Na današnji dan, 24. travnja 1993. godine, počinjen je jedan od najstrašnijih ratnih zločina nad civilnim hrvatskim stanovništvom – zločin u selu Miletići, općina Travnik. Ovo malo selo, hrvatska enklava okružena bošnjačkim naseljima, tog je dana postalo poprištem brutalnog i neselektivnog nasilja, iza kojeg su ostali neizbrisivi tragovi boli, šutnje i nepravde. Selo Miletići nikada nije bilo vojno uporište. Njegovi stanovnici nisu sudjelovali u ratnim operacijama. No, 24. travnja, selo je napadnuto, a tridesetak civila protjerano. Njih šestero ostalo je u svojim kućama, među njima Stipo Pavlović (1934.), Luca Pavlović, Frano Pavlović (1963.), Vlado Pavlović (1974.), Tihomir Pavlović (1974.) i Anto Petrović (1937.). Nitko od njih nije bio naoružan, niti pripadnik bilo koje vojne formacije.
Ono što se potom dogodilo, ostaje trajna rana i svjedočanstvo o razmjerima zločina. Prema autentičnim iskazima preživjelih svjedoka, u zločinu su sudjelovali pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH, zajedno s mudžahedinima koji su djelovali pod vodstvom izvjesnog vođe imenom Ramadan (govorio francuskim i alžirskim jezikom). Svjedoci u svojim iskazima, dostupnim redakciji viteški.ba, opisuju kako su pojedini domaći muslimani sudjelovali u organiziranoj klopci, navodeći konkretna imena osoba koje se povezuju s ovim zločinom. Tijela šestorice civila bila su brutalno unakažena. Frano Pavlović pronađen je polegnut na trbuh u spavaćoj sobi, s glavom uronjenom u posudu punu krvi, u kojoj se nalazila i metalna kutljača – detalj koji kod svjedoka i danas izaziva užas i sumnju na ritualne elemente u samom činu smaknuća. Prema iskazima, na tijelima su uočeni tragovi ritualnih vjerskih obreda, što ukazuje na prisutnost i djelovanje radikalnih islamskih boraca. Ovaj zločin nikada nije procesuiran. Unatoč svjedočanstvima i dostupnoj dokumentaciji, nitko nije odgovarao za masakr u Miletićima.
Redakcija portala viteški.ba danas donosi dijelove svjedočanstava preživjelih, uz zaštitu njihovog identiteta, dok se cjeloviti zapisi nalaze u posjedu redakcije i dostupni su javnosti u autentičnom obliku.
“SVJEDOK 1 : Ubice po imenu i prezimenu – domaće ubojice premazani ilovačom – zločin u režiji mudžahedina i susjeda”
Napad je izvršio jedan vod mudžahedina, zajedno s jednim vodom pripadnika muslimanske vojske – dijelom i osoba iz redova lokalnog stanovništva. Ubojstva su počinjena hladnim oružjem (noževima) i vatrenim oružjem. Prema iskazima preživjelih i svjedoka, u napadu su sudjelovali sljedeći pripadnici napadačkih snaga: Mahrudin Kumro – zapovjednik 306. brigade, Senad Luković – zapovjednik voda, Čoso Jusić – Han Bila, Zaim Jusić – Pode, Mustafa Jusić – Han Bila, Bilan Hođić – Mehurić, Fuad Delić – Han Bila, Jasmin Jašarević – Han Bila, Edin Čolo – Maline, Ešet Prcanović – Pode, Šaban Kasumović – Pode, Zijad Kasumović (Han Bila), Dževad Arnautović (Han Bila), Zuhdija Delić (Han Bila), Osman Tahirović (Zagrade), Kasim Jašarević (Dede) (Mehurići), Tahir Jašarević (Dede) (Mehurići) – ubica, Jasmin Jašarević (sin Zaima, Mehurići), Budo Karić (sin Zijafera, Mehurići), Malanović (radio u knjižari u Travniku) – radio u knjižari u Travniku , Jasmin Luković (sin Omera, Čukle)
Domaći Muslimani koji su sudjelovali u napadu bili su umazani ilovačom – očito kako bi ih teže prepoznali. No, ja sam ipak prepoznao neke od njih: Osmana Tahirovića iz Zagrada, Buću, sina Zijada Suljića iz Mehurića, Sakiju Jašarevića, unuka iz Fazlića, Sina Dede Jusića iz Jezerca.
Jasmin Jašarević – on je, prema iskazima, navodno rekao da treba zaklati četiri Hrvata jer je poginuo jedan njihov vojnik.
Tijelo pokojnog Ante Pavlovića odvezao upravo Osman Tahirović iz Zagrađa, jedan od poznatih sudionika napada.
Također donosimo i iskaz svjedoka koji je cijelo vrijeme dok se sve to događalo svjedoćio nemilim scenama te je uspio vjerodostojno prenijeti svoje utiske u cjelosti.
