Na vječni počinak odlazi Anto Baškarad, a s time u vezi njegov prijatelj Davor Kolenda priredio mu je kolumnu i oproštaj kojeg Viteški.ba objavljuje u cjelini.
Anto Baškarad, divan čovjek koji je neizmjerno volio svoju obitelj, prijatelje, herojski Vitez i njegov Nogometni klub Vitez. S Antom sam se upoznao u proljeće, ratne 1994. godine, kada sam s dr. Slobodanom Langom prolazio kroz Vitez na putu za Daštansko, gdje su, u okruženju Armije RBiH i Vojske RS, bili više od tisuću bojovnika HVO-a.
Kada je čuo kamo idemo, Anto je napunio naša vozila hranom i rekao: “Ponesite našim ljudima, mi Vitežani znamo što je glad u ratu, a biti okružen neprijateljima.” Na pitanje dr. Langa može li reći da je pomoć poslao dr. Franjo Tuđman kako bi podigao moral ljudima, Anto je odgovorio: “Reci što hoćeš, samo pomozi našim ljudima.”
U ratu stječemo prijatelje za cijeli život. Tako sam i ja stekao iskrenog prijatelja, Antu Baškarada, i njegovu divnu obitelj. Nedostajat će mi njegov humor, osmijeh i plemenitost. Nemam više kome, kada dođem u motel “Bot” u Vitezu, postaviti pitanje: “Glumac, kako su ti sinovi?” Njegov odgovor je uvijek bio isti: “Ko’ i tvoji.” Jer i on i ja imamo tri kćeri. Odlaze dobri ljudi, ali ostaju divne uspomene na njih i njihova djela.
Zbogom, prijatelju! Iskreno suosjećanje u žalosti tvojoj divnoj obitelji. Uvijek zahvalan na Tvom iskrenom i nesebičnom prijateljstvu, Davor Kolenda.
