paklarevo, Marijanovića Brdo, Jankovići, Begetsko naselje, Kalibunar, Vlahovići, Sečevo, Trijići, Pirota, Šipovik te iz gornjeg dijela grada Travnika – od zgrade nekadašnje isusovačke gimnazije prema hotelu – povukla se prema planini Vlašić. To povlačenje bilo je reakcija na ofanzivu koju su izvele postrojbe Armije BiH, prije svega Sedma muslimanska brigada, poznata i kao 312. brdska, te mudžahedinske skupine smještene u bivšoj direkciji OTP-a, nasuprot Šarene džamije.
Grad je tada presječen, pa je donji dio Travnika – od hotela prema medresi – u kojem su također živjeli Hrvati, ostao odsječen i blokiran. Iz tog dijela nije bilo moguće izaći, a među zatočenima u stanovima našli smo se i mi, predstavnici HVO-a, koji nismo primili zapovijed o povlačenju. U tom dijelu grada ostali su i Veno Topalović, Ivo Fišić, Božo Djak i ja. Ostatak zapovjedništva HVO-a, predvođen Vinkom Piliškićem i Davorom Kolendom, bio je već otišao.
U tom zbunjujućem jutru nismo znali što se događa. Gradom su počele kružiti grupe uniformiranih i neuniformiranih osoba – mahom pripadnici muslimanskih postrojbi – koji su provodili racije, hapsili Hrvate i Srbe i odvodili ih u prostor stare tvrđave. Taj segment djelovanja bio je obilježen kaosom i agresijom, a činioci su dolazili iz različitih formacija, uključujući i one neformalne, sastavljene od kriminalnih elemenata iz grada i prigradskih naselja.
U donjem dijelu grada, prema Gučoj Gori, bila je smještena i Druga brigada HVO-a, pod zapovjedništvom pukovnika Nakića (ime mu se nažalost ne mogu sjetiti). Prema dostupnim informacijama, i oni su se, zajedno s civilima iz naselja Grahovik, Čukle, Guča Gora, Putićevo, Bukovica (obje), Maljine, Miletići, Orašac i sve do Zabilja, našli pod silovitim napadom Armije BiH te su se povukli prema Pokrajčićima, Novoj Biloj, Vitezu i Busovači. Budući da sam bio u blokiranom dijelu grada, nemam pouzdane informacije o tijeku borbi ni o zapovjednim linijama.
Travnik 1993.: Egzodus Hrvata, pohod mudžahedina i pad pod Sedmu muslimansku
U gradu su tada djelovale različite muslimanske formacije, uključujući nekoliko paravojnih postrojbi sastavljenih od pripadnika koji su i sami bili prognani iz sela na Vlašiću i Podvlašiću nakon napada srpskih snaga. Te grupe nisu birale sredstva i često su djelovale neorganizirano, tražeći načine da osiguraju smještaj za svoje obitelji.
Ipak, valja istaknuti kako smo prije eskalacije sukoba, zajedno s muslimanskim ratnim predsjedništvom i civilnom zaštitom, dostojanstveno i organizirano primili velik broj prognanika – oko 150.000 ljudi iz Podkozarja – osiguravši im privremeni smještaj gdje god je bilo moguće. Vojno sposobni muškarci bili su izdvajani i smješteni u bivšu vojarnu JNA, tada već pod nadzorom muslimanskih vojnih struktura, koje su djelovale pod političkim vodstvom SDA.
U vojnim strukturama Armije BiH, u to vrijeme, značajnu ulogu imao je zapovjednik 312. brdske brigade poznat po nadimku Ribo (prezime, ime mi je nepoznato), zatim Remzija Kobilić – nastavnik po struci koji je radio u bivšem Sekretarijatu za narodnu obranu, a kasnije postao jedan od vodećih vojnih organizatora. Ključnu ulogu u formiranju Sedme muslimanske brigade (poznate i kao MOS) imala je najviša političko-vojna elita Armije BiH – Alija Izetbegović i Sefer Halilović, koji su redovito nazočili njezinim postrojavanjima.
