Država je općenito izgrađena na temelju koji se zove “kultura” – Leonid Yakubovich
Što je, zapravo umjetnost? Estetska vrijednost određena grupnom civilizacijskom osjećajnošću? Varljiva, možda nepostojeća oznaka za vrstu ljudske aktivnosti kojom čovjek sebe pokušava učiniti većim nego što jeste? Koliko god do sada bilo skovano različitih definicija, teško da je i jedna do kraja objasnila šta umjetnost jeste. – Karim Zaimović
Za viteški.ba piše Željko Kocaj
Proteklih dana ponovo se u Bosni i Hercegovini govorilo o ratu i čuli su se ratni bubnjevi kako odnekud pozivaju naša srca da zaigraju u ritmu ratnih koračnica. Naravno da su se mnogi uznemirili i pomislili na ona teška ratna vremena koja su iza nas. Vraćaju se ružna sjećanja, mediji se utrkuju da optuže krivce i uvijek ih vide u onima drugima, traže se reakcije predstavnika međunarodne zajednice i teče naša mutna političko medijska rijeka dalje. Pa nas predsjednik najbrojnije stranke u Bošnjaka mudro i ozbiljno podsjeća na stratešku važnost Brčkog. Pa predsjedatelj Predsjedništva BiH karakterno i ozbiljno poručuje da ne da ni pedlja ove zemlje. Onda bude još malo i humora, pa nas predsjednik Republike Hrvatske tješi jer nemamo „ni leba da jedemo“, a član Predsjedništva BiH uz šeretski smiješak odgovara novinarki koja traži komentar te izjave da ipak „imamo kestenja“ i td i tbl. Nigdje kulture dijaloga. Tko uopće šljivi kulturu kad mi imamo svoje velikane.
Onda mi se nameće misao o onoj latinskoj da među oružjem muze šute. Znam da ta izreka nema utemeljenja ako je bukvalno shvatimo, no ona prije svega na posredan način definira rat kao jedno teško, grubo stanje u kojemu nježne muze nisu dobro došle. Ipak, i u najtežim ratovima umjetnici i kultura, ljudi od duha i talenta znali su davati zrele plodove svoga umjetničkog izražavanja, ali su na žalost njihovi umjetnički izrazi bivali potaknuti teškom ratnom zbiljom, težinom sveprisutne smrti i stradanja.
No, što je to kultura? Što je to umjetnost? Različiti ljudi na različite načine su definirali ove pojmove.
Možda je najjednostavnije reći da je kultura izraz čovjekovog duha kojim se približava onom božanskom, onom po čemu se ljudi razlikuju od svih drugih bića na našoj planeti. A možda ni to nije dovoljno, ni dovoljno dobro. Svejedno, ne mora sve u životu ni biti definirano da bismo prema tome imali onaj unutarnji osjećaj po kojem svi znamo što je pravedno, što je pošteno, što je moralno, što je kultura, što je umjetnost… Ali znamo li zašto nam je važna kultura dijaloga, napose političkog dijaloga? Znamo li zašto nam je uopće kultura važna, čak i u najtežim vremenima?
Početkom II. Svjetskog rata premijer Velike Britanije bio je Winston Churchil. Po jednoj priči, kad mu je u vrijeme II. Svjetskog rata ministar obrane tražio da poveća vojni budžet na račun budžeta za kulturu, Churchil mu je odgovorio pitanjem: “A za što se onda borimo?”
Mi na sreću imamo premijera Vlade FBiH koji nas je umješno utješio zbog porasta cijena ulja poručujući da ga manje trošimo pa nećemo osjetiti povećanje cijena. Parafrazirajući ovu poruku možemo zaključiti sljedeće: trošite manje kulture pa nećemo imati za što ratovati! Ili, što bi rekao Ćopić: „Znam ja nas, jeb’o ti nas!“
