Uvijek je autoru najteže započeti svoj tekst. Nekako sve nakon tog početka ide lakše i jednostavnije, slova se redaju u jednu smislenu cjelinu, stvaraju tekst koji onda postaje trajna vrijednost. Sigurno nema ništa moćnije, privlačnije i upečatljivije od riječi. Mogu biti umilne, kronološke, analitičke, mogu biti poredane u koncept koji konstatira i koji definira, ali mogu biti i oštre, hrabre, mogu odjekivati stoljećima.
PIŠE: JOSIP KRIŽANOVIĆ
Autorski, ovaj tekst nisam planirao, nisam nikada pomišljao pisati o tragediji koja je neopisiva, o boli koju samo obitelj može razumjeti, o ljudskoj zlobi koja je vječna, koja se ne ogleda samo u izvršiteljima nego i u šutnji.
Filozofi bi rekli da ništa nije slučajno, astrolozi da je sve zapisano u zvijezdama, pjesnici da se od sudbine ne možemo skriti, tako je i ovaj tekst zapravo sudbina, a dogodio se jer je tako valjda zapisano.
Dan prije 29. obljetnice tragedije koju će Središnja Bosna i Vitez pamtiti javila mi se Martina, sestra jedne od žrtava, napisala je „Hoću li u moru tekstova i pukog nabrajanja ikada pročitati jedan u kojem će se netko pozabaviti drugačije tim događajem i pitanjem kako ostajemo nijemi pred najokrutnijim činom zvjerstva?“.
U našoj daljnjoj konverzaciji vidio sam njenu želju da javno podijelim svoje promišljanje o tom 10. lipnja 1993. godine, mišljenje o činjenici da su prije dvadeset devet godina, u predvečerje, preciznom minobacačkom granatom ispaljenom s položaja Armije BiH u svojim košarkaškim pohodima zauvijek prekinuti ti osmijesi, prekinuti pokušaji da dvokorakom završe taj svoj basket, ili možda tricom uljepšaju taj dan i kući odu s mišlju o tome kako će netko od njih sutra biti novi Dražen.
Te „zvijezde“ koje danas s neba gledaju neke nove klince, neke nove dvokorake i šuteve odredile su sudbinu mnogih, prije svega sudbinu baš svojima najmilijima koji ovo proživljavaju na samo sebi znane načine i sad jedan od tih VELIČANSTVENIH „heroja duše“ mi se javio i stavio mi zadatak koji mi se čini nemogućim prenijeti tu bol, šutnju, svevremensku nepravdu u jedan smislen tekst.
Zamolio sam samo vrijeme u tom svom pokušaju da na drugačiji način pogledamo na svih ovih dvadeset devet godina.
I krenuo sam, kao košarkaš u duši, kao netko tko taj sport smatra SVETIM prvo mi je na pamet pao Dražen. Draženovu karijeru ili karijeru „košarkaškog Mozarta“ prekinula je prometna nesreća, 7. lipnja 1993. godine oko 17:20 sati. Točno tri dana prije nego što će „leteći holanđanin“ prekinuti živote MALIH ANĐELA. Gotovo sam siguran da su neki od njih, nepovratno zaljubljeni u igru ovog košarkaškog genijalca, kao i ja tugovali zbog tog nesretnog događaja i kako su to predvečerje „izišli na teren“ njemu u čast, na terenu koji u svojoj blizini nema nikakav vojni cilj. Nitko, ali nitko me ne može uvjeriti u „slučaj“ ili „sudbinu”. Ne, ne, ta djeca, taj koš, taj teren je nekoj ZVIJERI bio cilj, jako precizan kao što je toj djeci u tom trenutku bio cilj postići koš. Njemu je isključivo cilj bio učiniti ovaj zločinački potez i nepovratno izazvati svevremensku bol “herojima duše”.
Kolega Bursać, novinar s kojim vjerojatno djelim jako malo stavova, u možda najupečatljivijem tekstu o ovom događaju napisao je „Djeca imaju ime i prezime. A zločinca ni do danas nema. Postoje topnički dnevnici, lako se može provjeriti tko je bio na minobacačkom položaju te noći 10. juna i tko je izdao zapovijed da se puca po djeci. No, uz djecu je i pravda ubijena. Jer kako objasniti da se i godinama poslije nije pronašao monstrum ili monstrumi koji su ubili mališane“.
Kako jasno i precizno napisao je novinar, zamislite koji nije Hrvat, ali je prije svega čovjek, on je kroz tekst o „letećem holanđaninu“ još prije tri godine pogodio „srž problema“.
