PREMA KLIKI; Mudžahedini su vjerski turisti naoružani strojnicama – đžihad u odobri ARBiH – ODGOVORNI ZA BIKOŠE; Esed Šipić, Fahir Čamđić i Bahrudin Kumro – zarobljavanje i strijeljanje civila je naredio Ferid Tarakčija, dok su Remzija Šiljak (načelnik štaba 306. brigade), njegov pomoćnik Nail Čaušević i načelnik obavještajnog odjela Muhamed Beganović bili upoznati s ovim zločinima
Tvrdnja, koju je nedavno u javnost plasirao dr. Amir Kliko, da strani borci iz tzv. postrojbe „El Mudžahid“, sastavljene pretežito od dragovoljaca iz arapskih i drugih islamskih zemalja, nisu bili pod bilo kakvom kontrolom Armije Republike BiH, nego da su djelovali samostalno i izvan zapovjednog lanca – ne stoji ni logički, ni činjenično, ni vojno-strateški
U tom kontekstu, posebno je značajan primjer ratnog zločina počinjenog 8. lipnja 1993. godine u selima Maljine, Bikoši, Čukle, Brajkovići, Podovi, Postinje i Grahovčići. Prema izvoru D. B., koji se bavio prikupljanjem podataka o tom događaju, odgovornost za napad na navedena sela snose zapovjednici Esed Šipić (1. i 2. bataljun 306. brdske brigade), Fahir Čamđić (zapovjednik 1. bataljuna) i Bahrudin Kumro (zapovjednik 2. bataljuna). Zarobljavanje i strijeljanje civila navodno je zapovjedio Ferid Tarakčija, dok su Remzija Šiljak (načelnik stožera 306. brigade), njegov pomoćnik Nail Čaušević i načelnik obavještajnog odjela Muhamed Beganović bili upoznati s ovim zločinima. Navedeni pojedinci, prema tvrdnjama izvora, mogli bi raspolagati informacijama o lokacijama grobnica i posmrtnim ostatcima žrtava, koji do danas nisu pronađeni.
Naime, već sam osnutak Sedme muslimanske brigade u prosincu 1992., sastavljene od boraca tzv. mudžahedina koji su prethodno prošli vjersku i ideološku obuku, potvrđuje institucionalizaciju vjerskog radikalizma unutar struktura Armije BiH. Ta brigada bila je osnovana radi „brzog djelovanja na području Zenice, Travnika i Kaknja“ te je ubrzo postala elitna postrojba 3. korpusa ARBiH. Među njezinim zapovjednicima ističu se Asim Kurčić, Amir Kubura i Šerif Patković, dok je glavni ideolog bio emir Mahmut ef. Karalić. Počasni zapovjednik brigade bio je sam Alija Izetbegović, što dodatno svjedoči o političkoj i simboličkoj važnosti ove postrojbe unutar ARBiH.
Sedma muslimanska brigada izravno je povezana s nizom ratnih zločina, uključujući masakre u Dusini (26. siječnja 1993.), Busovači, Zenici i Travniku tijekom 1993. godine. U Haagu su prikazani dokazi brutalnosti tih zločina – leševi sedmorice Hrvata i jednog Srbina, od kojih je jednom, Zvonki Rajiću, izvađeno srce, što svjedoči o ekstremnom obliku obrednog nasilja.
Slično domaćim mudžahedinima, i strani borci iz jedinice El Mudžahid postupno su integrirani u strukturu Armije BiH, iako su zadržali određenu razinu operativne autonomije. U kolovozu 1993. godine, general Rasim Delić, tadašnji zapovjednik Glavnog stožera ARBiH, izdao je zapovijed o formiranju jedinice El Mudžahid kao posebnog odreda u zoni odgovornosti 3. korpusa, čime je njihov status formaliziran unutar vojne hijerarhije. Na zahtjev samih boraca, Sarajevo je odobrilo djelovanje El Mudžahida kao “neovisnog odreda u sastavu ARBiH”, čime su dobili i legitimaciju u okviru službene vojne strukture.
