U jeku sukoba u srednjoj Bosni, selo Miletići, mala hrvatska enklava smještena među bošnjačkim selima, 24. travnja 1993. godine postalo je poprištem jednog od najstrašnijih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom.
Selo Miletići nikada nije bilo vojno utvrđenje niti prijetnja. Njegovi stanovnici nisu sudjelovali u borbama, a zajednica je pokušavala opstati u miru unatoč ratnom kaosu koji je gutao cijelu regiju. No, toga travanjskog dana, pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH, među kojima su bili i mudžahedini, protjerali su tridesetak civila iz sela, ostavivši iza sebe njih šestero.
Preživjeli svjedoci navode kako su među ostavljenima bili Stipo Pavlović (1934.), Luča Pavlović, Frano Pavlović (1963.), Vlado Pavlović (1974.), Tihomir Pavlović (1974.) i Anto Petrović (1937.). Nitko od njih nije bio vojnik, nitko nije bio naoružan.
Dva dana kasnije, nakon povratka iz logora u Poljicama, mještani su zatekli prizore koji se ni danas ne mogu opisati bez potresenosti. Šestero njihovih suseljana bilo je mučeno, masakrirano i ritualno ubijeno. Tijela su bila osakaćena, a ubojstvo Frane Pavlovića ostaje jedan od najjezivijih primjera ratnog barbarstva: pronađen je polegnut na trbuh u spavaćoj sobi, s glavom u posudi punoj krvi. U istoj posudi nalazila se i metalna kutljača, što je izazvalo sumnje u moguće ritualno ispijanje krvi.
Ovaj zločin nikada nije procesuiran. Iako je dokumentiran, i unatoč svjedočanstvima preživjelih i dostupnim podacima, pravda nikada nije stigla do Miletića. Obitelji žrtava, njihovi susjedi i šira zajednica i danas se pitaju – kako je moguće da takva zvjerstva ostanu nekažnjena?
Sjećanje na Miletiće nije samo lokalna priča. To je opomena svima koji žele razumjeti dubinu i složenost hrvatsko-bošnjačkih odnosa u ratu, ali i nužnost suočavanja s istinom – bez obzira na nacionalnu pripadnost počinitelja.