Zanimljivo je da je jedan od zapovjednika te brigade bio moj bivši učenik, Semir Terzić, po struci profesor. Ne znam točno je li bio zapovjednik ili zamjenik, ali svakako je imao važnu ulogu. U formiranju te brigade veliki utjecaj su imali i mudžahedini – strani borci, mahom arapskog podrijetla, koji su pridonijeli njenoj radikalizaciji i ideološkom profilu.
Stigla je Sedma krajiška
Teško je precizno reći kada je Sedma muslimanska brigada, poznatija kao Sedma krajiška, stigla u grad. Na njenom čelu bili su Fikret Ćuskić i Mehmed Alagić, a uz njih i pukovnik Nihad Dedić. S njima su došli i brojni časnici bivše JNA – satnici, poručnici, ljudi pretežito iz krajiških krajeva poput Kozarca, Prijedora, Sanskog Mosta i Mrkonjić Grada. U vrlo kratkom vremenu uspostavili su zapovjednu strukturu i faktički preuzeli kontrolu nad gradom. Fikret Ćuskić djelovao je gotovo kao zapovjednik grada.
Na političkom planu, paralelno s vojnom dominacijom Sedme krajiške, formirano je tzv. ratno predsjedništvo, koje je predvodio Muhamed Ćurić – moj bivši učenik, maturant gimnazije, koji je, koliko mi je poznato, kasnije završio medicinu i magistrirao. Time je svrgnuta zakonita, demokratski izabrana vlast koju je dotad obnašao Izet Tamburić, kao predsjednik općine. Tamburićevim uklanjanjem i političkim prevratom prestalo je postojati legitimno civilno vodstvo.
Važno je naglasiti da to ratno predsjedništvo nije osnovano na lokalnoj razini niti od strane Alagića i Ćuskića, već po izravnoj inicijativi tadašnjeg bošnjačkog političkog i vojnog vrha – Alije Izetbegovića i Sefera Halilovića. Izetbegović je vrlo često posjećivao grad, stvarajući političku i sigurnosnu infrastrukturu za dolazak i smještaj stranih plaćenika u širem području Mehurića.
U to vrijeme, pod sve jačim pritiscima i vidljivom vojnom prisutnošću, mi smo svoj stožer uspostavili u zgradi Sebešića, dok je Regionalna vojna policija, pod vodstvom gospodina Ive Reze, konstituirana u bivšem Domu JNA. Istodobno, na prostoru oko bolnice za plućne bolesti, vojne jedinice su počele iskopavati rovove i postavljati oružje prema našim položajima, jasno pokazujući smjer svojih namjera.
Nastupile su brojne provokacije: po gradu su se počeli lijepiti plakati sa simbolima i porukama koje su imale fundamentalističku konotaciju, često strane i samom bošnjačkom stanovništvu u gradu. Ubrzo nakon toga, strani borci su zauzeli gradsku jezgru – najprije su iz lokala uklonili alkohol, potom su hrvatske objekte počeli minirati i uništavati. Taj val nasilja kulminirao je neposredno prije egzodusa hrvatskog stanovništva, a sve se događalo u razdoblju od 19. travnja do 2./3. lipnja 1993. godine, kada je grad u potpunosti pao pod kontrolu bošnjačkih snaga.
Znakovito je da Alija Izetbegović nije samo dolazio u grad, nego je i sudjelovao u radu ratnog predsjedništva, dok istodobno ni jedan član Hrvatskog vijeća obrane nije imao pristup tim sjednicama. Unatoč svemu, u jednom trenutku smo mi, predstavnici HVO-a, dijelili istu zgradu općine s predstavnicima muslimanskog vodstva – čak i isti kat. S jedne strane hodnika bile su prostorije HVO-a, a s druge novoformirane vlasti.