“SVJEDOK 2 “Klopka u Miletićima: Svjedočanstvo o izdaji i smrti”
Pred štalom Srećka Pavlovića, već su se okupili gotovo svi mještani. Gornji Miletići – hrvatski zaselak u sklopu sela Miletići – činilo je desetak kuća, trinaest domaćinstava i pedesetak duša. Osim Hrvata iz Gornjih Miletića, tu su se zatekli i njihovi susjedi Muslimani iz Donjih Miletića – Dedo Suljić (rođen 1934.), Haso Suljić (rođen 1915.), Hakif Suljić (rođen oko 1955.) i Avdo Suljić (rođen 1958.). Dedo, Hakif i Avdo bili su braća, dok je Haso bio njihov stric. Svi su bili u civilnoj odjeći, bez naznaka ikakve vojne pripadnosti – baš kao i svi okupljeni Hrvati iz sela. Dedo se obratio svima. Zamolio nas je da ostanemo mirni, da ne paničimo, jer će nam reći nešto važno. Rekao je da su oko sela raspoređeni Mudžahedini – strani islamski borci. Naglasio je da ne pružamo nikakav otpor i da se ne bojimo, oni će nas zaštititi. Uvjeravao nas je da nam se ništa neće dogoditi. Mi smo pokušavali objasniti da nikada nikome nismo ništa nažao učinili – pogotovo ne svojim susjedima Muslimanima – i da ne vidimo nikakav razlog zašto bi nas netko napao.
“Dedo, ja ti ne vjerujem. Ti nama spremaš klopku. Ja idem bježat, a ostali kako hoće.” Uputio se prema kući s namjerom da uzme pušku i pobjegne u šumu. Dedo nas je i dalje uvjeravao da nema razloga za paniku, da nas štiti njegova riječ. No, ono što je Božo kasnije ispričao potvrdilo je njegove sumnje – dok je čuvao ovce, vidio je Mudžahedine kako se okupljaju pred Dedinom kućom. To je bila klopka.I dok smo još uvijek stajali pred štalom i razgovarali s Dedom, iznenada je, s druge strane kuća, izbilo 15 naoružanih ljudi. Jedanaest njih bili su strani borci, Mudžahedini – Arapi tamne puti, u uniformama, s bradama – a četvorica su bili domaći Muslimani. Stipo Pavlović povikao je Dedi: “Dedo, lažove, idem u kuću i nitko me neće odvesti!” Tada je jedan Musliman iz Jezerca, po imenu Kasim Jusić, upitao: “Gdje je Stipo?” Iako je točno znao gdje se nalazi, odmah je dodao: “Sad ću ja otići po njega.” Krenuo je prema kući s puškom u ruci. Vrata je razbio nogom, i upravo tada začula su se dva rafala i Jusić je pao pogođen. Ubrzo nakon toga, još jedan Mudžahedin je ispalio rafal kroz prozor, a zatim je eksplodirala bomba. Nakon eksplozije čulo se bolno zapomaganje Stipine supruge Lucije – vrištala je da su joj ubili muža i da je i sama ranjena. Mudžahedini su ubrzo ušli u kuću i iznijeli Luciju među nas. Nije mogla hodati. Kad joj je Akif Suljić pokušao pomoći da sjedne, jedan od Arapa ga je bez riječi udario kundakom po licu. Dedo je u očaju povikao: “Ubiše mi brata!” Mudžahedini su međusobno komunicirali na arapskom i francuskom jeziku. Slušao sam ih pažljivo jer sam oba jezika govorio – četiri godine sam radio u Alžiru, kao radnik Hidroelektre. Razgovarali su o tome kako “ovo selo nikada nije smjelo opstati”, te da treba “odvojiti i likvidirati vojno sposobne muškarce”. Bilo je jasno da su došli sa smrću u planu. Većinu Mudžahedina smo prije i viđali u muslimanskom dijelu Miletića. Znali smo da su neki od njih spavali kod Dede i njegove braće. Njihova baza bila je u školi u Zagradu. Domaći Muslimani koji su sudjelovali u napadu bili su umazani ilovačom – očito kako bi ih teže prepoznali. No, ja sam ipak prepoznao neke od njih: Osmana Tahirovića iz Zagrada, Buću, sina Zijada Suljića iz Mehurića, Sakiju Jašarevića, unuka iz Fazlića, Sina Dede Jusića iz Jezerca.