Usto, sam vrhovni zapovjednik ARBiH je dvaput tijekom 1994. godine promaknuo pripadnike odreda El Mudžahid u više vojne činove, dok je njih 43 nagrađeno, uključujući čak 11 stranaca – većinom Arapa – koji su dobili najviše vojno odličje ARBiH, Zlatni ljiljan.
Ideolog odreda bio je šeik Anwar Shaaban, ujedno i voditelj Islamskog centra u Milanu, što svjedoči o transnacionalnim vezama i širini ideološke podrške ovoj postrojbi. Radi boljeg planiranja i koordinacije, mudžahedini su osnovali tzv. glavnu šuru (vijeće), a u radu tog tijela ponekad je sudjelovao i sam Alija Izetbegović, kojeg su među sobom nazivali Abu Izzat.
Zločini koje su počinili pripadnici El Mudžahida i njima bliske strukture često su nosili obilježja vjerskog čišćenja, uključujući obredno odsijecanje glava zarobljenicima, čime se željelo poslati jasna poruka o svetom karakteru njihove borbe.
Sve navedeno jasno pokazuje da su mudžahedini, domaći i strani, bili integrirani – barem dijelom – u strukture ARBiH, da su uživali podršku dijela političkog i vojnog vrha, te da su njihove aktivnosti bile strateški iskorištavane na bojištima srednje Bosne. Tvrdnja o njihovoj potpunoj autonomnosti i djelovanju mimo znanja ili volje vrha ARBiH nije održiva pred činjenicama.
Prvi mudžahedini – „sveti ratnici“ ili „islamski dragovoljci“ – došli su u Bosnu i Hercegovinu već u veljači 1992. godine, kako bi, prema vlastitim tvrdnjama, pomogli „ugroženoj braći i sestrama muslimanima“ u borbi za islam kao društveni i politički poredak. Riječ je o islamskim fundamentalistima, profesionalnim ratnicima, plaćenicima, ali i sudionicima džihada iz, kako sami navode, „najsvetijih pobuda“. Jedan od njih, Abdullah Ba Awr Husejfe, otvoreno izjavljuje:
“Kao pravi musliman dužan sam pomoći muslimanima koji su u nevolji kad god mogu. Nama nije bitno je li to Arapin ili Bosanac. Jer to je za mene farz, vjerska zapovijed koja se mora izvršiti.” Dodaje i da je u BiH došao iz „najsvetijih pobuda“, a ne kao terorist.
Ako su, kako se tvrdi, pripadnici ove skupine počinili zločine u selima Maljine (8. lipnja 1993.) i Miletići (24. travnja 1993.), a istovremeno se negira njihova pripadnost Armiji BiH, tada se nužno nameće fundamentalno pitanje: tko ih je pustio u zemlju? Tko im je osigurao bazu, smještaj, oružje, pristup vojnim informacijama, logistiku, medicinsku skrb i slobodu kretanja unutar teritorija koji je bio pod isključivom kontrolom Armije BiH?
Jesu li djelovali kao neka vrsta privatne, neregularne paravojske? Ili su to bili vjerski turisti naoružani strojnicama, koji su godinama bez ikakve kontrole lutali bojištima središnje Bosne, u samom srcu najžešćih ratnih sukoba?
Ne može se ozbiljno govoriti o njihovoj „samostalnosti“ u kontekstu dugotrajnog i organiziranog boravka tisuća stranih boraca na teritoriju pod kontrolom Armije BiH – a da to nije bilo odobreno ili barem prešutno dopušteno od strane političkog i vojnog vrha. Armija BiH, bez obzira na izazove i ratne okolnosti, nije bila nestrukturirana milicija, već regularna vojna sila s jasno definiranim zapovjednim lancem. Dopuštanje organiziranog djelovanja strane paravojne formacije bez nadzora i odgovornosti ne bi bio tek čin nemara, već čin samoubilačke neodgovornosti – osobito u kontekstu rata u kojem je kontrola nad teritorijem, resursima i vojnim jedinicama bila pitanje doslovnog opstanka.