Kroz sve to vrijeme, sve do egzodusa, neprekidno smo pozivali na zajednički rad, suradnju i poštivanje volje naroda. Naši apeli su odbijani, a volja naroda sustavno ignorirana. Izet Tamburić, legalni predsjednik općine, eliminiran je s dužnosti krajem 1992. godine, a na njegovo mjesto postavljen je Muhamed Ćurić. U takvim okolnostima, u potpunosti isključeni iz lokalne vlasti i suočeni s prijetnjom, bili smo prisiljeni konstituirati Hrvatsko vijeće obrane kao legitimnu obrambenu strukturu hrvatskog naroda.
Političke i vjerske posjete Alije Izetbegovića Travniku
Alija Izetbegović je prilikom dolazaka u Travnik redovito održavao susrete isključivo s čelnicima Stranke demokratske akcije (SDA), dok kontakte s predstavnicima Hrvata nije uspostavljao. Svjedok ne zna je li to bila njegova osobna želja jer tada nije bio član Vlade HVO-a. Alija je odsjedao uglavnom u blizini medrese i područja gdje su boravili mudžahedini, vjerojatno u privatnim kućama. Njegove posjete bile su učestale nakon egzodusa hrvatskog stanovništva iz Travnika, kada je u prostorijama bivšeg “Salona namještaja” otvoren Islamski vjerski centar. Tu su dolazili i Alija Izetbegović i reisu-l-ulema Mustafa Cerić.
Govoreći o Ceriću, svjedok ističe kako je dio njegova govora, koji je prenosio Radio Travnik, zvučao više kao militantni politički govor nego kao obraćanje vjerskog vođe. Cerić je u svojim porukama izjednačavao Hrvate s agresorima iz Srbije, što je dodatno produbljivalo napetosti. Duševni i ideološki oslonac ovih stavova, prema autoru, bio je Nusret ef. Avdibegović, imam Šarene džamije i porijeklom iz Prusca, koji je, kako tvrdi, često viđan u društvu stranih boraca – mudžahedina.
Medijska manipulacija i pokušaji dijaloga koji nisu uspjeli
U pokušaju da spriječi eskalaciju sukoba, svjedok ističe kako je između 19. travnja i 3. lipnja (godina nije navedena, ali vjerojatno 1993.) prišao Nusretu Avdibegoviću ispred kuće odvjetnika Vlade Bilaća i zatražio da kao vjerski autoritet djeluje za očuvanje mira. Avdibegović je obećao organizirati sastanak između hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, no do toga nikada nije došlo, a komunikacija je nakon tog pokušaja potpuno prestala.
Istovremeno, svjedok navodi kako je Radio Travnik bio potpuno pod kontrolom bošnjačke strane, iako su formalnu suglasnost za objave morali dati predstavnici i jedne i druge strane – Filip Filipović s hrvatske i Mehmed Alagić s bošnjačke strane. Kada je pokušao objaviti jedan integralni tekst, Alagić je prvo tražio njegovo skraćivanje, zatim angažirao treću osobu (Rižić, bivšu učenicu svjedoka) da napiše komentar, što je svjedok odbio. Na kraju je Alagić odbio pustiti tekst u eter. Nakon toga, svjedok više nije imao pristup medijima i tvrdi da su muslimanske snage preuzele potpunu kontrolu nad Radio Travnikom. Dotadašnji ravnatelj Krunoslav Kolenda bio je smijenjen, a zamijenio ga je mladi, neiskusni muslimanski gimnazijalac Lolić.
Dominacija SDA i uloga Sandžaklija u travničkom vodstvu
U političkom i organizacijskom životu Travnika tijekom rata, ključnu ulogu u kreiranju programa i odlučivanju imala je Stranka demokratske akcije (SDA), a glavni ljudi bili su Sandžaklije – dr. Halid Genjac, ginekolog, i dr. Mirsad Granov, kirurg. Genjac je radio u Domu zdravlja Travnik prije rata i kasnije postao predsjednik lokalne SDA. Granov je nakon školovanja u Sarajevu i specijalizacije u Zagrebu, došao raditi u Travnik gdje ga je u kirurškom poslu uveo poznati kirurg Antun Rakidžija, uz suradnju s drugim hrvatskim liječnicima poput Markunovića i Kuliša.
