Ponekad se pitam otkud uspješna umjetnička djela u našem okruženju. Možda iz inata i usprkos svemu.
Još davno je pokojni prof. dr. Boris Tihi rekao da bi strategija države trebalo biti stvaranje uvjeta za samoodrživu ekonomiju. Misao je dopunio njegov kolega, prof. dr. Dragoljub Stojanov, kazavši da danas imamo “Frankenstein državu i zato imamo Frankenstein ekonomiju”. Od tada do danas ništa se nije promijenilo.
Puno je toga u današnjem društvu poremećeno. Puno se toga više uopće ne može revitalizirati. Naravno, umjetnost nužno trpi takvo stanje. Činjenica je da bez jakoga i stabilnog društva koje uistinu želi pomoći umjetnicima nema ni prave umjetnosti. U Elizabetinsko vrijeme Engleska je dobila jednoga Shakespearea. Bez pape Sixta ne bi bilo ni Sixtinske kapele ma koliko genijalan bio Michelangelo… Primjera je puno.
Kakva je, zapravo, pozicija umjetnika danas u ovoj i ovakvoj državi Bosni i Hercegovini? Jednom talentiranom i vrijednom srednjobosanskom kiparu koji se znancu hvalio svojim ateljeom (konačno ga je otkupio) dotični znanac reče da je bilo bolje u takvom prostoru prodavati kekse, kavu i kruh, pa bi imao i veći prostor i više novaca. Stara priča o onima koji se snalaze i onima koji se ne snalaze, a zapravo je to opet ponavljanje priče o poremećenim vrijednostima. Ista mjerila jednostavno niti mogu niti su ikad važila za jednoga trgovca i za jednoga umjetnika. U businessu (osobito onom uspješnom) ima kreacije, ali je ta kreacija daleko od onog unutarnjeg otkrivenja i prekognicije vremena, prostora i društveno-povijesnog trenutka koje u svoje djelo nužno mora ugraditi jedan umjetnik da bismo ga mogli nazvati remek djelom. A budemo li u konačnici umjetnost i umjetnike sveli na tu prostu potražno-dugovnu računicu, umjetnosti nećemo ni imati. Ako ne budemo imali umjetnosti, hoće li onda uopće biti nas i kakvi ćemo onda zapravo biti?
Možda se sve to čini nevažno u odnosu na životne probleme onih koji su zbilja ugroženi i nemaju, jer, poskupljuje struja, mirovine ne rastu, plaće ne rastu, sve poskupljuje, ljudi odlaze u svijet tražeći bolju sreću, zna li itko u ovoj zemlji što je inflacija i tko se o tome brine… A zašto bi se i brinuo kad vlasti BiH ni ne vode monetarnu politiku zemlje kojom nemoćno vladaju. Doduše, oni ipak vladaju i za sebe i svoje nisu uopće nemoćni. Na žalost.
Umjetnosti će ipak biti, makar iz inata!
Autor teksta: Željko Kocaj Autor fotografije: Nikola Franjić