Ako su strani borci, takozvani mudžahedini, bili toliko neovisni da su mogli provoditi masakre – poput onoga nad zarobljenim Hrvatima u Malinama – a da ih pritom nitko iz Armije BiH nije mogao niti spriječiti niti kasnije procesuirati, onda to nije okolnost koja ih oslobađa odgovornosti, već dodatno inkriminira vojno i političko vodstvo. Takvo stanje ukazuje na de facto toleranciju njihovih zločina, ali i na ozbiljnu slabost – ili pak potpunu odsutnost volje – struktura vlasti da ih zaustave.
Dolazak mudžahedina u BiH bio je dio dobro organizirane akcije pružanja pomoći „muslimanskoj braći“, u kojoj su sudjelovali političko, vojno i vjersko vodstvo iz Sarajeva. Njihova sabirna središta nalazila su se u Travniku i Zenici, gdje su se javljali u prostorije humanitarne organizacije Merhamet. Prema svjedočenju Abu Hamze, borci iz Saudijske Arabije i Afganistana dolazili su u BiH na poziv tadašnjeg reisa Mustafe Cerića, dok je Aliju Izetbegovića označio kao zapovjednika svih mudžahedina.
Ove navode djelomično potvrđuje i sam reis Cerić, koji je u kontakt-emisiji na OBN-u u veljači 1999. godine izjavio: „Mi smo pozvali mudžahedine u BiH, pozvali smo ih da nam pomognu jer smo bili napadnuti i svi im trebamo biti zahvalni. Bili su značajna moralna i vojna potpora na strani ARBiH, posebno u širem dijelu Srednje BiH.“
U stvarnosti, postoje brojni pokazatelji da su strani borci bili vojno integrirani – ako ne formalno u početku, onda svakako funkcionalno. Uspostavljena je jedinica “El Mudžahid”, koja je operativno djelovala unutar 3. korpusa Armije BiH. Boravili su u selima kao što su Mehurići, Pogorelica i Bocinja, koja su im praktički predata na upravu. Korištena su vojna skladišta, komande i medicinske ustanove Armije BiH. Sudjelovali su u zajedničkim akcijama, primali naredbe, koristili resurse Armije i činili vojne zločine nad ratnim zarobljenicima koji su predani u sklopu regularnih borbenih operacija. Takva vrsta “neformalne integracije” je više nego dovoljna da se prizna odgovornost komandne strukture.
Tvrdnja da su Rasim Delić, Enver Hadžihasanović i Amir Kubura oslobođeni konkretne zapovjedne odgovornosti pred Haškim sudom ne znači da zločina nije bilo niti da je Armija BiH kao sustav oslobođena odgovornosti. To jednostavno znači da konkretna zapovjedna odgovornost pojedinaca nije bila dovoljno dokazana u sudskom procesu ili nije postojala volja da se isto razriješi – što je daleko od tvrdnje da ARBiH nije imala nikakve veze s počiniteljima zločina.
Zato se ne može prihvatiti pojednostavljeni narativ prema kojem se sva odgovornost prebacuje na “strane elemente”, dok se domaća vojska i političko vodstvo u potpunosti amnestiraju. Mudžahedini nisu došli sami, nisu ostali sami i nisu djelovali u političko-vojnom vakuumu. Njihova prisutnost bila je dio šireg procesa ideološke, vojne i geopolitičke mobilizacije, unutar kojeg je određeni krug bošnjačkog političkog i vjerskog vodstva vidio svoje saveznike upravo u islamskim borcima izvan Bosne i Hercegovine.