Svjedok primjećuje kako se činilo da u najuže vodstvo SDA Travnika teško da je mogao doći lokalni musliman – već su to u pravilu bili ljudi iz Sandžaka ili Crne Gore. U tom ozračju, Hrvati su se našli pod sve većim pritiskom: sustavno su izbacivani iz zdravstvenih institucija, a ključne ustanove poput bolnice preuzimane su segment po segment. Ravnateljica grudnog odjela, Jelica Markunović, bila je smijenjena i zamijenjena čovjekom bliskim SDA-u. Iako su predstavnici HVO-a pokušavali izbjeći otvoreni sukob i nisu odgovarali na provokacije, pritisci i incidenti su se nizali.
Sustavno uklanjanje hrvatskih obilježja i narušeni dogovori
U dijelovima Travnika s većinskim hrvatskim stanovništvom, pokušaji isticanja hrvatskih zastava redovito su završavali nasilno – zastave su kidane, paljene i uklanjane, čak i ispred crkava. Iako su predstavnici HVO-a i muslimanskog ratnog vodstva održavali sastanke i postizali dogovore, ti dogovori gotovo nikad nisu bili provedeni. Umjesto toga, SDA-ova strana bi za neuspjeh optuživala navodne “mangupe” koje navodno nisu mogli kontrolirati.
Jedan posebno upečatljiv incident uključuje pastorka Fehme Kosilice koji je, prema tvrdnji svjedoka, za 100 njemačkih maraka pristao na nagovor da ukloni i pogazi hrvatski barjak postavljen u hrvatskom dijelu grada, kod hotela. Bio je ubijen od strane hrvatskog snajperista – nakon višestrukih provokacija i dugog trpljenja.
Napetosti su se dodatno pojačale kada su bošnjačke snage opkolile hrvatske postrojbe. U to vrijeme, u hotelu gdje su se nalazili pripadnici HOS-a, nije bilo muslimanskih boraca, što po svjedokovim riječima dodatno potvrđuje razlaz i nepovjerenje između zajednica.
Zajednička crta obrane i kasniji razlaz s bošnjačkom stranom
U ranim fazama rata, područje Turbeta bilo je pokriveno zajedničkom postrojbom Hrvatskog vijeća obrane u kojoj su rame uz rame djelovali Hrvati i domaći muslimani. Zapovjednik postrojbe bio je Robert Ramljak, a njegov zamjenik Sulejman Leko, dok je među istaknutim pripadnicima bio i učitelj Kemo Gafurović. Obojica muslimanskih zapovjednika imala su mješovite brakove – Leko je bio oženjen Hrvaticom, a Gafurović pravoslavkom – što simbolično odražava tadašnju još uvijek funkcionalnu multietničnost i osobnu povezanost unutar postrojbe.
Zajedničke snage pružale su otpor četničkim postrojbama s prostora Dimljana, Vlašića, Goleša, Komara i Oboraca. Hrvatska komponenta obrane pokrivala je otprilike dvije trećine bojišnice prema Srbima, dok je jedna trećina bila mješovita, a na istočnoj strani prema Mehoviću i dalje bile su većinski bošnjačke postrojbe. No, karakteristična je bila asimetrija u međusobnom povjerenju – dok su muslimanski zapovjednici redovito obilazili hrvatske položaje, hrvatskim zapovjednicima nije bilo dopušteno posjetiti muslimanske crte prema Srbima.
S vremenom dolazi do preokreta. Bošnjačko vodstvo, pod utjecajem unitarističko-fundamentalističkih struja unutar SDA, mijenja pristup. Zajedničke postrojbe se rasformiraju, a hrvatske snage bivaju potisnute i izolirane. Travnička brigada HVO-a biva stjerana u procijep između srpskih i bošnjačkih snaga, čime se stvara opasna klopka.
