Komentar povodom obljetnice Povelje Kulina bana: Nedopustiva šutnja kulturnih krugova dok jedan narod “prisvaja bana”

Dana 29.8.2022. u središnjem Dnevniku Federalne televizije objavljen je prilog povodom obljetnice nastanka Povelje Kulina bana. O njezinoj važnosti se govorilo na svečanoj sjednici Bosanske akademija nauka i umjetnosti. Datum je simbolično proglašen Danom bosanske pismenosti, održana je izložba „Slovom o slovu“ u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ prilikom koje je predsjednik BZK „Preporod“ Sanjin Kodrić izjavio: „ Povelja je pisana živim, narodnim jezikom toga vremene. To je ono što nju razlikuje od drugih jezičnih spomenika iz toga vremena i ona nam zapravo daje uvid u ono kako se govorilo, je li, u vrijeme Kulina bana zahvaljujući čemu mi možemo pratiti razvoj bosanskog jezika kao takvog od srednjeg vijeka pa do suvremenog doba.“
Predsjednik BZK „Preporod“ na lagan način, kao i brojni drugi bošnjački intelektualci i kulturnjaci naziv „bosanski“ poistovjetili su sa bošnjačkim, relativno novim, imenom nacionalnosti koji su jedini čuvari bosanske državotvornosti još od Kulina bana i 1189. godine. Tom logikom jedini iskreni i stvarni čuvari Povelje su govornici bosanskog jezika – naziv koji je vrlo nepromišljeno prihvaćen, a iza kojeg stoji politička pozadina i nepromišljenost.
Bilo bi poželjno da ovakve izjave ne prođu bez komentara i ispod radara hrvatskih i srpskih lingvista te da jedini slave i veličaju i bana, i Povelju, i jezik samo bošnjački lingvisti koji postaju „stariji i od Kulina“, da više desetljetnom šutnjom i ignoriranjem ovakvih izjava bošnjačkih kulturnjaka hrvatski i srpski kulturnjaci samo osnažuju sliku ova dva jezika kao dva uljeza koja su se spletom nesretnih okolnosti za bošnjački kulturni krug našla u zajedničkoj nam svima Bosni i Hercegovini i koji nemaju veze ni sa Poveljom, ni sa Bosnom. Interesantno je i to da ono što bošnjački kulturni krugovi nazovu i prisvoje stvori nevjerojatan učinak kod ostalih koji se toga bez problema odreknu.
Na akademskim i kulturnim zajednicama je da rasprave i ukažu na ovakve štetne izjave za sve narode u Bosni i Hercegovini koje su rezultat neznanja, politikanstva i neprovjerenosti. Laži koje se često ponavljaju, postaju istinom pa postoji bojazan da u njih svi povjerujemo.
Članovi druga dva kulturna kruga, ako još imaju kapaciteta, trebaju prokomentirati ovakve izjave i ako je ikako moguće „bez žuči“ ukazati na „slučajne“ pogreške.
Povelja je nastala u davnoj prošlosti i u tom kontekstu je treba promatrati. Ona je jezično, grafijsko, kulturno i povijesno svjedočanstvo nekih drugih vremena koje ne bi trebalo služiti produbljivanju antagonizama, nego kao povijesno svjedočanstvo pismenosti i državotvornosti ne samo jednog naroda koji spletom okolnost svoj jezik danas naziva bosanskim pa se automatizmom smatra izravnim nasljednikom svega što u imenu sadrži isti izraz.