Ako se danas taj savez sve češće ocjenjuje kao pogrešan – a povijesna distanca i dokumentacija idu u prilog toj ocjeni – onda i odgovornost za taj savez moraju preuzeti njegovi politički i institucionalni nositelji. Na to ukazuje i činjenica da je brzina i odlučnost kojom su mudžahedini pristizali u BiH bila popraćena spremnošću tadašnje Izetbegovićeve politike da im prizna državljanstvo, i to čak prije nego što je Europska zajednica donijela odluku o međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine.
Prema dokumentaciji tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka (FOSS), ukupno 104 strana državljanina – tzv. „sveta ratnika“ – dobila su državljanstvo BiH, putovnice i osobne iskaznice bez provedene zakonske procedure. Riječ je o osobama iz Egipta (16), Tunisa (13), Maroka (10), Jemena (9), Jordana (9) te iz niza drugih država poput Saudijske Arabije, Sudana, Sirije, Libanona, Alžira, Kuvajta i UAE. Tek nakon pritiska međunarodne zajednice i domaće javnosti, 2001. godine donesena je odluka o oduzimanju državljanstva 94 osobe, ali su rješenja uručena tek njih 11 – ostali su u međuvremenu nestali iz sustava i postali nedostupni organima vlasti.
U svom komentaru, Kliko pokazuje određenu dozu evolucije u odnosu na ranije narative koji su često poricali ili minimizirali zločine nad Hrvatima. Ovaj put otvoreno priznaje da su u Maljinama i Miletićima počinjeni ratni zločini nad pripadnicima HVO-a i hrvatskim civilima. Štoviše, ukazuje na mogućnost da bi ti zločini, uz odgovarajuću istragu, ipak mogli rezultirati procesuiranjem odgovornih.
Kliko jasno odvaja odgovornost Armije Republike BiH (ARBiH) od djelovanja stranih mudžahedinskih formacija koje su, prema presudama Haškog tribunala, operirale izvan formalne zapovjedne strukture 3. korpusa ARBiH. Takvim pristupom, iako ostaje u funkciji očuvanja narativa o „čistoj“ i legalističkoj Armiji BiH, implicitno priznaje da su se zločini ipak dogodili – i to unutar zona koje su bile pod kontrolom bošnjačkih vojnih i civilnih struktura. Time se, makar neizravno, potvrđuje da su lokalne komande i pojedinci unutar ARBiH imali barem prešutno znanje o zločinima, ako ne i izravnu odgovornost.
U tom kontekstu, posebno je značajan primjer ratnog zločina počinjen 8. lipnja 1993. godine u selima Maljine, Bikoši, Čukle, Brajkovići, Podovi, Postinje i Grahovčići. Prema izvoru D. B., koji se bavio prikupljanjem podataka o tom događaju, odgovornost za napad na navedena sela snose zapovjednici Esed Šipić (1. i 2. bataljun 306. brdske brigade), Fahir Čamđić (zapovjednik 1. bataljuna) i Bahrudin Kumro (zapovjednik 2. bataljuna). Zarobljavanje i streljanje civila navodno je naredio Ferid Tarakčija, dok su Remzija Šiljak (načelnik štaba 306. brigade), njegov pomoćnik Nail Čaušević i načelnik obavještajnog odjela Muhamed Beganović bili upoznati s ovim zločinima. Navedeni pojedinci, prema tvrdnjama izvora, mogli bi raspolagati informacijama o lokacijama grobnica i posmrtnim ostatcima žrtava, koji do danas nisu pronađeni.
Posebno je važno istaknuti njegovu tvrdnju da dokumentacija domaćih sigurnosnih i obavještajnih službi iz tog razdoblja sadrži podatke na temelju kojih bi se mogli identificirati i kazneno goniti konkretni počinitelji. To je poziv koji zaslužuje podršku – jer istina i pravda, bez obzira na nacionalni predznak, moraju biti temelj stvarnog pomirenja.