U isto vrijeme, u zaleđu – u selima kao što su Bijelo Bučje, Vlahovići, Prijići, Zlokići, Vidoševici, Kokošari i Šipovik – pojavljuju se mudžahedini, strani borci koji surađuju s lokalnim bošnjačkim postrojbama. Prema svjedočenjima, u tim su prostorima počinjeni brojni zločini nad srpskim i hrvatskim civilima. Među svirepijim slučajevima spominje se Mare Brigonja, starica iz Šipovika ili Pirota, koja je preživjela silovanje i mučenje – pronađena je živa, vezana gola za drvo.
Zgrada Konaka – centar ratnog bezvlašća i kriminala u Travniku
Formiranje i djelovanje paravojnih i kriminalnih skupina u Travniku: slučaj “Zelenih kojota” i “Sandžaklija”
Jedan od mještana Gornje Pirote (ili Šipovika), Didak, prijavio je u župnom uredu, pred svećenikom i autorom svjedočenja, kako su mu kuću napali pripadnici postrojbe poznate pod imenom “Zeleni kojoti”. Prema dostupnim informacijama, riječ je o specijalnoj postrojbi s diverzantsko-terorističkim obilježjima, povezanoj s Sedmom krajiškom brigadom Armije BiH. Didak je tvrdio da su napadači pokušali silovati njegovu suprugu i kćer, te su kuću opljačkali.
Zeleni kojoti navodno su blisko surađivali s još jednom postrojbom koju su lokalni stanovnici zvali “Mečetova i Majorova policija”. Riječ je o skupini regrutiranoj iz gradske sredine, s bazom u zgradi Konaka u Travniku, a koja je uključivala osobe s kriminalnom prošlošću, narkomane i odgojno zapuštene mladiće. Jedan od istaknutih pojedinaca bio je Alija Sefer, poznat po prethodnoj zatvorskoj kazni zbog pronevjere i nasilnom ponašanju. Navodno je kasnije bio meta interne kriminalne odmazde – u njegov dom bačena je eksplozivna naprava.
Drugi zapovjednik bio je “Major”, lokalni cvjećar iz Starog grada. Njegova je obitelj, kako se tvrdi, bila poznata, a jedan od sinova imao je značajnu ulogu u neredima. “Meće”, drugi vođa, bio je mlad i prema svjedoku blizak strukturi organiziranog kriminala, a nakon rata je navodno pobjegao u treće zemlje.
U ovom kontekstu spominje se i postrojba “Sandžaklije”, čiji je zapovjednik bio čovjek nadimka Nane, bivši nogometaš travničkog Borca. On je, zajedno s dvojicom braće iz Sandžaka, predvodio grupu koja je izvodila najteže operacije – pljačke, napade i likvidacije. Vjeruje se da je blisko surađivao s osobom imenom Tara, koja je optužena za ubojstvo zapovjednika HVO-a Stojaka Ivicu.
Posebno zabrinjavaju tvrdnje o direktnim vezama ovih postrojbi s vrhom političkog i vojnog vodstva Armije BiH. Prema tvrdnjama, pripadnici “Sandžaklija” i “Zelenih kojota” viđeni su u društvu Alije Izetbegovića, Sefera Halilovića, kao i s drugim zapovjednicima. Neki su se čak pojavljivali na programima RTV Sarajevo.
Napetosti su dosegle vrhunac kada je svjedok, tijekom Uskrsa 1993. godine (16. travnja), preživio pokušaj atentata iz neposredne blizine. Napadač, navodno jedan od braće iz “Sandžaklija”, otvorio je vatru iz pištolja kalibra 9 mm na njegov stan. Srećom, nitko nije stradao, iako su meci prošli kroz prozor i pogodili zid. Incident se dogodio u prisutnosti više osoba, uključujući profesora Medića, Vladu Piliškića i njegovu suprugu.
