Istoga dana kada je konvoj “Bijeli put” napustio središnju Bosnu nad njom su se nadvili još crnji oblaci. Tadašnje muslimanske snage žestokom su ofenzivom krenule na enklavu. Tri dana pred Božić ’93. napale su Križančevo Selo. Ubile su 74 hrvatska civila i vojnika. Kasnije će se ispostaviti, polovinu su masakrirali nakon zarobljavanja. Lašva je u boli oplakivali krvavi Božić. Radikalne armijske postrojbe ojačane mudžahedinima spremale su se prvih dana nove godine presjeći enklavu Središnja Bosna na dva dijela. Ako uspiju kod Buhinih Kuća prekinuti žilu kucavicu Vitez – Busovača, gotovo je. Sedamdeset tisuća Hrvata doživjet će sudbinu Vukovara.
Upravo tada, oko Nove godine, dobivam poziv za žurni sastanak u Zagrebu. Na njemu zabrinuti “prvi ljudi” kažu mi: “Bijeli put odradio je svoje, ali ako tamo opet žurno ne uđemo, enklava je u opasnosti. Moramo medijski pokazati svijetu što se događa”. Dogovoreno je, u središnju Bosnu idu dvije ekipe iz BiH: Večernjakova i HRT-ova. Zrakom, to je jedina “cesta”. Letjet ćemo noću helikopterom iznad područja koje kontrolira Armija. Pitam: “Kolike su šanse da nas obore?”. “Pucat će na helikopter sa svih brda. Valjda vas neće srušiti”. I naredba: O tajnom putu nikome ni riječi. Svraćam u redakciju Večernjaka i ostavljam film sa snimkama konvoja “Bijeli put” koje sam prije desetak dana fotografirao na planini Vran. Vraćam se u Hercegovinu i čekam poziv. Stiže vijest: Armija napala i Buhine Kuće. Ubili su i masakrirali 36 hrvatskih vojnika i civila. Ipak nisu uspjeli presjeći enklavu i učiniti je pješčanim satom.
Sutradan me policija pronalazi na nekom novinarskom zadatku u Međugorju i uručuje mi omotnicu. U njoj upute: “Tica” iz Posušja večeras leti s igrališta u 18 sati. Čujem se s kolegom iz Večernjaka Draganom Marijanovićem te HRT-ovcima Damirom Kožulom i Marijom Topić, i oni su već dobili obavijest. Idemo zajedno u središte pakla. Žurim doma, kažem supruzi Marici da mi spremi toplu odjeću jer odlazim snimati skijaše na Sljemenu. Njoj čudno, kud ću ja iz Širokog na Sljeme pored toliko fotoreportera u Zagrebu. Zovem uredništvo i obavještavam ih o ratnoj avanturi, a urednika fotografije Josipa Bistrovića molim da, ako stradamo, to tretiraju kao službeni put. On u šoku.
Ukrcavamo se u “ticu” oznake HVO 252. Osim ekipa HRT-a i Večernjaka, u helikopteru su još streljivo, medicinska oprema, duhan te nekoliko Vitežana koje je splitska bolnica izliječila, vraćaju se kući. Zapravo, na ratište. Vozač Goran Batalija letjelicom brzo stiže iznad Makljena. Gasi sva svjetla i diže helikopter MI-8 četiri kilometra iznad zemlje. A smije najviše dva. A onda pucnjava sa svih brda. Srećom, zvuk nije na istom mjestu gdje i letjelica. Gledao sam bljeskove na zemlji i čekao hoće li nas “pronaći” na nebu. Raketama i drugim streljivom gađali su “glinene golubove”. U daljini vidio sam osvijetljene gradove koje kontrolira “Armija”. Hrvatska enklava u potpunom je mraku. Ali baš tu noć Batalija nikako da pronađe neku njivu na kojoj je žaruljama s akumulatora označena šifra u obliku stiliziranog slova “H” na koju trebamo sletjeti. Ne znam koliko su let i kruženje do odredišta trajali, ali znam da je bila vječnost. Čim smo sletjeli u Bučiće i iznijeli stvari, u helikopter su se ukrcali ranjenici. Batalija ih je odveo u splitsku bolnicu, a mi smo pod okriljem noći otišli u franjevačku, u Novu Bilu.
