Konačno! To je, pretpostavljam, bila prva misao koja je pala na pamet većini normalnih ljudi u Bosni i Hercegovini na vijest da je Posebni odjel za ratne zločine Tužiteljstva BiH podigao optužnicu protiv ratnog načelnika Bugojna Dževada Mlaće, umirovljenog generala Selme Cikotića i ratnog zapovjednika 307. brigade Armije BiH Tahira Granića, i to trideset godina od vremena kada su se ti zločini dogodili.
Što reći na ovo? Osim, možda, “j… srklet (žurbu, op.a.)!”, kako je jedan uskopaljski ratni veteran ironično prokomentirao ovu vijest na društvenim mrežama. Tužiteljstvo tereti Mlaću, Cikotića i Granića za ratne zločine počinjene 1993. godine prema zarobljenim pripadnicima bugojanskog HVO-a. U optužnici stoji kako je Dževad Mlaćo naredio ubojstva zarobljenika hrvatske nacionalnosti, pri čemu je, kako stoji u optužnici, osobno sačinio popis onih koji trebaju biti ubijeni. Zarobljeni Hrvati po Mlaćinu su nalogu odvedeni u prostorije nekadašnje banke, gdje su potom mučeni, a trojica zarobljenih su i umrla od posljedica zlostavljanja. Preostale zarobljenike pripadnici vojne policije Armije BiH odveli su na obližnju planinu Rostovo, gdje su i ubijeni na lokacijama koje je Mlaćo osobno odredio i koje je obilazio, nakon čega su njihova tijela uklonjena i skrivena. Nakon rata, tijela četvorice ubijenih pronađena su i ekshumirana, a za tijelima preostalih žrtava još uvijek se traga, više od 30 godina nakon počinjenog zločina. Optuženi Cikotić i Granić terete se da su kao zapovjednici Armije BiH izdavali naredbe da se zarobljene osobe hrvatske nacionalnosti pod prijetnjom oružjem kao “živi štit” izvode na obavljanje prinudnih radova na prvim borbenim crtama gdje su bili izloženi smrtnoj opasnosti. Dvojica hrvatskih zarobljenika tom su prilikom i poginula, dok ih je više ranjeno. Cikotić je, također, optužen i zbog toga što je propustio spriječiti premlaćivanja, mučenja i ubojstva zarobljenih pripadnika HVO-a, iako je imao informacije o tome.
Bugojanski slučaj je po mnogo čemu specifičan. Riječ je o unaprijed isplaniranom zločinu kojim se nastojao u potpunosti ukloniti cjelokupan vojni i politički vrh bugojanskih Hrvata. Indikativan je visoki zid šutnje koji je oko tog zločina podignut. Umjesto optužbe, odmah nakon završetka rata dvojica prvooptuženih, Mlaćo i Cikotić, za svoja su zlodjela u više navrata “nagrađivani” visokim državnim funkcijama, na što je vrh bosanskohercegovačkog HDZ-a šutke pristajao. Također, Dževad Mlaćo radio je kao profesor matematike u jednoj bugojanskoj srednjoj školi, u vrijeme kada su međunarodne zajednica i brojne “nevladine” udruge vodile harangu protiv “dviju škola pod jednim krovom”, ne vidjevši u Mlaćinu angažmanu ništa sporno. Zbog čega se to događalo? Kada je prije desetak godina, 2012., vođen postupak pred Sudom za ratne zločine protiv Enesa Handžića, pomoćnika zapovjednika za sigurnost 307. brigade Armije BiH, Senada Dautovića, ratnog načelnika policije u Bugojnu, i Nisveta Gasala, zapovjednika logora “Stadion”, Enes Sijamija, koji je bio zaštićeni svjedok Tužiteljstva, koji je preživio nekoliko pokušaja atentata, za Večernji list je nedvosmisleno izjavio da je iza zločina u Bugojnu stajao bošnjački vojni i politički vrh predvođen Alijom Izetbegovićem: “Alija Izetbegović znao je sve, svaki korak koji se u ratu poduzimao u Bugojnu”, izjavio je. Ukoliko je ovo točno, a sve su pretpostavke da jeste, onda je bošnjačka politika, postavljajući ovu dvojku na visoke položaje, na taj način zapravo “kupovala” njihovu šutnju.