Odluka o povlačenju iz Travnika – između razuma i nužde
Neposredni povod za donošenje odluke o povlačenju iz Travnika najbolje mogu objasniti tadašnji zapovjednici i svjedoci tih zbivanja — Jozo Leutar, tada zapovjednik Prve travničke brigade, a danas ministar unutarnjih poslova Republike BiH, te general HVO-a Filip Filipović, moj nekadašnji učenik, navodi svjedok.
“U svjetlu sve učestalijih incidenata i prijetnji, pripremali smo se za scenarij u kojem bi izbjegavanje otvorenog sukoba postalo nemoguće. Ti napadi, koje bez zadrške mogu nazvati agresorskima, dolazili su od postrojbi formalno podređenih BiH, ali koje su na terenu djelovale bez kontrole i bez obzira na živote civila. Cilj im je bio, čini se, silom izboriti prostor za smještaj svojih obitelji — onih istih koje smo mi, Hrvati, dočekali i zbrinuli kada su bile protjerane iz Podkozarja i Istočne Bosne.
Svjedočio sam osobno pokušajima zastrašivanja — pucano je kroz prozor mog stana. Na rubnim područjima grada, poput Kalibunara, i u mješovitim selima, dolazilo je do sve otvorenijih provokacija. Unatoč svemu, pokazivali smo strpljenje i odlučili — po mom sudu razborito — da je prioritet očuvati ljudske živote, i vojske i civila.
Tko je točno donio odluku o povlačenju iz gornjeg dijela Travnika i je li ona bila ispravna, teško je kategorički reći. No ono što pouzdano znam, jer sam bio neposredni sudionik događaja nakon 3. lipnja, jest da bi ostanak hrvatskih snaga u gradu vodio prema katastrofi — klaonici većoj od ijedne dosad.
Protivnička strana imala je jasan cilj: istisnuti hrvatsko stanovništvo i useliti svoje obitelji u njihove kuće i stanove. Nakon što su popunili škole i javne ustanove, nisu imali gdje više s ljudima. S obzirom na to da u Travniku nije bilo mnogo Srba, nisu mogli koristiti njihove domove. Dok su prema srpskim položajima držali rovove, novi su kopali prema nama i usmjeravali oružje na hrvatske domove i sela. Naši ljudi nisu se mogli vratiti svojim obiteljima bez straha da će na njih pucati.
Kakvu su prosudbu u tom trenutku donijeli naš stožer i njegovi ključni ljudi — Leutar, Filipović, nastavnik Zvonko Mačić i drugi — teško mi je procijeniti do kraja. No uvjeren sam da je donesena odluka, iako bolna, bila jedini mogući način da se izbjegne potpuno uništenje”, navodi svjedok u iskazim koji su buili dostupni autoru ove kolumne.
Travnički lipanj 1993. – Svjedočanstvo o padu, strahu i ubijanjima
U noći s 2. na 3. lipnja čula se pucnjava. Ustao sam rano, već oko četiri, pola pet, kada se već počelo razdanjivati. Pogledao sam iza zavjese – na Jankovića i Marjanovića Brdu gorjele su hrvatske kuće. Bio je to jasan znak da naših bojovnika više nema u tom dijelu grada, navodi Rajković.
Krenuo sam pješice prema Župnom uredu u Alifahmića ulici, ne znajući što se događa. Na jednoj kapiji iznenada me zgrabio muškarac s francuskom kapom – kako mi kažemo, “šlafo” – i uvukao me u jednu sobu.
– Profesore, samo uđite, uđite! – rekao je i nije mi dao izaći sve do sljedećeg jutra.
To je bilo 3. lipnja, oko devet ujutro, kada sam krenuo prema Župnom uredu. Njegova kći završila je Ekonomski fakultet, poznajem je kao studenticu.
