Kad pratimo vijesti o zagađenju u Sarajevu ili Zenici, mi Vitežani, uglavnom, mislimo da se to nas ne tiče. Umirovljenik Ilija Azinović me na to podsjetio neki dan kad mi je ispričao da su se radila istraživanja o tome gdje odlazi dim iz dimnjaka koji je izgrađen za potrebe kotlovnice u PS Vitezit (SPS Energetika).
Piše: Željko Kocaj
Ustanovljeno je da taj dim ne ide nigdje nego danima kruži iznad našega grada, odnosno doline. To je samo jedan segment zagađenja o kojemu bismo trebali razmišljati. Zagađenje životne sredine je ozbiljan problem, ali primjećujem da se naši sugrađani, kao uostalom o mnogo čemu drugom što je važno za kvalitetu života, odnose nehajno. Svjetliji primjer su, recimo, žene Kruščice koje se još uvijek bore protiv gradnje mini-hidroelektrane na rijeci Kruščici. I to je borba za ljepši okoliš. No, možda je i veći problem zagađenje rijeka koje vidimo svakodnevno prostim okom. Prije desetak godina pokušao sam napraviti fotografiju Lašve, ali nisam uspio jer je na svakom metru obale bila hrpa smeća i plastičnog otpada. Zapravo, to mi je uspjelo tek u vrijeme zime kad je snijeg prekrio našu, a i sramotu naše vlasti.
Neki izvori procjenjuju da će preko 67% svjetskoga stanovništva do 2025. godine osjećati ozbiljne posljedice nedostatka vode uslijed globalnoga zatopljenja i pogoršanja socijalnih i političkih prilika. To je veoma zabrinjavajuće, pogotovu kad se prisjetimo i brojke od šest milijardi, kolika je danas svjetska populacija. No, ako će ta brojka već do 2030. godine porasti na osam milijardi, onda sve dobiva i novu dimenziju. Poznato je da je život nastao u vodi i da bez vode života nema. No, nekad je bila čista i pitka na izvorima, a danas je sve više zemalja u svijetu u kojima stanovništvo pitku vodu kupuje u dućanima. Možda je to jedna od rijetkih stvari po kojima smo još privilegirani, jer još uvijek vodu možemo slobodno piti iz česme. Ali događa se sve češće da je i kod nas voda za piće nečista.
Onečišćenja vode se najčešće događaju nekontroliranim bacanjem smeća. Nije rijetka slika divljih deponija pokraj vodotokova i to je ono što bi nas sve moralo zabrinjavati, taj nedostatak svijesti o važnosti voda. Kad zagađujemo vodu onda samima sebi činimo veliko zlo. To, na žalost, naši ljudi još nisu shvatili i potrebno im je to što češće ponavljati. U svijetu je već preko milijardu ljudi uskraćeno za pitku vodu, a preko dvije milijarde nemaju čak ni osnovnih sanitarnih uvjeta zbog nedostatka vode. Dva milijuna ljudi, od čega većinom djece, umire zbog crijevnih bolesti izazvanih nedostatkom vode. Tako voda polako postaje resurs od kojeg će se moći praviti dobar biznis. Uostalom, predviđa se da će se brojni ratovi u budućnosti voditi upravo zbog vode.
Vrijednost čistoga okoliša i onoga čega barem u ovoj zemlji imamo u izobilju mi nikad, pa ni danas, nismo znali i ne znamo cijeniti. Podsjećanja radi, u ne tako davnoj našoj prošlosti koju se mnogi trude što prije zaboraviti (ako se to uopće može) u BiH je ušlo nebrojeno tona različite humanitarne pomoći. Kakve je sve kvalitete bila ta pomoć najbolje će ilustrirati riječ stručnjaka. Naime, u jednom intervjuu časopisu Krijesnica iz Zenice, prof. dr. Mustafa Omanović između ostaloga je rekao da su, pored vojne agresije, Bosanci i Hercegovci u prvih pet godina rata bili izloženi i agresiji humanitarne hrane. “Ta humanitarna hrana bila je zapravo otpad kojega su se Europljani rješavali tako što su ga poklanjali nama”, rekao je Omanović. Navodeći primjere keksa starog trideset i osam godina, ribljih konzervi Ikar i drugoga, Omanović nas podsjeća na vrijeme kad su mnogi od nas bili sretni da dobiju makar i to. Ali danas se imamo pravo zapitati jesmo li tom humanitarnom hranom narušili svoje zdravlje i može li nam u liječenju pomoći onih 35 tona lijekova, također humanitarne pomoći i također često vrlo sumnjive kvalitete.
Zbog svega toga i mnogo drugih stvari dr. Omanović Balkan naziva europskom deponijom. Jesmo li tome sami krivi, odnosno jesmo li to zaslužili? Vrijeme je da se to svi ponaosob zapitamo, jer mi živimo u toj deponiji. Mi i naša djeca.
