Slikari su u načelu dobri i vrijedni ljudi, obično zanimljive pojavnosti, a često i zanimljivih životopisa i osobnosti. Ponekad se njihov rad, kao i svaki drugi kreativni rad, može ocijeniti osobnim ukusom. No, kad je neko umjetničko djelo istinski vrijedno, svatko će to prepoznati. I ja imam svoje favorite, ali vjerujem da ima nešto što je u ocjeni dobrog umjetničkog djela istinska vrijednost koja se ne može negirati makar vam nije po ukusu.
Za viteški.ba: Željko Kocaj
Volim se družiti sa slikarima. Ne samo zbog ljubavi prema slikarstvu, nego i zbog činjenice da većina slikara zna tako lijepo pričati, kao da su studirali književnost, a ne vještinu baratanja bojama i oblikovanja figura iz različitih materijala. Još zanimljivije je kad je neki slikar ujedno i pjesnik. Jedan od takvih je i Hrvoje Marko Peruzović. Dalmatinac sa zagrebačkom adresom česti je gost naše likovne kolonije koja u Vitezu traje od 2008. godine. Njegovo metafizičko slikarstvo odlikuje se figuracijom apstraktne filozofske misli, dobrim crtežom i zanimljivim koloritom. Nakon likovne kolonije 2016. godine koja je održana u Brajkovićima ono što je HMP napisao kao svoju impresiju ganulo me ponajprije zbog toga što sam prepoznao neke zaboravljene emocije koje je probudio u meni za zemlju u kojoj živim.
Njegova objava na facebooku očito je bila iz srca i zato je namjerno izostavio interpunkcije i druge pravopisne zajebancije, pismo je dirljivo i vrijedi pročitati ono što drugi pišu o vama, o vašoj zemlji ono što ponekad živeći u njoj zaboravljate da je važno kao što čovjek zaboravlja na sve što se u životu počne podrazumijevati pa zbog toga te važnosti postajemo nesvjesni.
„poput matije mažuranića bacih jedan kratki pogled ubosnu pa reko da vam prepričam kako mi je bilo u samom srcu tame tamnog vilajeta jer prvi put prodroh tako duboko u potrazi za samim sobom i doista čini mi se da sam se pronašao na vrhovim brda prepunim plavetnih šljiva koje sjaje na suncu kao svjetlucavi plodovi sa stabala što ih znadem i sam slikati jer ako je istina da smo svi došli izbosne onda se vratih na ishodište i osjećah se nekako tako ispod onih oblaka što ih je slikao gabrijel jurkić i koje misliš da možeš dohvatiti rukom ili tolikih krava konja i ovaca i velikih uspravnih stećaka koji nam govore još malo i vratit ćete tijela majci zemlji kao i mnoštvo jabuka što svijaju svoje grane prema toj istoj zemlji pa evo još malo uživajte ako možete i nemojte praviti gluposti ako baš nemorate a žene su isto tako lijepe ubosni i skoro se bijah zaljubio ali nikako nisam mogao odlučiti u koju i jedna me pitala zašto sam tako tužan a ja joj nisam znao odgovoriti jer bit će da me preuzela ta neka tuga bosanska koja se svugdje osjeća i sve što u bosni vidiš ili čuješ kao da je nastalo iz neke vječne muke od sevdalinki rakije pa sve do viceva o muji i hasi a toliko sam toga vidio čuo kušao i naslikao ovih nekoliko dana da kao da me ponijelo nešto iskonskije i jače od mene sama“.