“U zapovjedništvu ARBiH u Mehuriću ne znaju ništa o ovoj akciji”, rekli su nam, ističući kako je to navodno samovoljna akcija mudžahedina No, bilo je jasno da to nije istina. Jedan od dvojice koji su upravo stigli Land Roverom bio je nitko drugi nego Ramadan, glavni zapovjednik iz Mehurića – Arapin i vođa Mudžahedina, koji će u narednim satima osobno ravnati zbivanjima u Miletićima.Ramadan je govorio nešto hrvatskog jezika. Pitao je Dedinog brata Avdu: “Obojica Muslimani?” Avdo je potvrdio da jesu. No, tada se javio jedan domaći Musliman i rekao da je jedan od njih Hrvat. Ramadan je odmah reagirao: “Hrvat ovamo!” I tako je Franjo Pavlović izdvajan iz mase i priključen ostalim Hrvatima. Jedan od domaćih uzeo mu je ključeve od auta i odvezao vozilo. Zaprijetili su nam: “Ako imamo još negdje skrivenog oružja, sve ćemo vas pobiti!” Znao sam da imam jednu bombu, priznao sam. Pošao sam s jednim Arapinom i predao mu je. Usput sam ga na francuskom upitao: “Zašto ste napali naše selo?” Bio je iznenađen mojim pitanjem. “Otkud znaš francuski?” – pitao je. Odgovorio sam da sam četiri godine radio u Alžiru, u Hidroelektri. Tada mi je ispričao nešto što je ostavilo dubok trag: “Alija Izetbegović je bio u Bukovici, 6 kilometara odavde. Tražio je da zauzmemo ovaj prostor. Muslimanski mještani su to odbili. Alija im je tada rekao: ‘Dobro, onda barem morate pomagati Mudžahedinima, oni će to obaviti umjesto vas.’ Mi radimo ono za što smo plaćeni i što nam je naređeno.” Počelo je vezivanje svih. Upotrebljavali su konope od štrika za sušenje rublja, ruke su nam vezali na leđa. Samo su djeca mlađa od 12 godina ostala nevezana – svi ostali, uključujući žene, starije i tinejdžere, bili su svezani. Vladu i Tihomira Pavlović su tukli – vukli ih za kosu i udarali koljenima u lice. Obojica su pripadnici male zajednice Jehovinih svjedoka. Odbili su nositi oružje iz vjerskih razloga, i HVO im je priznao prigovor savjesti. Nikada nisu bili mobilizirani. Na isti način su tukli i Antu Petrovića. U jednom trenutku rekli su da će ubiti svakog tko je nevezan, ako se ne prijavi ili ako se naknadno pokuša osloboditi. Zatim je počelo prozivanje. Izdvojili su: Franjo Pavlović (rođ. 1960.), Ante Petrović (rođ. 1937.), Vlado Pavlović (rođ. 1973.), Tihomir Pavlović (rođ. 1973.), Stipo Pavlović (rođ. 1934.) Nakon što su prozvani, Franjo Pavlović, Ante Petrović, Vlado Pavlović, Tihomir Pavlović i Stipo Pavlović morali su, po zapovjedi Arapina Ramadana, kleknuti kao u crkvi. Zapovijedi je izdavao na hrvatskom jeziku, grubo i s dozom ironije. Nas ostale su postrojili u kolonu po dva i naredili pokret prema Mehurićima. Prozvani su ostali iza nas, klečeći na zemlji. Nadomak Mehurića dočekala su nas osobna vozila s domaćim Muslimanima u civilu. Među njima su bili sinovi Poparića Rame, radnici na privremenom radu u Švicarskoj. Ti su ljudi, iako Muslimani, reagirali ljudski i s ogorčenjem. Napali su Mudžahedine riječima: “Što to radite našim susjedima? Zašto nas zavađate s ljudima s kojima smo odrasli?” Mudžahedini su im odgovorili na svoj način – prislonili su im puške na čelo i prijetili da će ih pobiti. No Poparići su uspjeli izgovoriti da će doći za sat vremena u Mehuriće i pokušati nas osloboditi. Kolona je nastavila put. U Mehurićima su žene smještene u kuću Srbina Milojka Savića, prethodno protjeranog. Muškarci su odvedeni u štalu, i svi smo i dalje bili vezani. Oko 21:30 sati stigla je nova zapovijed – da se krećemo prema selu Zagrade, gdje će nas ponovno razmjestiti po muslimanskim kućama. I tako je i bilo. U autobusu nas je dočekao liječnik, pitao treba li nekome medicinska pomoć. U Zagradama smo proveli dvije noći, a ljudi koji su nas primili bili su korektni i pokazali su iskreno žaljenje zbog onoga što se dogodilo u Miletićima. Tražili smo da nam se dopusti povratak u selo, kako bismo vidjeli što je s petoricom izdvojenih. Dobili smo dopuštenje uz uvjet da ne diramo ništa, jer u selo treba doći UNPROFOR i zajednička komisija HVO-a i Armije BiH. Dana 27. travnja 1993., nas četvorica vratili smo se u Miletiće. Prvo smo u kući Stipe Pavlovića pronašli njegovo tijelo – izrešetano mecima. U drugoj prostoriji ležao je Franjo Pavlović, potrbuške, zaklan. Kraj njegove glave nalazila se šerpa od oko 8 litara, do pola puna krvi, u njoj grabilica za juhu. Na podu su se vidjeli tragovi krvi razliveni kao da je netko raznosio krv po kući. Pored Franje ležao je Vlado Pavlović, na leđima, s tragovima paranja nožem na prsima i ubodom u vrat. Lice mu je bilo nateklo od batina. U drugoj sobi, na kauču, pronađen je Tihomir Pavlović – sjedeći u “turskoj pozi”, s rukama na leđima, izrešetan u bedra i bradu. U kući Ive Pavlovića pronađen je i Ante Petrović – krvav, bez znakova života. Sve kuće bile su temeljito opljačkane i devastirane.