U tom kontekstu, doprinos dr. Klike, kao dugogodišnjeg djelatnika Instituta za proučavanje genocida, mogao bi biti iznimno vrijedan. Njegovo znanstveno i profesionalno iskustvo, kao i pristup relevantnim podacima i analizama, omogućuju uvid u širi okvir događaja i pozadinskih procesa koji su oblikovali ratnu zbilju u Bosni i Hercegovini. Posebno se to odnosi na fenomen prisustva i djelovanja stranih islamskih boraca – tzv. mudžahedina – čija se uloga i danas pokušava relativizirati ili prikazati kao posve izdvojena i autonomna.
Međutim, tezu o njihovoj potpunoj samostalnosti teško je prihvatiti. Njihova prisutnost na bojištima srednje Bosne i dalje nije moguće objasniti bez uvida u kompleksnu mrežu logističke, političke i ideološke potpore koju su uživali. Riječ je o svojevrsnoj simbiozi: mudžahedinske skupine su bile tolerirane, pa i podržavane, od dijela lokalnog stanovništva, ali i pojedinih vojnih i političkih struktura Armije BiH, koje su im prešutno ili čak aktivno omogućavale opstanak i operativnost.
Jedan od ključnih aktera te mreže bio je Sudanac Fatihe el Hassanein, utemeljitelj i ravnatelj organizacije TWRA (Third World Relief Agency), koja je nominalno djelovala kao humanitarna organizacija, ali je u praksi predstavljala važan kanal za financiranje i opskrbu Armije BiH, uključujući i radikalne islamističke skupine. Preko računa otvorenog u Die Erste Österreichische Bank TWRA je raspolagala s iznosom od oko 350 milijuna dolara, pri čemu su kao prikriveni donatori navođeni i Osama Bin Laden te šeik Omar Abdel Rahman – potonji osuđen na doživotni zatvor zbog planiranja terorističkog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku 1993. godine.
Sam smisao dolaska mudžahedina u Bosnu Hassanein je sažeo ideološki jasno: „Bosna na kraju mora biti muslimanska, jer ukoliko se to ne dogodi cijeli rat nema smisla i bio bi vođen ni zašto.“
O ulozi TWRA i njenoj povezanosti s najvišim političkim vrhom Republike Bosne i Hercegovine svjedoči i dopis koji je 1. siječnja 1994. godine Alija Izetbegović uputio Hassaneinu. U njemu se jasno određuju ovlasti raspolaganja sredstvima na računu broj 51364476 kod austrijske banke: predsjednik fonda (Hasanein) mogao je samostalno raspolagati iznosima do 1.000 dolara, za transfere do 500.000 dolara bile su potrebne najmanje tri potpisa članova odbora (Hasan Čengić, Irfan Ljevaković, Husein Živalj i Derviš Đurđević), dok je za iznose veće od 500.000 dolara bila potrebna i osobna suglasnost Alije Izetbegovića.
Ovi dokumentirani podaci ukazuju na jasno postavljenu i organiziranu strukturu financiranja, kojom je operativno upravljao vrh tadašnje vlasti, a koja je omogućavala ne samo održavanje regularnih snaga Armije BiH, nego i paralelnih, ideološki radikaliziranih skupina poput mudžahedina.
Skrivanjem iza oslobađajućih presuda pred Tribunalom, zanemaruje se faktička, politička i moralna odgovornost. A bez nje nema ni istine, ni pravde, ni istinskog pomirenja. Ako Kliko uistinu zagovara da se zločini – pa i oni koje su počinili “saveznici” ARBiH – procesuiraju, onda to predstavlja važan korak naprijed. U suprotnom, ako sve ostane samo na političkom manevru za izbjegavanje odgovornosti Armije BiH, onda se radi o još jednom pokušaju selektivne istine. Vrijeme i djela pokazat će što je od toga točno.
