Povijest je bremenita ratovima i revolucijama. Jednom je netko rekao da Švicarska nema veliku povijest, pa zato nema ni velike ljude. Iako to nije točno, replicirao bih da želim živjeti upravo u takvoj zemlji kao što je Švicarska: uređenoj zemlji visokog standarda, sigurnog okruženja i kvalitetnih škola, u kojoj se slobodno mogu izražavati i konzumirati ljudska prava i slobode ne ugrožavajući prava drugih.
Iako su se ratovi uvijek vodili zbog novaca ili zbog žena, dakle zbog interesa ili strasti, revolucije su uvijek bile izraz želje za promjenom prilagođenom nekoj ideji. Promjene nisu uvijek donosile boljitak. Možda su bile povijesno nužne, ali su često donosile stradanja i patnju, a cijela ljudska povijest je obilježena upravo time. Danas takve revolucije se događaju rijetko. Prava revolucija se dogodila u tehnologiji, komunikaciji, a ratovi ostaju na razini prizemnih interesa i strasti, na lokalnoj razini, onoj koja se može kontrolirati da ne preraste u sveopći samouništavajući sukob, pri čemu žrtve nitko ne broji. Revolucija više nema u onom klasičnom smislu kako smo ih romantičarski naivno mogli doživljavati čitajući o njima u knjigama, memoarima ili filmovima. Danas su revolucije grube i pragmatično ubitačne: danas je to terorizam izazvan apsolutnom nemoći, odsustvom svake nade da se bilo kako drukčije može promijeniti svijet odnosno život jednoga naroda, etničke ili vjerske skupine, ili je to, pak, slijepa, nerazumna i iracionalna, revolucionarna strast, borba protiv onoga što netko smatra velikim, globalnim zlom, oličenom u visokim poslovnim tornjevima na Manhattanu kojih više nema.
Kao neki zaključak, izabrat ću ono tumačenje po kojemu smo mi svoj dio zla doživjeli koncem dvadesetog stoljeća. Stoga smo dobili pravo baviti se ljepšom stranom života, šetati sunčanom stranom ulice i gledati lijepe krajolike, lijepe žene ili naprosto lijepu umjetnost. Ili smo samo dobili na dar vremena za sjećanje i nadu, pravu mjeru našeg vremena u kojem trajemo!?
(ilustracija: Branimir Dorotić: Jahaći apokalipse – detalj)