SVJEDOK 3 – “Štrumpfovi, mudžahedini i nevine žrtve: Iživljavanje u Miletićima”
Frano Pavlović imao je 7-8 prostrijelnih rana na tijelu, ubodnu ranu u predjelu srca i vrata. Desno oko bilo mu je izvađeno, a lijeva strana glave rasječena nekim tupim predmetom. Na rukama su bili vidljivi tragovi koji upućuju da su mu ruke bile vezane na leđima. Također je imao brojne rane na nogama. Tihomir Pavlović, rođen 1974. godine, bio je pripadnik brigade “Jure Frankopan”. Pripadao je vjerskoj zajednici “subotara”, čije učenje zabranjuje nošenje oružja. Sukladno tom uvjerenju, Tihomir nije nosio pušku. Na tijelu su mu bile polomljene obje ruke, imao je dvije rane na glavi i bradi, vidljive tragove krvi na trbuhu, pa se pretpostavlja da je bio osakaćen. Bilo je jasno da je dugo mučen – tijelo mu je bilo puno sitnih rana, a neki zubi su mu bili izbijeni. Vlado Pavlović, također rođen 1974. godine i pripadnik brigade “Jure Frankopan”, kao i vjerske zajednice “subotara”, nije nosio oružje. Imao je sedam prostrijelnih rana po rukama, obje ruke bile su mu polomljene, a desna strana lica razrezana nožem. Hlače su mu bile otkopčane, a trbuh krvav, što također upućuje na mogućnost sakaćenja. Na tijelu su bili vidljivi i drugi tragovi zlostavljanja. Anto Petrović, star oko 60 godina, imao je veliku ubodnu ranu na vratu, te više drugih ozljeda na tijelu, iako ih nisam detaljno pregledao. Glava mu je bila potpuno krvava. Stipo Pavlović, također star oko 60 godina, imao je potpuno smrskanu glavu. Kasnije sam čuo da su mu glavu razbili televizorom. Cijelo tijelo bilo mu je krvavo, a prema viđenom, zaključujem da je dugo trpio i bio mučen prije nego je preminuo.
Sve žrtve su fotografirane, a fotografije se nalaze kod Pere Kurajića. Koliko znam i prema pričama koje sam čuo, zločine su počinili pripadnici skupina koje su lokalno nazivane “Štrumpfovi” i “Mudžahedini”, pod vodstvom osobe po imenu Ramadani. Ime “Štrumpfovi” odnosilo se na trojicu braće Šehić, Kasim i Amira Šehića te još jednog čije ime nisam zapamtio.
SVJEDOK 4 – “Simbol polumjeseca i krv na prsima: Zločin u Miletićima”
Ja sam pripadnik vojne policije s područja Travnika. Po službenoj dužnosti sudjelovao sam u uviđaju u selu Miletići, općina Travnik, koje je bilo isključivo naseljeno hrvatskim stanovništvom. U selu Miletići zatekli smo šest tijela masakriranih starijih muškaraca koji su ostali u selu. Uočeni su teški oblici sakaćenja: Trojici su bile odsječene glave, najvjerojatnije mačetom. Jednom je u prsni koš bio zaboden drveni križ, koji je najvjerojatnije uzet sa zida njegove kuće. Dvojici su bile odsječene ruke i noge. Šestom je na prsima bio nožem urezan simbol polumjeseca i zvijezde. Tijela su pronađena u njihovim kućama. Sve kuće su bile opljačkane – nestalo je sve što je imalo ikakvu vrijednost. Jedan od osam staraca koji su ostali u selu nije pronađen, ni živ ni mrtav.
SVJEDOK 5. – “Ako vam se ne sviđa – idite u Hrvatsku, jebo’ vas Tuđman! Ovo je muslimanska zemlja!”