Idem dalje i jutarnju kavu pijem sa Zvonkom ( op. a – Čilićem), samo pitanje o ovoj temi vidno ga je uznemirilo, govori mi kako je nekoliko minuta nakon tragedije bio na mjestu zločina. U opisu onoga što je vidio a poslije i pisao kaže mi da su snimke puštene u Den Haag i da ih „oni koji sude“ nisu mogli odgledati do kraja.
„Oni koji sude“ nikada nisu ništa presudili, 29 godina moj Christian-e ( op. a – Schmidt ) Slušam ga ovih dana kako nam priča o DRŽAVI, a ja ga pitam kakva je to DRŽAVA koja dvadeset devet godina štiti takvo zvjerstvo, takav zločin, takvu jednu ljudsku i moralnu tragediju. Ima li on hrabrosti javno upitati što ćemo s tim topničkim dnevnicima, tko štiti tu ljudsku spodobu i njegove naredbodavce koji se danas kriju kao „miševi“ pod bezličnom pravnom frazom NN osoba. Što uvaženi misli o ovome FAŠIZMU i postoji li ODLUKA koja može vratiti dostojanstvo ovoj djeci, vratiti smiraj duši svim tim “herojima duše”
Kako više razmišljam o ovoj temi sve više se javlja neka ogorčenost i kod mene a onaj IZVRŠITELJ mi sada postaje manji problem od svih ovih dvadeset devet godina šutnje.
Već je 10. lipnja i usredotočio sam se na sve ono što se taj dan objavljuje i događa u toj zbrkanoj medijskoj sceni. Društvene mreže su „zatrpane“ fotografijama i statusima mladih ljudi koji s pijetetom gledaju na ovaj događaj. Već sutra i sljedećih 365 dana opet će se svi vratiti ŠUTNJI, pa ćemo iduće godine gledati kolaž fotografije na 30. obljetnicu. Ovaj vid „političkog marketinga“ jer zajedničko svima njima je da su politički aktivni meni je oduvijek bio odbojan.
Ponovno komuniciram s Martinom jedne od žrtava i u jednom trenutku spominje mi predstavu „Kroz proces 10-6-93“ autorice i redateljice Marine Petković Liker koja će taj dan biti izvedena u Mostaru. Kaže mi zašto nije nikada predstava došla u Središnju Bosnu. I zaista zašto predstava nije odigrana tamo “gdje joj je dom”.
Poznati bh. književnik Josip Mlakić kaže u jednoj izjavi kako je „o umjetničkoj vrijednosti ove predstave bespredmetno govoriti”.
„Po meni to je savršen komad angažiranog teatra, gdje angažman nijednog trenutka ne narušava artističku stranu predstave. O čemu govorimo danas, da parafraziram Carvera, kada govorimo o angažmanu? U čemu se on ogleda? Značaj medija, umjetnosti, humanističkih znanosti je danas u tom smislu devalviran do besmisla. Ipak, postoji način, što je pokazala redateljica ove predstave, a to je onaj nemir koji danima osjećate negdje duboko u utrobi nakon odgledane predstave”.
Nailazim i na izjavu Ivana Garića, brata stradale djece Milana i Sanje Garić, koji je osjetio na svojoj koži traumu ovog zločina i život s istom, povodom izvedbe predstave „Kroz proces 10-6-93“ izjavio je kako bi „predstavu trebalo pogledati što više ljudi u raznim dijelovima BiH s nadom da se zlo više nikome, nikada i nigdje ne ponovi.“
I onda pokušavam pronaći gdje je to predstava još odigrana. Ne mogu pronaći i zaista dok trošimo javni novac na sve i svašta, bolje i da ne pišem na kakve gluposti jer bi kontaminiramo tekst, nisu LEGALNO IZABRANI našli prostor i vrijeme da ovu predstavu pogleda svako dijete Središnje Bosne, da kao što Ivan kaže što više ljudi pogleda istu. Ne mogu se oteti dojmu da obljetnica postaje samo prostor „medijsko-političkog hvalisanja“ a nakon toga ništa, sljedećih 365 dana, apsolutno NIŠTA. To je samo jedan primjer odnosa prema ovoj tragediji, a onda bi mogao ići i dalje, zašto nas naša POVIJEST uči o tragedijama diljem svijeta, a u planu i programu nemamo obvezne sate povijesti na ovu temu.