S prozora te kuće vidio sam kako su Krakana Hrvoja izvukli iz auta na raskrižju, stotinjak metara od kuće. Morao je staviti ruke na glavu i nasloniti se na auto. Travnički muslimani u uniformama, ne znam kojoj postrojbi pripadahu, hvatali su Hrvate po ulicama i odvodili ih u zidine starog grada.
U toj sam kući bio zatočen do sutradan, do oko deset ujutro. Potom sam otišao do Župnog ureda i saznao da su prethodnog dana već pokupili veći broj Hrvata i odveli ih gore, u stari grad. Koliko su ih tamo držali – ne znam.
U Župnom uredu sam ostao svega nekoliko minuta, pokupio informacije i vratio se kući. Sljedećeg dana, 4. lipnja, na moja vrata došli su uniformirani muslimani sa zelenim trakama preko čela – zvali su ih “Zeleni kojoti”. Bili su naoružani, s uperenim puškama.
– J… majku ustašku, daj oružje! – povikaše.
Rekao sam im:
– U moj stan nećete ući. Pucajte, ubijte me, ali unutra nećete. Nemam oružja.
Jedan me udario kundakom, pa su ipak ušli. Tada sam im rekao:
– Imam oružje, dat ću vam.
Uzeo sam glinenu vazu punu kemijskih olovaka i rekao:
– Gospodo, evo mog oružja. Pravo oružje nikad nisam imao, niti nosio.
Pitali su me:
– A ti si časnik hrvatski?
Odgovorio sam:
– Jesam. Časnik Hrvatskog vijeća obrane, predstojnik Ureda za prosvjetu i kulturu.
Tada je prišla jedna uniformirana osoba, naoružana, pružila mi ruku i rekla:
– Dobar dan, profesore. Kako ste? Ne bojte se.
Povukao ih je van i zahvaljujući njemu nisu mi ništa uzeli iz stana. Taj čovjek sada igra nogomet u Inkeru, igrao je i u Cibaliji. Preziva se Pinja.
U našoj zgradi toga su dana pokupili oružje i od muslimana i od Hrvata. U tom trenutku grad su granatirali Srbi, pa se malo tko kretao, većinom su bili po skloništima. Oni su otišli iz našeg ulaza.
Kasnije sam s prozora dječje sobe vidio kako ulaze u sve ulaze u kojima žive Hrvati – Zvijezda I, Zvijezda II – cijeli niz uniformiranih, zamaskiranih, s trakama oko čela, s čarapama na glavi. Čula se rafalna paljba. Izletjeli su iz zgrade u kojoj stanuju Perić i Gašo Zvonko. Mislim da je to zgrada Zvijezda II, preko puta moje.
Nakon sat vremena su se povukli. Prestalo je i granatiranje. Tada smo doznali da su Danu Gašo presjekli mitraljezom. Predavala je daktilografiju. Bila je godište 1935. do 1940., žena Zvonke Gaše. Sin joj je bio tajnik Središnjeg odbora HDZ-a.
Zvonko je bio u autu s Ivicom Stojakom kada je ubijen. Krenuli su prema Novom Travniku gdje je izbila pucnjava između muslimana i Hrvata. Već su tada muslimani krenuli u napade. Hrvati iz gornjeg dijela Travnika povukli su se u Bare. Zvonko je ubijen na raskrižju kod skretanja za Novi Travnik. To su učinili pripadnici Armije BiH. Sprega se, po mojoj procjeni, dogodila između Tare i sandžačkih boraca.
Motiv ubojstva ne znam – to neka kaže onaj tko je radio uviđaj.
Danu Gašo ubili su u stanu. S njom je bila Dževahira Blažević, supruga bivšeg predsjednika Skupštine BiH. Pili su kavu, donijela ju je iz Zvijezde I. Bila je još jedna žena s njima. Kada su počeli lupati na vrata, Dana je ustala da otvori – Dževahira je čula samo rafal i vidjela da je Dana pala, krvava. Ona nije vidjela tko je pucao. Ja jesam – vidio sam ih kada su ulazili. Bili su maskirani, s trakama oko čela.