Ukupno je na tom prostoru živjelo oko pet tisuća Muslimana i dvije tisuće Hrvata. Jedina iznimka bio je Haso iz sela Pode, star oko 65 godina, poznat po svojim otvoreno ekstremnim stavovima prema Hrvatima. Unatoč pokušajima da s njim razgovaramo, redovno bi odbijao svaku pomirbu, tvrdeći da se “s Hrvatima samo puškom može razgovarati”. U svibnju 1993. godine, zatekao me jeziv prizor. Pored moje kuće naišao je Božo iz Miletića, zet Pere Jankovića iz sela Čukala. Bio je sav u krvi i poderanih hlača. “Zaklali su Franju i stavili mu glavu u raljku”, rekao je. Tada još nisam znao, ali kasnije sam se sjetio – riječ je bila o Franji Pavloviću, ocu troje djece. Tijelo mu je pronađeno ispred njegove kuće, a glava odvojena i postavljena u raljku – simbolički čin brutalnosti koji je uzdrmao cijelu župu Brajkovići. Božo je tvrdio kako je u tom napadu masakrirano ukupno šest osoba, a putevi prema selima u potpunosti su blokirani. U zaseoku Zaselje, udaljenom svega nekoliko kilometara od Čukala, tijekom 1992. godine živjelo je oko petnaest srpskih civila. Unatoč općem kaosu i etničkim tenzijama koje su već tada počele nagrizati međuljudske odnose, mi Hrvati iz Čukala postupili smo ljudski – kad su njihove kuće napali Muslimani, pružili smo im zaštitu. Ti ljudi nisu nikome ništa skrivili. Nakon nekoliko tjedana provedenih s nama, uspjeli su se, uz našu pomoć, prebaciti na teritorij pod kontrolom srpske vojske. Taj čin ljudskosti bio je u suprotnosti s postupcima pojedinih muslimanskih ekstremista iz okolnih sela, koji su se tijekom sukoba osobito isticali brutalnošću i ideološkom mržnjom. Posebno su zapaženi bili članovi obitelji Kasumović iz sela Pode: Zijo (oko 42 godine), Zaim (oko 40 godina) i Mehrud (oko 28 godina), koji su često sudjelovali u napadima i širenju straha. Iz susjednog sela Delići također je dolazila prijetnja. Mujo, sin lokalnog hodže (oko 22 godine), i članovi obitelji Delić imali su izražen utjecaj u lokalnoj zajednici. Avdo Delić, rezervni kapetan bivše JNA, bio je predsjednik Mjesne zajednice Čukale, a njegov brat Nazif (oko 52 godine) i Akif (oko 47 godina, tada u Švicarskoj), kao i Rešad i Safet Delić, aktivno su sudjelovali u organizaciji bošnjačke strane. Prema našim saznanjima, Akif je financijski podupirao vojne aktivnosti u srednjoj Bosni. Iz Han Bile isticao se Zulkaid Amautović (rođen 1966.), moj školski kolega, i njegov brat Adil (rođen 1968.). Najglasniji među njima bio je Hadžo Adilović, imućni trgovac i prijevoznik, koji je javno izražavao mržnju prema Hrvatima: “Ako vam se ne sviđa – idite u Hrvatsku, jebo’ vas Tuđman! Ovo je muslimanska zemlja!” Govorio je to s gorčinom i sigurnošću onoga koji osjeća da mu se sve dozvoljava. Trgovac Salih Jašarević (oko 54 godine) također je širio slične poruke: “Hoćete da vam bude Hrvatska! E, neće, ovo je muslimansko!”
SVJEDOK 6. – Jasmin Luković mi je rekao da ćemo biti odvedeni u razmjenu
U trenutku kada se tragedija dogodila, bila sam kod kuće. Frano je bio na oranju i vratio se kako bi se odmorio. Tada je primijetio da u selo dolaze naoružani Muslimani. Među njima su bili Edo, Akim i Avdo Suljić, te njihov amidža Derviš iz Luke. Kada je Frano ušao u kuću, bio je potpuno blijed. Pitala sam ga što se događa, a on mi je odgovorio: „Nije dobro… Govori se da su mudžahedini opkolili selo.“ Uplašili smo se. Počele smo plakati, ali Frano nas je pokušao smiriti. Rekao je da će otići u komandu i saznati više. U međuvremenu, susjed Božo Pavlović nas je upozoravao da bježimo jer će nas sve pobiti. Frano mu je odgovorio: „Gdje da bježimo? Sve ćemo ostaviti?“ Ipak, otišao je da provjeri situaciju. Nije prošlo ni petnaest minuta otkako je otišao, kad je počela pucnjava iz svih pravaca.
Počeli smo trčati i sklanjati se u kuće – žene i stariji kod Ive Pavlovića, a ostali kod Stipe Pavlovića. Čim smo ušli, počeli su pucati na vrata. Ubrzo je unutra ubačena bomba. Stipo je pogođen i pao. Njegova supruga je jaukala: „Ubiše mi Stipu!“ Mi koji smo bili u drugoj prostoriji jedva smo uspjeli pobjeći u susjednu sobu, no i tu je ubačena bomba. Dim, vika, panika… Jedva smo znali gdje smo.
