U nekoliko navrata, još dok sam se profesionalno bavio novinarstvom, pisao sam, upozoravao na nadgrobne spomenike, nekada davno uglednih naših sugrađana, koji nisu po rođenju Vitežani, živjeli su u našem gradu gdje su i umrli i pokopani u groblju „Krušćica“.
Pisao sam o njihovim nadgrobnim spomenicima koji su bili u vrlo lošem, raspadajućem stanju. Riječ je o dr. Johanu Rolingeru, vojvođanskom folksdojčeru , kojeg su partizani mobilizirali i doveli u okupirani Vitez u listopadu 1944. godine, o pjesnikinji, rođenoj u Žepču, Anki Topić, i Livnjaku, likovnom umjetniku Vladi Marjanoviću.
Oni su, naime, na razne načine, u Vitezu ostavili neizbrisive tragove. Dr. Rolinger je prvi doktor u Vitezu gdje je ostao raditi nakon završetka Drugog svjetskog rata. Vitežani su ga „kovali u zvijezde“, a umro je 1956. godine. Bosanskohercegovačka pjesnikinja, Anka Topić, prva je žena koja je u Bosni i Hercegoviniizdala zbirku pjesama.
Bila je omiljena učiteljica, istaknuta članica HKD Napredak u Sarajevu i kasnije u Vitezu, gdje je 1956. godine i umrla. Vlado Marijanović, rođen u Livnu 1906. godine. Isusovačku gimnaziju završio je u Travniku, likovnu akademiju u Italiji, još kao srednjoškolac zaljubio se u lijepu Lašvansku dolinu, te je poslije Drugog svjetskog rata došao živjeti u Vitez, u Kruščicu, gdje je i umro 1958. godine.
Nadgrobnog spomenika dr. Rolingera više i nema. Spomenika je vremenom propadao, grobnica je „stiskana“ novim, okolnim grobnicama i sada je grobno mjesto dr. Rolingera obilježena jednom malom kamenom pločom „opkoljenom“ drugim spomen obilježjima i, ustvari je, nevidljiva.
Ukazivanje na urušeni i neprimjereni nadgrobni spomenik Anke Topić urodio je plodom i HKD Napredak, podružnica Vitez se potrudila i izgradila novi nadgrobni spomenik kakav ovoj pjesnikinji i pripada.
Prije dvadesetak godina na groblju Gorica u Livnu zapazio sam nadgrobni spomenik uglednog hrvatskog slikara , Livnjaka Gabrijela Jurkića. Nadgrobni spomenik je bio u fazi raspadanja, a ja sam uz fotografiju i kraći kritični tekst objavio u Slobodnoj Dalmaciji, naglašavajući kako je veliki umjetnik sva svoja djela ostavio franjevačkom samostanu Gorica i svom rodnom Livnu.
Dat ću sebi značaj pa ću reći da je nadgrobni spomenik i grobnica Gabrijela Jurkića i njegove supruge, ubrzo iza toga, dovedeno u stanje kakvo i pripada ovom velikanu hrvatskog slikarstva. No, njegovi učenici i poštovatelji, nekolicina uglednih livanjskih umjetnika su reagirali i mene pitali zašto, na isti način kao za Jurkića, ne reagiram i za Vladu Marjanovića.
A jesam, a nakon upućene mi kritike, kroz medije sam ponovo reagirao. Na žalost, bezuspješno. Prije nekoliko dana bio sam u Livnu i kroz razgovore s nekim od uglednih livanjskih slikara „dobio sam pljusku“ s preporukom da je prenesen Vitezu i Vitežanima, a vezano za već teško oštećeno spomen obilježje Vlade Marjanovića. Jer, svake godine likovni stvaratelji iz Livna, njih po trojica-četvorica, su sudionici likovne kolonije u Vitezu koju je svojevremeno pokrenuo kulturni djelatnik i književnika Željko Kocaj, a već desetak godina je vode braća Kafadari, viteški poduzetnici.
I gosti Livnjaci svaki put na grobu Vlade Marjanovića polože svijeće i upale svijeće, i svaki put vide sve veću i veću našu sramotu, nemar, zaborav…, kako hoćete. A Vlado je Vitezu ostavio brojna vrijedna djela Uz to, u župnoj crkvi u Bučićima je veliko ulje na platnu sv. Martina, zaštitnika župe, a u samostanskoj galeriji u Gučoj Gori je također ulje na platni „Livnjaci“.
A njegovo likovno bogatstvo koje je iza sebe ostavio Vitezu, a sada se nalazi odreda u vlasništvu Vitežana, kako j kazao 13. travnja 2009. godine tadašnji viteški župnik fra Zoran Livančić, organizator lijepe i zanimljive likovne manifestacije „Blagdansko proljeće“ koju je, upravo, posvetio pokojnom umjetniku Vladi Marjanoviću.
Evo sada, ponovo pišem, možda sam nekomu dojadio svojim ovakvim i sličnim tekstovima, no ja ću ipak reći da je naša, viteška društvena obveza, prije svega kulturnih organizacija pa i obveza župe Bučići i Franjevačkog samostana u Gučoj Gori… te Vitežana koji posjeduju Marjanovićeva djela, urediti njegovo vječno počivalište. Ili, kratko rečeno – ne zaboraviti slikara i umjetnika Vladu Marjanovića.
