Konsocijacijski model poznat u Belgiji u prvom redu na razini BiH podrazumijeva: paritet u donošenju odluka, rotaciju i konsenzus uz pravo veta. Nacionalna i individualna prava osiguravaju se tako i u zakonodavnoj i izvršnoj grani vlasti
Daytonija je zemlja koja predstavlja jednu u nizu utopijskih vizija uređenja države koje su pokušavali osmisliti veliki umovi još od Aristotela do Platona i njegove Države, zatim Utopije Thomasa Moora, pa sve do visokih predstavnika koji su «zemljicu» Bosnu i Hercegovinu, kako je nazva Mak Dizdar, pokušali još od Kulina bana i dobrijeh dana pa sve do današnje nove Ecumene definirati i u isto vrijeme i defragmentirati i deinstitunacionalizirati i dekonstituirati. Kako tu zemlju tako i njene narode, a da ne pronikoše u bitak te iste i hrvatske i bošnjačke i srpske države Bosne i Hercegovine skrojivši utopijski model Deytonije sazdane od dva entiteta i tri etniciteta sa četiri razine vlasti u entitetu daytonske Federacije BiH te tri razine vlasti u daytonskoj Republici Srpskoj.
Tako je utemeljen disfunkcionalan koncept, jer ne postoji ni autonomija društva ni kolektiviteta niti postoji autonomija pojedinca u odnosu na samu državu
Platon je u svojoj Državi pokušao formulirati apsolutno najbolju državu, dok je Aristotel tvrdio da ne postoji apsolutno najbolja država već samo relativno najbolja država u odnosu na postojeće stanje. A obzirom na postojeće stanje Daytonska Bosna i Hercegovina ili Daytonija niti je država u suvremenom smislu te riječi, a još manje relativno dobra država.
U zadnje vrijeme svjedoci smo raznih prijedloga rješenja funkcionalnijeg ustroja na koje upućuje ne samo neravnopravan položaj hrvatskog naroda već i obveze pred pristupnog puta ka europskoj, a sve manje daytonskoj zajednici, nego i katastrofalna socijalna i ekonomska slika disfunkcionalne države.
U takovoj bezizlaznoj situaciji u kojoj Visoki predstavnik (OHR) nameće odluke protivno Središnjem izbornom povjerenstvu BUH u isto vrijeme govoreći kako se domaći politički akteri o budućnosti BIH trebaju sami dogovoriti, sve više se otvara zrakoprazni prostor političkog mešetarenje tipa nebuloznih prijedloga o ukidanju Kantona ili ekspertnoj «teritorijalnoj reorganizaciji» samo kantonalnog preustroja Federacije BiH, u kojoj se dio suvereniteta potpisanog u Washingtonu i Daytonu dodatno oduzima hrvatskom narodu te tako pokušava cementirati hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, a posebice u Posavini i Središnjoj Bosni.
Tri oprečna prijedloga od kojih se u jednom Bošnjaci pozivaju na nestanak Republike Srpske i povratak unitarnoj državi, Srbi su za jačanje Republike Srpske sa slabom središnjom vlasti na razini države i Hrvati, koji se nalaze između političkog nakovnja i čekića, koji jedini izlaz za opstanak vide u zalaganju za “treći entitet”.
Međutim, svi ovi ustavni prijedlozi pate od iste temeljne greške: ne uspijevaju ukazati na to kako se pokrenuti naprijed. Oni ne polaze od aktualne realnosti – od ustava, skupština, vlada koje postoje i stvarnih interesa koji iza njih stoje, u prvom redu teritorijalno određenih prirodnih resursa i proračunskih kasica na svim razinama vlasti.
Pojam entiteta, nažalost, nema potpunu definiciju, već se definira na različite načine. Pod pojmom entiteta podrazumijeva se sve što se može jednoznačno odrediti, identificirati i razlikovati. Tako široko postavljena definicija pokazuje da entitet može biti svaki “realan” ili “apstraktan” objekt o kojem u određenom trenutku razmišljamo.