U kuću je ušla vojska, naoružani, psovali su i istjerali nas van. Na hodniku smo vidjeli Stipu kako leži, a njegova supruga Luča kraj njega plače. Ispred kuće, jedno tijelo već je bilo mrtvo. Okupili su nas i krenuli pucati iznad glava, vrijeđali nas, nazivali nas ustašama i govorili da ovo nikad nije bilo hrvatsko, niti će biti. Jedan od njih je prijetio nožem, govorio da nas sve treba zaklati. Bilo ih je oko petnaest. Neke sam prepoznala – bilo ih je iz Meočja, zvali su ih “Štrumfovi”. Dedo i Avdo Suljić su sve to gledali. Bili su s njima, vani, nisu ništa učinili da nas zaštite.Kasnije su tvrdili da smo mi bacili bombu, ali prsten bombe ostao je ispred vrata – dokaz da je bačena izvana, a ne iznutra. Stipo Pavlović je ubijen, njegova supruga Lucija teško ranjena. Pucali su na nas i naredili da donesemo oružje. Znali su točno tko u kući ima što. Ako ne donesemo, prijetili su da će nas streljati. Sa mnom je krenuo jedan od njih, zvao se Ramadani – mudžahedin. Uperio mi je pušku u leđa i rekao da se ne bojim, da me neće ubiti. Nije pričao kao mi. Kad sam došla do kuće, rekla sam da nemam ključ, a on je rekao da mi neće trebati. Vrata su već bila razvaljena. Po kući sve razbacano. Uzela sam pušku i municiju. Kasnije sam odnijela i pištolj koji je bio skriven ispod veša – sve su znali. U selu su postavili šator, tu smo morali predavati oružje. Psovali su, vikali da nas treba sve poubijati. Nisu me pregledavali kao druge, ali su me odmah odvojili u stranu – jer su znali da mi je muž bio povezan s vojskom. Kasnije su povezali sve žene i djecu – nas 39 – konopcima, a moj štrik s kuće su iskoristili. Prepoznala sam ga po štipavicama. Izdvojili su neke: Tihomira, Vladu i Draženka Pavlovića, dječaka koji je tada išao u šesti razred. Pitali su stalno gdje je Božo. Tada je Frano bio s Avdom, i jedan od njih mu je povikao: „Vrati se! Ti nisi Musliman.“ Frano se morao vratiti, odveli su ga i vezali mu ruke. Kasnije su ga tražili ključeve od auta. Pokazao im je gdje su. Nas su postrojili po dvojicu i tjerali prema Mehuriću. Četvoricu su odvojili i natjerali ih da kleknu – Pavlović Franju, Tihomira, Vladu i Antu Petrovića. Znam da su tada odlučili što će s njima biti. Moja svekrva je plakala kad smo čuli pucnje. Znali smo što to znači. U Mehurićima su nas dočekali kao da smo svatovi, u dva reda, neki su šutjeli, a neki prijetili. Kasnije su nas odveli do džamije, zatim u neku kuću. Tamo su nas razdvojili – muškarce u jednu štalu, žene u drugu. Već se smračilo, i dalje su nam prijetili. Tamo su već bila zatvorena još dva čovjeka – jedan Srbin, Vojo, i jedan Musliman. Kada su naši ušli u štalu, počeli su vikali da će nas sve pobiti. Govorili su da su iskopali jamu iza štale u koju će zatvoriti žene i djecu, gdje će nas sve zatrpati i da nikada neće saznati za nas. To je govorio Srbin Mišo, koji je bio nastavnik na Mehuriću. Nas su žene zatvorile u podrum jedne kuće, gdje su bile još dvije Srpkinje, koje su prethodno dovezli. Te žene su bile iz Poljanica, srpskog sela. Zatvorili su nas tamo i donijeli svijeću, uz nekoliko riba da večeramo. Rekli su nam da čuvamo svijeću jer će nam trebati da svijetli cijelu noć. Gore u kući čuo se zvuk cijepanja drva, a oko kuće su pucali. Svi su bili prepadnuti. Iako su dolazili na vrata, naredili su mi da ne smijem plakati. Jedan od njih, koji mi je bio poznat – Jasmin Luković, rekao mi je da ćemo biti odvedeni u razmjenu jer imaju puno zarobljenih mudžahedina kod Sarajeva. Kad sam mu rekla: “Što ste onda ostavili naše gore?”, odgovorio je da će i oni ići u razmjenu. Tada su došli i rekli da iziđemo, jedna po jedna, a nas četiri – ja, Pavlović Manda, Pavlović Katica i Pavlović Marija – smo izišle. Kada su nas odvezali, samo su meni zavezali ruke. Upitala sam: “Zašto me ne smijete odvezati?”, a on mi je samo rekao da šutim. Ispostavilo se da je jedan od njih bio iz Ukića.
