Denis Gratz je jedan od zastupnika Demokratske fronte koji je kalibriran kao i svi ostali članovi te stranke govoriti o “građanstvu u BiH”, zauzimajući apodiktički stav kako baš oni mogu i smiju govoriti o tome “stavljajući ruku na tu temu”, drznuo se komentirati raspodjelu sredstava koje je Federalno ministarstvo na čijem je čelu Sanja Vlaisavljević. On je ocijenio kako su sredstva dodijeljena dominantno udrugama s hrvatskim predznakom, dok su bošnjačke i srpske izostavljene, iako se novac za sufinanciranje projekata dijeli temeljem natječaja, bodovanja i ocjena stručnih povjerenstava.
Kakav oksimoron u politici, baš onaj zastupnik i to one političke stranke koji je smrtni neprijatelj “brojačima krvnih zrnaca” usudio se brojati krvna zrnca sada nevladinim udrugama, hvaleći se dobrom analizom koji je pripremio. Smeta ga i spoznaja kako je mnogo sredstava otišlo u Mostar, a čini se da su mu se “Srbi” našli u toj konstataciji više kako bih pojačao dojam o njegovoj navodnoj brizi za boljom i pravičnijom raspodjelom. Još bolnija i žalosnija spoznaja jeste činjenica kako to radi zastupnik koji je, tobože snažno protiv takve prakse i pristupa, a na bazi paušalne, površne i netočne analize kako ministrica iznosi, što ukazuje da je oštrica njegove kritike snažno motivirana antihrvatskim pa i antikatoličkim raspoloženjem jer njegova meta su tobože “hrvatske” udruge.
Posebno valja spomenuti pitanje u montiranom i na kraju prekinutom intervjuu o “pravoslavcima i muslimanima”, pitanje koje bi politolozi mogu kvalificirati kao rasizam. Drugi dio intervjua odnosio se na probleme u financiranju “sedam institucija kulture” kao i kritike na račun ministarstva kako one nisu u dovoljnoj mjeri prepoznate. Kultura je važna, a industrija kulture vjerojatno još važnija jer kao takva odražava stanovitu ekonomsku aktivnost važnu za svako društvo u cjelini. Ministrica je iznijela podatke koje su institucije financirane i u kojim iznosima naglašavajući kako je to sasvim dovoljan iznos podrške za osiguranje nesmetanog funkcioniranja. Međutim, menadžment tih institucija i dalje govori o nedomaćinskom odnosu resornog ministarstva prema institucijama kulture. To uobičajeno bude situacija kada je netko dugo na čelu institucije, ili kada u nedostatku vlastite vizije uspješnosti prebacuju odgovornost na nekoga drugoga, odnosno kada se teza o sramotnom odnosu institucija države prema kulturi ustoliči kao bezuvjetan argument kako nešto treba financirati i podržavati bez ikakvih pitanja, podpitanja ili dilema.
Ministrica napominje kako su sve te institucije osnovane kao ustanove ili društva, koja imaju svoja upravljačka i nadzorna tijela kao i menadžment odgovoran za njihovu politiku upravljanja. Unatoč tome, ministarstvo financira rad tih institucija iako nikada nije dobilo uvid u njihovo poslovanje, osim proizvoljne kritike kako ti iznosi koje su dobili nisu dostatni za njihov rad i funkcioniranje. Ako te institucije kao takve ima svoju komercijalnu djelatnost a nikome ne prezentiraju njihove poslovne planove i ideje onda bi bilo prirodno očekivati da imaju i stabilne financije, odnosno planove rada, kao u svakom društvu, instituciji ili ustanovi da određenom ekonomskom aktivnosti. Dijagnoza je vjerojatno sljedeća, kritika ljudi koje vjerojatno nikada nitko nije pitao o tome što rade, kako rade i na koji način troše dodijeljena sredstva i ostvareni prihod. A pobogu financira se kultura koja je “bezuvjetna i nekritična”, a pojavila se neka Sanja koja je u ime Vlade FBiH odlučila pitati, pa dobro što vi to tamo radite i kako radite? Onda čovjek zaključi kako se u BiH jako kritizira nered i nerad, a još više od toga kritizira se onaj koji pokušava uvesti red – zato je Sanja Vlaisavljević na metama kritika!