Entitet je političkom smislu upravna jedinica koja je sastavni dio većih upravnih cjelina, kao država ili provincija.
Entitet je i pojedinačnost koja se ispunjava sadržajem i ulazi u sastav cjeline političke zajednice, ali i računarskog programa, neke definicije…
U BiH stvarnosti “entiteti” su kao zanimljiv izum Daytonskog mirovnog sporazuma – nastali kao ustavna kategorija, ostavljajući za sobom dvanaest jednakih federalnih jedinica.
Uz aksiom da u srazu domaćih politika i politika međunarodne zajednice nije sporna razina općine-grada ili jedinice lokalne samouprave, a u smislu ispunjavanja obveza prema putu u euroatlantske integracije niti razina države, temeljni problem predstavlja definiranje srednje razine vlasti u okvirima postojećih administrativnih kapaciteta kao mehanizama za radikalnu izmjenu ustavne reforme.
Ovo promišljanje nema za cilj baviti se mapama nego ukazati na potrebu ustavne postavke funkcionalnog federalizma zasnovanog na konsocijacijskom modelu decentralizirane države.
(Ne)ustavno postavljena Vlada Federacije BiH bez izbornog legimiteta i parlamentarne većine predstavlja najveću kočnicu bilo kakve reforme.
Politički sustav Bosne i Hercegovine proistekao kao rezultat iz dva mirovna sporazuma (Washington 1994. i Dayton 1995.) i jedne međunarodne arbitraže (Distrikt Brčko 1999.) u startu je uspostavio asimetrično rješenje koje se sastoji od dva entiteta i tri etniciteta.
Federacija Bosne i Hercegovine u Washingtonu zamišljena kao Hrvatsko-Bošnjačka federacija, a u Daytonu uspostavljena kao jedan od BiH entiteta sa paritetnom Vladom nametanjem izmjena i tako uspostavljenog Ustava vremenom se pretvorila u formulu 8: 5: 3. Uz isključivanje zaštitih mehanizama hrvatski predstavnici tako postaju institucionalno dekonstituirani u vlastitoj domovini te gube mogućnost jednakog prava u procesu donošenja odluka čime su narušeni temelji demokracije u kojoj osnovna prava konstituiraju demokraciju, a demokratski sustav osigurava osnovna prava. Tako hrvatski narod postaje politički apstraktan objekt u federalnom entitetu.
U tako postavljenom sustavu Federacija dodatno preuzima nadležnosti Županija u oblastima izravne županijske nadležnosti te iz podijeljene nadležnosti Federacije i Kantona i dalje vršeći centralizaciju u oblastima prostornog uređenja, korištenja mineralnih sirovina, energetici, obrazovanju, informiranju… uključivo financijsku centralizaciju. Ovim tempom se provodi puzajuća ustavna reforma na štetu najmalobrojnijeg Hrvatskog naroda.
Centraliziranjem dva entiteta Bosna i Hercegovina definitivno ide putem ka svojoj disoluciji.
Iz rečenih razloga jedino racionalno rješenje kako za Bosnu i Hercegovinu tako i za Hrvatski narod jeste: Prijedlog ukidanja Federacije Bosne i Hercegovine
Rezultat prve faze ustavne reforme bi bila pojednostavljena, troslojna federalna država sa dvanaest autonomnih jedinica: deset federalnih kantona, Republikom Srpskom i Distriktom Brčko. To bi predstavljalo temeljnu promjenu državne strukture, kojom bi ona prerasla u normalan, evropski federalni sustav sa državnom, srednjom i općinskom-gradskom razinom vlasti.