SVJEDOK 7 – Poticanje mržnje pod vodstvom Jašarevića
U istoj prostoriji zatekao sam glavu pokojnog Franje – bila je odsječena i stavljena u šerpu, krvava i odvojena od tijela. Pored nje nalazila se i jedna kutlača, potpuno umrljana krvlju, što me navelo da pomislim kako su možda tjerali druge da piju njegovu krv. Kad sam pokušao pronaći njegovo tijelo, vidio sam da je bilo izbodeno nožem na više mjesta, do te mjere da su mi prsti propali kroz njegov stomak. Bio je to prizor užasa koji se riječima ne može dočarati. U blizini tijela sjedio je Vlado, svezanih i modrih nogu. Nije imao rana od noža niti tragova metaka, pa vjerujem da su ga zadavili golim rukama. Potom sam otišao u drugu kuću, gdje sam zatekao tijelo Petrović Ante. Na njegovoj glavi bio je razbijeni televizor, a po ustima trava i zemlja. Sve upućuje na to da su ga tjerali da jede travu prije nego su ga ubili. Prema dostupnim saznanjima, sve ove stravične zločine mudžahedinima je dojavljivao i na njih ih poticao Jasmin Jašarević. On je, prema iskazima, navodno rekao da treba zaklati četiri Hrvata jer je poginuo jedan njihov vojnik.
SVJEDOK 8 -“Trojica ‘glasnika’ i krvava zamka: Uništenje Miletića u travnju 1993.”
Dana 24. travnja 1993. godine, oko 17:30 sati, čuvao sam ovce na njivi iznad sela kada sam primijetio trojicu muškaraca kako se iz Donjih Miletića, muslimanskog dijela sela, kreću prema Gornjim Miletićima, gdje žive Hrvati. Bili su to trojica braće Suljić, u civilnoj odjeći: Dedo Suljić, oko 60 godina, Akif Suljić, oko 45 godina, Avdo Suljić, rođen 1958. godine
Dok su prolazili, na udaljenosti od otprilike stotinu metara, čuo sam Dedu kako govori: „Za sve je kriv Hamid.“ Bilo je očito da se obraćao Akifu, svome sinu, iako nisam mogao čuti odgovor. Nešto mi je govorilo da njihov dolazak u hrvatski dio sela nije bio slučajan niti uobičajen. Ostavljajući ovce, požurio sam prema selu. S njima sam se susreo ispred štale Sreće Pavlovića. U tom trenutku su već razgovarali s mojim rođacima – Tihomirom Pavlovićem (rođenim 1974.), sinom moga strica, te Vladom Pavlovićem (rođenim iste godine). Dedo Suljić bio je jedini koji je govorio. Rekao je da je došao upozoriti nas kako se sprema napad Muslimana na hrvatski dio sela. Savjetovao je da ostanemo svi na okupu, u središtu sela. Ja sam predložio da se sklonimo i bježimo, jer mi se to činilo razumnijim. Dedo je odgovorio: „Ostanite, bolje. Mi ćemo vas štititi.“ Na to sam mu rekao: „Ako ste nas stvarno došli štititi, zašto niste donijeli oružje?“Unatoč upozorenjima i mojoj upornoj želji da bježimo, stric Srećo nije vjerovao da bi se išta loše moglo dogoditi. Tvrdio je da nema razloga za paniku i protivio se bijegu. U međuvremenu su se žene i djeca počeli okupljati u središtu sela. Osjetila se tjeskoba – ljudi su plakali, predosjećajući tragediju.