Svjedočanstvo iz Travnika: Dani straha, pljačke i razaranja
Tijekom tog razdoblja nisam smio izlaziti iz zgrade – to su mi savjetovali i susjedi. Uglavnom smo se držali zajedno na prvom katu, gdje smo improvizirali sklonište, osobito dok su trajali intenzivni napadi i granatiranja s položaja srpskih snaga. Hrvati iz našeg dijela grada nisu smjeli izaći iz stanova puna dva do tri dana. Nije bilo ni vode, ni struje. Nakon četiri-pet dana, otprilike oko 5., 6. ili 7. u mjesecu, počeli su upadi u stanove. Ulazili su uglavnom ljudi u uniformama – s puškama na gotovs – i odnosili sve što im je zapelo za oko. Pod izgovorom da nešto traže, kopali su po stvarima, navodno zbog novca, ali su uzimali sve što je imalo ikakvu vrijednost. Prvi pljačkaši očito su znali prepoznati vrijednosti: zlato, novac, umjetničke slike, Wilerove goblene, jantar… sve što se može lako prenijeti i sakriti. Oni koji su dolazili nakon njih odnosili su kućanske aparate, kristalne čaše, posuđe, pa čak i radio i televizore – sve ono što je bilo manje vrijedno. U narednim danima dolazile su nove skupine koje su odnosile zalihe hrane – ulje, rižu, brašno – kao i bijelu tehniku i namještaj. Gdje su stanari još bili prisutni, nešto bi ostalo, ali gdje nije bilo nikoga, kuće su bile potpuno opljačkane. Nisu nedostajale ni tragikomične scene – muslimanke koje su nosile odjeću s hrvatskim simbolima, tkanice, trobojnice, pa čak i štikle koje nisu znale nositi, ali su ih grabile kao ratni plijen. Sve je to tovareno na tačke, kariole, pa čak i na dječje skije. Pljačkali su svi – bez izuzetka. Bilo da su bili obrazovani ili ne, Travničani ili došljaci, ugledni građani poput Isaka i Breganovića, liječnici, profesori, ekonomisti, pravnici – svi su sudjelovali. Posebno su odnosili peći i drva, pripremajući se za zimu. Na kraju su počeli i s paljenjem kuća. Prvi za kojeg smo čuli bio je neki Šerif, vlasnik gostionice u Polju. On je s drugima započeo paljenja u Gornjem i Donjem Docu, pa zatim u Vakufu, Grahoviku, Putićevu Gornjem, Slimenima… To je trajalo nekoliko tjedana – sve do kraja lipnja i srpnja. U rubnim selima bilo je i ubojstava. U Polju je ubijen Maroš, srednji brat iz poznate obitelji – jedan brat glazbenik, drugi pravnik i nastavnik. Maroša, navodno vozača srednjih godina, došli su tražiti. Kada je njegova supruga otvorila vrata, nasilnici su je gurnuli i upali unutra. On je izašao na prozor – gdje su ga zasuli mitraljeskom paljbom – a potom su kroz isti prozor ubacili bombu. Njegovo tijelo, već mrtvo, bomba je dodatno raskomadala. Sela poput Guvna bila su potpuno spaljena. Od desetina kuća, tek pokoja muslimanska ostala je netaknuta. Kad sam mjesec dana poslije otišao do Gornjeg Doca, zatekao sam stravične prizore – crkva i župni ured razoreni, unutrašnjost potpuno uništena. Posjetio sam i stan Božića Stanka i njegove supruge Janje. Došli su s informacijom da im je sin ubijen i zakopan. Bio je jedinac. Tijelo su pronašli zahvaljujući dojavi – virio je iz zemlje. Njegov identitet Stanko je potvrdio po obući. Djevojčicu, njihovu kćerku od 12 godina, pronašli su ubijenu u garaži muslimanskog susjeda Šeperovića u Slimenima. Sve troje – mučeni, masakrirani, ubijeni, navodi Rajković.
