Neke obljetnice moraju se obilježiti. Jedna od takvih je i obljetnica dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Bila je to bijela svjetlost nade za Hrvate Lašvanske doline ali i puno šire, jer je taj konvoj pokazao svima nama da ima ljudi koji su spremni zbog altruizma i ljubavi prema bližnjemu, zbog pomoći drugima krenuti u avanturu u kojoj mogu izgubiti život. Na žalost dogodilo se da je život izgubio jedan od sudionika konvoja, pokojni Ante Vlaić. Ta velika žrtva ljudi od kojih su mnogi po prvi put uopće ušli na prostore srednje Bosne nije dala nadu samo opkoljenim Hrvatima Lašvanske doline, nego je bila i prozor kroz koji je i svijet mogao svjedočiti o humanitarnoj situaciji i ratnoj tragediji koja se događala i utjecati na one koji mogu pomoći da se naša tragedija zaustavi. Bila je to svjetlost koja je i pored svih onih nedaća što su nas dočekale na odlasku konvoja ipak pokazala da može biti drukčije i da će biti drukčije, da se rat bliži kraju.
Ima jedna priča koja na simboličan način govori što je za nas značio “Bijeli put”, priča toliko simbolična da mnogi u nju nisu vjerovali. Na sreću sačuvane su fotografije i video zapisi koji o tome svjedoče. Priča je to o ranjenom labudu koji su lašvanski novinari spasili i s njim dočekali konvoj. Dijelom ove priče sjetimo se tog značajnog i velikog događaja.
“Još nismo bili gladni, ali je glad bila pred vratima. Još nismo bili iscrpljeni, ali umor nas je svladavao. Još smo vjerovali da ćemo opstati, ali sumnja nas je nagrizala
Ipak, živjeli smo. Možda je bolje reći, simulirali smo život. Mjesec prosinac proglasili smo za mjesec kulture. Ovdje smo sva ta kulturna događanja nazvali predbožićnim manifestacijama. Bilo je tu sjajnih događaja koje su, na žalost, mogli pratiti ne baš brojni sretnici. U hotelu Vitez priređena je izložba slikara-prognanika Joze Pušelje. Potom je u Busovači održana književna tribina na kojoj se govorilo o tri velikana hrvatske pisane riječi: Miroslavu Krleži, Tinu Ujeviću i Ivanu Aralici. Velika dvorana općine Busovača bila je puna, a tribinu je uveličao nastup pjevačkoga zbora HKD “Napredak” iz Busovače pod ravnanjem gospođice Davorke Kordić, te izložba slika bračnoga para Abramušić.
Na povratku iz Busovače u Vitez nakon ove književne večeri, naša je novinarska ekipa doživjela zbilja nešto vrlo neobično. Vani je padao snijeg. Teški snijeg ljopo. Velike, mokre pahuljice zasipale su dolinu i Greba je vozio polako i oprezno. Kod Kaonika svjetla kombija obasjala su jednu bijelu ptičju priliku. Nismo u prvi tren mogli povjerovati da vidimo pred našim kombijem prekrasan primjerak bijeloga labuda. Greba je zaustavio kombi, istrčali smo i pokušali labuda uhvatiti. Primijetili smo da je ranjen. Imao je krvi na krilu. Nakon kratke trke Anto (Marjanović, op.a.) je uhvatio labuda i dovezli smo ga do Viteza. Anto se pravio važan i ushićeno je tražio da odmah idemo veterinaru kako bi labudu ukazali neophodnu pomoć. Potom je labuda smjestio u svoju dvorišnu zgradu i rekao da će ga pokloniti dr Langu.
Bijeli labud u Antinoj magazi bio je živ i zdrav i ono što nas se osobito dojmilo, bio je izvjestan osjećaj simbolike u ovom događaju: konvoj akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu srebrenu” uskoro treba doći u naš kraj, a pred novinarsku ekipu kao znamen ili kao poklon svetoga Ante, zaštitnika župe Busovača, istrčava bijeli labud. I da simbolika bude potpuna, ranjen je i potrebit pomoći. Odmah se rodila ideja da bijeloga labuda poklonimo vodstvu konvoja “Bijeli put” kao znak naše zahvalnosti i želje da i konvoj i labud budu prvi vjesnici nade u skori mir na ovim našim prostorima.
…
Onog prosinačkog dana kad je konvoj stigao, zaboravili smo na svaku opasnost i pojurili autom na Ratanjsku gdje su već bili ušli prvi kamioni. Nosio sam kameru i snimao prve susrete i prve suze. Zdravko Vrebac je skočio u zagrljaj Ivanu Markoviću koji je također stigao, a Ivan je, kao i obično kad je jako uzbuđen, plakao i dugo ga grlio. Snimao sam Hermana Vukušića i gospođu Milicu Granić, a onda mi je kamera uhvatila jedno drago dječačko lice zapuštene brade i okruglih naočala na nosu ispod kojeg se razlijevao jedan široki osmijeh pun zuba bijelih kao labudova krila. Znao sam da će nam Ante (Damjanović, op.a.) ponovo doći.
U onoj masi koja je konvoj dočekala na platou ispred crkve-bolnice u Novoj Biloj, Anti koji je i uhvatio bijeloga labuda, pripalo je to zadovoljstvo da ga uruči dr. Slobodanu Langu kao vođi konvoja. Bilo je očito iznenađenje dr Langa ovim neobičnim poklonom koji je primio uz smijeh i ozarena lica, vjerojatno sretan što je uspio dovesti konvoj do odredišta i što su ga Lašvanci uspjeli iznenaditi neobičnim poklonom.
Sva ona nesretna događanja koja su uslijedila narednih dana pomutila su našu radost. Ali, preživjela je naša dolina i Križančevo Selo i Buhine Kuće i Sofu… Dočekivala je prijatelje iz Hrvatske i borila se.
…
Sjetio sam se cijele ove priče onda kad smo se Srećko i ja penjali na Hum gdje smo sreli starog Barbu, koji nam je u kameru, zagledan u dolinu pod nama očima sjetnim od nataloženih sjećanja, rekao: ”Onaj ko bi ovu dolinu prodo, dabogda se o sebi zabavio!”
Za viteški.ba piše Željko Kocaj