Oko velike ručno izrađene peći analizirali smo važnost Bijelog puta s franjevcima Franjom Grebenarom i Zoranom Livančićem te doktorima Tomislavom Perićem, Branislavom Kulišem, Vladom Tabakom, Zoranom Pocrnjom, Ivankom Mađar, Ankicom Kolar, Duškom Pajkićem, Zoranom Marinovićem, Krunom i Anicom Ravlić. Medicinara je u ovoj improviziranoj bolnici tada bilo 127. Sada im je lakše jer su od Bijelog puta dobili lijekove i drugi sanitetski materijal. Mučan je bio posjet ranjenicima. Koliko se tu ispod svodova crkve uselilo boli, suza i liječničke žrtve. Još me progone razgovori s roditeljima čija su djeca ubijana pred njihovim očima. Anto Grbavac nikada neće zaboraviti krik: “Tata…, mama…!” svoje male Danijele (2), koju je metak prostrijelio zajedno s njegovom suprugom Ankicom (23). Tužna je ispovijest ranjenih brata i sestre Vidović, Marijane (13) i Branislava (8). Osmijeh nam se vratio tek kada smo čuli da je broj novorođenčadi u Lašvanskoj dolini bio veći u ratu nego u miru. Prvi se put dogodilo da je u jednoj godini (1993.) bio isti broj dječaka i djevojčica, po 87. Nakon posjeta bolnici, ujutro smo već snimali kako bojovnici HVO-a vraćaju izgubljene Buhine Kuće, potom i Križančevo Selo. Bože, koliko sam tu mrtvih i ranjenih morao gledati. Navečer sam s HRT-ovcima otišao do kuće odakle je Martin Bell za BBC slao izvješća. HRT je koristio njihov link. I već uvečer Buhine Kuće bile su u središnjem Dnevniku. Sutradan u Večernjaku. Krenulo je.
U tih 11 dana pakla obišli smo sve prve crte. Imao sam samo 17 crno-bijelih filmova i rasporedio sam ih na tri dana. Toliko nam je rečeno da ćemo biti u okruženju. Međutim, helikopter nije mogao doći po nas. Svaku noć na hladnoći smo ga zajedno s ranjenicima čekali do jutarnjih sati. Nekada nije mogao zbog magle, nekada mu je NATO branio. Bili su zabranjeni letovi iznad BiH. Desetog dana izgubio sam nadu da ćemo se izvući. Pogotovo ujutro kada su mi, kao nepušaču, donijeli malu vrećicu duhana. Večer je popravio fra Franjo. Svirao nam je na klaviru “Tihu noć”. Kad je “tica” konačno stigla, povratak do Posušja bio je manje dramatičan. Iako se još žešće pucalo. Na smrt smo se već bili odavno naviknuli.
Središnja Bosna obranjena je krvlju. Pomoć iz Hrvatske bila je neprocjenjiva. U mnogočemu i Bijeli put i naš “ptičji let” skrenuli su pozornost na dramu u Lašvanskoj dolini. Kada je uspostavljen krhki mir, odnosno deblokirana enklava, u nju sam helikopterom išao još desetak puta. Bilo je zanimljivo kada je Tuđman 14. lipnja ’94. posjetio bolnicu u Novoj Biloj. Zbog magle mu nije bio dopušten povratak helikopterom. Morao je autom. Međutim, mi smo uvjerili Bataliju da moramo poslati izvješće. On nas je nekako, opet stavljajući glavu u torbu, prateći vrhove borova, kroz gustu maglu dovezao do stadiona u Širokom Brijegu. Navečer, kada sam poslao izvješće, došao sam doma bez namirnica po koje su me još ujutro poslali. Čekali su da donesem barem meso za roštilj na koji je stigla rodbina. Slavio se prvi rođendan moje kćeri Ive. Zaboravio. Jer, to jutro javljeno mi je: Žurno do helikoptera u Posušje, pratiš Tuđmana u Novoj Biloj.
Također, i let s doktorima – političarima iz Hrvatske bio je dojmljiv. Mjesec dana nakon Tuđmanova obećanja da će RH izgraditi novu bolnicu s Andrijom Hebrangom, Ivicom Kostovićem, Jurjem Njavrom, Ivanom Bagarićem došao sam u Novu Bilu, gdje smo s domaćim liječnicima i političarima tražili lokaciju za bolnicu. Na povratku helikopter se pokvario pa smo se morali prisilno spustiti u neko bošnjačko naselje. Srećom, rat je bio iza nas. U protivnom, bili bismo zarobljenici.
Naši “ptičji letovi” bili su nastavak Bijelog puta. Svi mi koji smo se vozili ili letjeli nismo se bojali umrijeti. Samo smo humanitarno i medijski željeli pomoći narodu koji se borio za opstanak na svojoj zemlji. Dok su neki htjeli “Crni put” i “ptice slomljenih krila”, naši zračni i zemaljski koridori bili su samo putovi u misiji mira. I nebo nam je svjedok