Proces demontiranja trenutne federalne vlade mogao bi početi odmah, kroz zakonodavne akcije federalne i kantonalnih skupština. Ovo je reforma koja bi se mogla, i zapravo morala, dogovoriti i provesti unutar demokratskih institucija BiH podrazumijeva prijenos Ustavom FBiH definiranih podijeljenih nadležnosti sa FBiH na Županije/Kantone, a federalnih nadležnosti na državnu razinu. Temeljna pretpostavka podrazumijeva legalnu i legitimnu rekonstrukciju Vlade FBiH.
Srednja razina vlasti koja bi imala, odnosno već postoji, izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast postaje funkcionalna spona vlasti koja osigurava prava kolektiviteta i u isto vrijeme osigurava prava pojedinaca pretočenih u listu individualnih prava i sloboda na cijelom teritoriju BIH.
Tako su ravnopravno osigurana kolektivna i individualna prava kako naroda, ostalih tako i građana BIH što je ustavna kategorija.
Konsocijacijski model poznat u Belgiji u prvom redu na razini BiH podrazumijeva: paritet u donošenju odluka, rotaciju i konsenzus uz pravo veta. Nacionalna i individualna prava osiguravaju se tako i u zakonodavnoj i izvršnoj grani vlasti.
Administrativno teritorijalni ustroj treba polaziti od sadašnjih dvanaest «entiteta» uz ustavnu mogućnost osnivanja međužupanijskih vijeća, kao i eventualne teritorijalne korekcije postojećeg administrativno teritorijalnog ustroja BIH sa administrativnim oblastima stvorenim u skladu sa ekonomskim kriterijima sa istovjetnim rješenjima ustroja Gradova; Mostara, Banja Luke, Travnika, Tuzle… te Sarajevom kao glavnim gradom uređenim kao distrikt.
Primjenom pozitivnih iskustava Švicarske konfederacije kantona i potkantona, Belgijskog modela pokrajina i jezičnih (narodnosnih) zajednica, te federalnom pokrajinskom političkom uređenju Austrije, moguće je provesti reformu polazeći od postojećeg ustavnog i teritorijalnog okvira i doći do cilja funkcionalne države koja treba čvrsto stajati na tri noge, a ne biti u stanju labilne ravnoteže kako je sadašnju BiH nazvao Banjalučki biskup Franjo Komarica koji je rekao kako doživljava BiH kao: “tronožac s tri različite dužine nogu, pa taj tronožac stalno hramlje i izvrće se”.
Svi ostali dijelovi ugovora konstitutivnih naroda i ostalih sa Državom ostvarivi su dogovorom legalnih i legitimnih predstavnika naroda i hipotekarnih jamaca međunarodne zajednice počevši od prvog koraka – ukidanja Federacija BiH i prijenosa podijeljenih ustavnih ovlasti sa Federacije na Kantone/Županije, odnosno na razinu države BIH.
Vrijednost ovog prijedloga je u tome da može biti postignut korak po korak, započinjući odmah. Prvi korak ostvarljiv je ukidanjem federalnih ministarstava koja su neustavno uzurpirala oblasti koje pripadaju Županijama sve do sveobuhvatne reforme i donošenja novog ustava koji bi osigurao mogućnost funkcioniranja simetričnog federalizma sa istim nadležnostima i ustavnim ustrojem svake od tri razine vlasti.
Teritorijalnost federalizma uspostavljenih entiteta sa autonomijom segmenata (podkantona i/ili narodnosnih-jezičnih zajednica) koji su u manjini u bilo kojem entitetu treba osigurati mehanizme jednake proporcionalnosti te pravilo da je manjina sama sebi vlast u pitanjima koja se tiču samo nje, podrazumijeva mogućnost usklađivanja kontinuiteta distribucije središnje razine vlasti sa diskontinuitetom teritorija u oblastima bitnim za tu zajednicu. Upravo to načelo postaje vezivno tkivo ukupnosti prostora BIH te bogatstva njene različitosti i osigurava institucijsku ravnopravnost i suverenost i naroda i građana i ostalih.
U Europskom parlamentu sigurno se ne sjedi na nestabilnim stolcima?!