Vijest o podizanju optužnice protiv Mlaće, Cikotića i Granića na “objektivnoj” Federalnoj televiziji objavljena je u tridesetoj minuti središnjeg Dnevnika, dok se na teletextu uopće nije mogla pronaći informacija o tome. Zločini u Bugojnu, uz one na Uzdolu i Grabovici, rušili su vještački stvoreni mit o “nepogrešivosti” Armije BiH, jedan mit koji je svojim nedjelovanjem u ovim slučajevima podržao i Haaški Tribunal, jer bi u suprotnom došla u pitanje politička instrumentalizacija tog Suda od strane međunarodne zajednice, koja je neosporna. U bugojanskom slučaju pogotovo je sporna uloga Haaškog Tribunala. Zbog čega ovaj sud nije odmah nakon rata procesuirao bugojanske zločine, iako su imali jasne i nedvosmislene dokaze? Tu se prije svega misli na Mlaćin ratni dnevnik, čiji su dijelovi objavljeni u javnosti, a čiju je autentičnost potvrdio sam Mlaćo na suđenju Handžiću i ostalima. Tu je, zatim, autentičan dokument koji je uputio Selmo Cikotić višem zapovjedništvu, u kojem je pisao o planiranom “posebnom tretmanu” prema zarobljenim Hrvatima. U bugojanskom slučaju itekako je sporna i uloga američkog veleposlanstva u Sarajevu. Postoje jasni i nedvosmisleni dokazi da je američka strana svjesno prikrivala ratne zločine u Bugojnu, o čemu svjedoči jedan dokument koji je iscurio u poznatoj aferi WikiLeaks, kada je tadašnji niži službenik američkog veleposlanstva Michael Murphy uputio dopis o tome da je izvršio utjecaj na Tužiteljstvo BiH s ciljem da se od kaznenog progona zaštiti Selmo Cikotić. Murphy je u međuvremenu postao američki veleposlanik u BiH, što jasno upućuje na to da u vezi s Cikotićem nije ništa radio na svoju ruku, već da je samo provodio američku politiku, zbog čega je, možda, u konačnici i nagrađen veleposlaničkom funkcijom.
Zanimljivo je da je jedan ovdašnji portal godinama ukazivao na ovaj dokument, izravno prozivajući Murpheya, a da se on nikada nije oglasio po tom pitanju. Postupao je na način na koji je pred američkim sudovima nastupao čuveni gangster John Gotti, kum mafijaške obitelji Gambinoi, kojega su mediji zbog njegove tvrdokornosti prozvali Don Teflonom. (Slično kao i Cikotića, američka administracija, odnosno CIA, štitila je od progona Haaškog Tribunala i Jovicu Stanišića, šefa Miloševićeve Službe državne bezbednosti, o čemu je Los Angeles Times, jedan od najutjecajnijih američkih dnevnih listova, objavio 2009. godine veliki istraživački članak, s gotovo identičnom argumentacijom kao i u Cikotićevu slučaju.) Tu je, zatim, šutnja o bugojanskim zločinima u hrvatskim medijima. Indikativan je jedan slučaj od prije nekoliko godina, kada je Cikotić pozvan na jedan znanstveni simpozij koji se održavao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je trebao nastupati kao jedan od govornika. Cikotićevo sudjelovanje otkazano je nakon prosvjeda studenata porijeklom iz Hercegovine. Cijeli taj cirkus oko simpozija pomalo je nalikovao na “spašavanje vojnika Selme”. Bilo bi zanimljivo znati na čiju je inicijativu Cikotić pozvan u Zagreb i s kojim obrazloženjem. Je li riječ o istim ljudima koji su na obljetnicu pada Vukovara prije dvije godine u taj grad doveli notornog Šefika Džaferovića?
Indikativna je, također, i šutnja oko smrti Merzuka Aletića, bivšeg pripadnika Armije BiH, zaštićenog svjedoka Tužiteljstva u bugojanskom slučaju, koji je navodno izvršio samoubojstvo na Rostovu, samo dan prije nego što je trebao otkriti mjesto gdje su pokopana tijela preostalih petnaest bugojanskih Hrvata. Igrom slučaja, odrâstao sam zajedno s Merzukom Aletićem u selu Grnica u općini Gornji Vakuf – Uskoplje, gdje je njegov otac gotovo dva desetljeća bio seoski hodža. Njegovi roditelji ostali su mi u sjećanju kao iznimno plemenite osobe. Dobro sam ih poznavao, jer su bili kućni prijatelji s mojim roditeljima. Nakon srednje škole, nikada više nisam susreo Aletića. Ana Popović, novinarka Večernjeg lista, koja je prva otkrila pozadinu događaja na Rostovu, u svom članku u Večernjem listu od prošlog petka, navela je kako je Aletić bio pripadnik mudžahedinske jedinice koja je bila stacionirana na Rostovu, koji se najčešće spominju kao izravni izvršitelji zločina nad bugojanskim Hrvatima.
Ne znam koliko je ova informacija točna i potvrđena. Je li Aletić bio ratni zločinac ili je bio tek “kriva osoba na krivom mjestu i u krivo vrijeme”, vjerojatno nikada nećemo saznati. Međutim, čak i bez obzira na to, treba samo pomisliti na to koliko netko danas mora biti hrabar (pa i etičan), pa pristati svjedočiti protiv “svojih” u današnjoj Bosni i Hercegovini, čime je u najboljem slučaju riskirao doživotnu stigmu izdajnika, a u najgorem upravo ono što se dogodilo tog kobnog dana na Rostovu, čega je, vjerujem, i sam bio svjestan. I sve to u zemlji u kojoj svih ovih godina vlada “skladna” i neoskvrnuta omerta o zločinima vlastite strane. Hoće li se tokom eventualnog suđenja Mlaći i ostalima, nakon što Sud potvrdi optužnicu, saznati nešto više o mračnoj pozadini bugojanskog zločina, koji, čini se, debelo nadilazi lokalne okvire, u koje se svih ovih godina nasilno trpao? Ja osobno, nisam nešto uvjeren u to. Možda ćemo nešto više doznati o tome za kojih tridesetak godina. J…. srklet!
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