Završila je još jedna obljetnica, pitam Martinu kako su danas „izgurali“ kaže mi „dostojanstveno kako su i zaslužili“, nastavlja kaže „Znaš dojmila mi se poruka s današnje propovijedi – NEĆEMO SE SJEĆATI RIJEČI NEPRIJATELJA, NEGO ŠUTNJE PRIJATELJA“ Poruka jeto koju je u svojim istupima koristio veliki Martin Luther King.
Poručuju li nam ti “heroji duše” kako se na kraju, zaista nećemo sjećati riječi naših neprijatelja i dijela izvršitelja, nego šutnje naših prijatelja i naše pasivnosti i šutnje, onih koji smatramo se njihovim zagovornicima i prijateljima, ali očito samo jedan dan u godini!??
Opet sam nakon ovoga pred nekim zidom, zapravo pitam sebe i pitam sve JESMO LI IH SVE IZDALI?. Zar je moguće da dvadeset devet godina nismo pronašli način da tu ZVIJER izvedemo pred lice zemaljske pravde, jer ona gore ga sigurno čeka.
Teško mi je shvatiti tu bol, ali kako sve više ljudi uvlačim u razgovor o toj temi vidim da zapravo možemo i moramo kao društvo više učiniti. I ako mislimo da smo učinili dovoljno, NJIHOVE OBITELJI SU UVIJEK U PRAVU, možemo li to kao ljudi prihvatiti, možemo li učiniti više, naravno da možemo i MORAMO.
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović posjetio je skoro prije godinu dana spomen-obilježje “Osmica” u Vitezu. Nakon što je položio ružu na spomen-obilježje, Milanović je kratko porazgovarao s članovima obitelji ubijene djece, koji su mu zahvalili za posjet, napomenuvši da je on prvi visoki dužnosnik iz Republike Hrvatske koji je posjetio mjesto stradanja osmero djece stoji u tadašnjem priopćenju.
Prvi dužnosnik Republike hrvatske, ja se pitam JE LI TO NORMALNO, pitam se koliko uopće u Hrvatskoj znaju za ovu tragediju ili je po običaju ignoriraju. Milanović je i na dan obljetnice ponovno podsjetio na ovaj nesretni događaj i njegovom pristupu ne može se puno prigovoriti, ali našem može. Zašto smo ponovno ostali pasivni, gdje je ta naša POLITIČKA ELITA, zašto se o ovome ne priča i ne piše pri svakom diplomatskom kontaktu. Zašto institucije, OHR, tužiteljstvo i mediji nisu pod pritiskom onih koje biramo, zašto 365 dana u godini ljudi koje smo birali i koji su za to plaćeni ne pričaju, ne pišu i ne objavljuju. To je ono što nam Martina i obitelj ovih MALIH ANĐELA stalno u svojoj tišini i šutnji govore, što to radimo, zašto šutimo i zašto se ovo pretvorilo u puko nabrajanje i faktografiju. Ako je Marina mogla uraditi predstavu, ako su novinari pisali tekstove, što ostali čekaju, oni koji imaju i resurse i mogućnosti.
Čitam tekst na jednom viteškom portalu, javljam se autoru, volim kada mladi ljudi pišu, dijele svoje poglede na ovakve tragedije, uvijek potičem svakog da piše i javno istupaju jer to je naš način da ne ŠUTIMO.
Autor se u naslovu pita KAKO JE ŽIVJETI OSOBI KOJA JE ISPALILA GRANATU I UBILA OSMERO DJECE!?. Na ovo pitanje samo bih dodao kako je živjeti onima koji MORAJU pod svaku cijenu štiti njegove nalogodavce, te ubojice bez lica i bez morala i jesu li svjesni da takvim (NE)ČINJENJEM zapravo ponavljaju zločin i izvršavaju ga iznova i tako dvadeset devet godina.
Završavam razgovor s Martinom i polako se pripremam za tekst, kaže mi „Ti si nam posljednji pokušaj, dvadeset devet godina posustali smo i ja sam“. To me dotuklo, kakav sam ja posljednji pokušaj? Pitam se u kakvu smo situaciju doveli te ljude? Nema posljednjeg pokušaja, ne smije ga biti, i ako traje 129 godina, ali svima nam mora biti jasno NJIHOVE OBITELJI TI “HEROJI DUŠE” SU U PRAVU, nitko od nas ne smije posustati radi budućnosti, radi budućih „košarkaških Mozarta”, radi svih onih civilizacijskih vrijednosti za koje se ovo čovječanstvo stoljećima borilo. To je najmanje što im DUGUJEMO.
Autor zahvaljuje iskrenoj suradnji Martini i njenoj obitelji pri pisanju ovoga teksta.
Izvor: centralna.ba