Odlučio sam zatvoriti ovce i otići kući. Uzeo sam pušku i zaključavao vrata kad su odjednom počeli pucati prema meni. Bio je to prvi znak da je posjeta trojice “glasnika” bila samo dio unaprijed isplanirane zamke – dok su nam odvlačili pažnju razgovorom, selo je već bilo opkoljeno. Metci su pogađali zidove kuće, prozor je bio razbijen, a s svih strana pojavljivali su se uniformirani muslimanski vojnici. U tom trenutku shvatio sam da je jedina šansa za preživljavanje bijeg. Krenuo sam trčeći prema šumi i selu Jezerci, dok je oko mene još uvijek trajala pucnjava. Nasred sela, ljudi – među njima i žene i djeca – bili su već opkoljeni. Nitko od njih nije imao oružje, bili su potpuno bespomoćni i u potpunoj klopci. Unatoč svemu, nastavio sam bježati u nadi da ću u hrvatskom selu Orašac pronaći pomoć. Tamo sam stigao do zapovjednika Ljubomira Bobaša i usrdno ga molio za pomoć. No, rekao mi je da ih je premalo, da se boji kako bi se napad mogao dogoditi i u njegovu selu te da, bez zapovijedi viših zapovjednika, ne smije ništa poduzeti. Shvativši da pomoći neće biti, odlučio sam se vratiti natrag. Prišuljao sam se kući na stotinjak metara udaljenosti i pred sobom ugledao strašan prizor. Svi moji sumještani, uključujući djecu, bili su svezanih ruku na leđima. Napadači su s kuća sjekli konopce za sušenje rublja i njima vezivali ljude, žene i djecu. Formirali su kolonu po dvoje i poveli ih u pravcu Mehurića. Kolonom su upravljali pripadnici postrojbi – bilo ih je oko dvadesetak domaćih muslimana i petorica mudžahedina. Među njima su bila i ona trojica Suljića koji su nas dan ranije „upozoravali“. Kada je kolona krenula, oni su se zajedno s napadačima povukli prema Donjim Miletićima. Lucija Pavlović, starica od oko 60 godina, bila je ranjena. Vidio sam kako pokušava puzati za kolonom. Stric mi je kasnije rekao da su joj pucali u noge. Među zarobljenima sam prepoznao gotovo sve – uključujući oca i majku – osim: Stipe Pavlovića, Franje Pavlovića, Tihomira Pavlovića, Ante Petrovića, Vlade Pavlovića. Od domaćih muslimana prepoznao sam Osmana Tahirovića iz Zagrada, starog oko tridesetak godina. Za razliku od većine, njegovo lice nije bilo zamaskirano.
Nakon što je kolona sa svezanim mještanima odvedena prema Mehuriću, selo je prepušteno sustavnom pljačkanju. Odvodili su stoku, odnosili stvari iz kuća. Po ranjenu Luciju Pavlović i staricu Maru Pavlović, koje nisu mogle hodati, stigao je automobil marke “Zastava” te ih odvezao u nepoznatom pravcu.
Prikrao sam se do svoje kuće – sve je bilo razbijeno, prevrnuto i opljačkano. Potom sam otišao do kuće Stipe Pavlovića. Na hodniku sam zatekao Stipu kako leži mrtav na leđima. U dnevnoj sobi, na kauču, sjedio je Tihomir Pavlović. Bio je u sjedećem položaju, prekriženih nogu “po turski”, ruke su mu bile svezane iza leđa, cijelo tijelo mu je bilo krvavo. Na bedrima su mu bile vidljive prostrijelne rane, kao i na bradi. Djelovao je kao da je bio u transu dok je umirao.
U susjednoj spavaćoj sobi zatekao sam dva tijela. Franjo Pavlović ležao je potrbuške, a glava mu je bila uronjena u šerpu punu krvi. U toj šerpi se nalazila i grabilica za juhu. Kada sam ga pokušao okrenuti, prsti su mi ušli u duboku ranu u predjelu srca. Uz njega je ležao Vlado Pavlović – na boku, zgnječen, koljena su mu doticala bradu. I on je bio sav u krvi.
U kući Ive Pavlovića pronašao sam Antu Petrovića. Ležao je na podu. Pored njegove glave bio je naslonjen televizor s razbijenim ekranom. Usta su mu bila puna zemlje i trave, a iz njih je virila stapka ruže.
Prošao sam potom i ostale kuće u selu. Svugdje ista slika: razbijen namještaj, razbacane stvari, opljačkani domovi. Nikog više nisam našao.
Te iste zore, 25. travnja 1993., zaputio sam se prema muslimanskom selu Jezerci. Ondje sam zatekao tri oklopna vozila UNPROFOR-a. Muslimani su me primijetili i jedan od njih, po imenu Safet (prezime nisam znao), razoružao me. UN-ovi vojnici su se, koliko sam razumio, raspitivali za Miletiće, a lokalni Muslimani su ih pokušavali odgovoriti od te teme. Bili su bez prevoditelja. Pokazivali su kartu i govorili “Miletići”. Pokazao sam im rukom smjer prema kojem su ih vodili.
U metežu oko transportera iskoristio sam priliku i nestao. Krenuo sam put Orašca, gdje sam došao do hrvatskog zapovjedništva i ispričao što se dogodilo. Toga dana, 25. travnja, u selu Miletići zatekao sam tijela sljedećih pet ubijenih civila: Franjo Pavlović, rođen 1960., Stipo Pavlović, star oko 60 godina, Tihomir Pavlović, rođen 1974., Vlado Pavlović, rođen 1974., Anto Petrović, star oko 55 godina. O sudbini Zdravka Pavlovića, rođenog 1925., Mare Pavlović (rođ. 1925.) i Srećka Pavlovića, starog 65 godina, od tog dana nemam nikakvih saznanja. Ne znam jesu li među mrtvima, ili su odvedeni.
