Jučer smo imali priliku na portalu Viteški.ba ovom, za Vitežane važnom mjestu lokalnih informacija, koji se reklamira pod sloganom Objektivno i na vrijeme priliku pročitati naslov Sramotan čin u Vitezu koji govori o tome kako je u viteškoj poslovnoj zoni iz automobila izbačen pas. (…)
Svi mi koji živimo 365 dana u godini u Vitezu znamo za problem pasa lutalica i onaj koji proizilazi iz toga – da su naši sumještani nerijetko izloženi njihovom napadu. O ovom svi govorimo, kad se nešto dogodi komentiramo glasno i vrlo brzo zaboravljamo što se dogodilo do narednog nemilog incidenta, a pritom se nadamo da se nama to neće dogoditi i vjerujemo potajno da se nekom drugom to događa, zlurado vjerujući da je pas sigurno namirisao loš karakter čovjeka koji mu je bio objektom napada.
Ironično, ali zahvaljujući ironiji ovdje opstajemo u inat i sebi i drugima. Jer, kako bi se u Bosni živjelo nego u inat, nema problema. Ne možemo reći da se počesto ne pitamo jesmo li normalni pa smo ovdje ostali.
A ako ima gdje problema, ima ih kod nas. O njima ne govorimo, guramo ih pod tepih i puštamo drugima, onima koji su za to dobro plaćeni da ih „rješavaju“ ili nekim borcima za pravdu donquijotovskog karektera, rijetim preživjelim idealistima čiji idealizam već graniči sa ludošću i koji su sigurno ostaci minulih vremena.
Naše mjesto je oživjelo dolaskom brojnih tko zna iz kojih razloga iseljenih žitelja viteškog kraja. Sve se čini ljepšim i življim kad se sretnemo i kad se družimo. Dani su nam ovog srpnja vreli, ali noći ugodne i svježe.
Eh, naše noći! One nerjetko otkrivaju problem o kojem nitko ili rijetki govore, nedajbože – pišu. Ako ste dočekali večernje olakšanje koje nam donose okolne planine i šume koje su postale devastirane, ali srećom to ne vidimo dok u njih ne zađemo, ne nadajte se da udišete svježi zrak kroz otvorene prozore svojih spavaćih soba. Kasni sati su popračeni zastrašujućim prizorom crnog dima koji se iz viteškog naselja Sofa čiji su stanovnici sigurno iz socijalnih i ekonomskih razloga pribjegli sakupljanju automobilskih guma iz kojih vade metal koji će prodati tko zna kome za sitnu lovu te pale vatre kako bi se riješili gumenog otpada. Ogromni stupovi dima dižu se visoko i stvaraju apokaliptičnu sliku nad dolinom. Ukoliko ste pitali nadležne što učiniti kako bi se spriječilo paljenje guma, zagađenje zraka i nesnosan smrad reći će vam da nazovete policiju. To znači da ćete se morati predstaviti, zavaditi sa susjednim naseljem koje će vam zamjeriti do devetog koljena. Pitate se zar policija udaljenja petstotinjak metara zračne linije ne vidi ono što se dobro vidi ili ne žele vidjeti. Vide li to čelni ljudi naše lokalne zajednice ili ne vide? Sjetite se i da će uskoro lokalni izbori pa se pitate hoće li vas vući za rukav i ovaj put, a vi se posljednjim tračcima nade u bolje sutra nadate da će riješiti svakodnevne probleme koji su u susjednoj nama tako dalekoj EU nezamislivi. Strpljenje naših ljudi je najnevjerojatnija stvar u ovoj državi i ako nekome treba podići bistu i klanjati mu se do zemlje onda je to domaći čovjek koji šuti što nema vode u kraju bogatom vodom, što živi okružen autootpadima na svakom koraku (usput, jeste li znali da ćete bez problema dobiti dozvolu za aupootpad, ali na istom mjestu teško da ćete moći pokrenuti ribogojilište), što na svakom koraku postoje divlje deponije smeća, mobilne ćevapćinice na raskrsnici puteva kao tobože etno-obilježje kraja a ne smetnja prometu (to vlasnici štanda plaćaju nekome), buka u svako doba dana i noći raskalašenih ljudi koji su došli ovdje proslaviti nešto, a ne u zemlji u kojoj žive jer se tamo ne smije i gdje je „kod nas u …“ bolje, ali je ovdje ljepše, slobodnije – točnije anarhičnije.
Ovo možda nije ugodno pročitati i neki će se pitati koliko takav diskurz šteti našem turizmu i proračunu, slici naše bezuvjetne gostoprimivljivosti u kojoj sebe dajemo maksimalno kako bismo i mi ubrali dio tog kolača. Pita li se ovdašnje stanovnike „od 365 dana u godini“ što njima smeta? Koliko nas se poštuje?
Hoće li ovaj tekst išta promjeniti – ne vjerujem. Čak – znam da neće. Ali, ako ništa, bar neka netko piše o našim svakodnevnim problemima o kojima svi govorimo i živomo u nadi zdravijeg, ugodnijeg i za sve boljeg i kvalitetnijeg života u lokalnoj zajednici.
PIŠE: Čitatelj (identitet poznat redakciji)
