“Pisati sjećanje na umrlog uglednog odvjetnika, kolumnistu, književnika, akademika, istaknutog člana Matice hrvatske, Josipa Muselimovića, vrlo je teško, nadasve odgovorno”, riječi su kojima je doajen viteškog novinarstva (i sam član Matice hrvatske, op. a.) Zvonimir Čilić započeo sjećanje na dragog mu prijatelja, pokojnog Josipa Muselimovića, prenosi Viteški.ba.
“Osobito ako je riječ o prijatelju i dobrom čovjeku. Upalim kompjutor, hoću početi pisati, a bude se snažne emocije, bude se misli i sjećanja, ali i neizostavno pitanje: što i kako napisati? Jer, riječ je o čovjeku koji je iza sebe ostavio neizbrisive tragove u profesionalnom radu, u književnosti, kulturi, o dragoj mu Bosni i Hercegovini, s neskrivenim senzibilitetom prema srednjoj Bosni i Hrvatima u njoj koji su tu vjekovima i stalno „žive“ kalvarije koje prolaze, ne daju se i tu ostaju. Usudio bi se reći da je malo Hrvata koji su pupčano vezani za srednju Bosnu, a da imaju i da iskazuju ljubav za naše Bogom dane lijepe krajeve i Hrvate koji ovdje žive, kao što ih je imao dragi nam Josip Muselimović.
Njegove kolumne u Večernjaku, a svaka druga je vezana za srednju Bosnu, uvijek s nekim riječima velikog Ive Andrića kao motom, srednjobosanski Hrvati su s nestrpljenjem čekali Večernjak i skoro svakog tjedna napisanu i objavljenu kolumnu Josipa Muselimovića. Da te kolumne ne budu zaboravljene, sadržaji u njima, jer su zaista vrijedne, rječite , konkretne, upozoravajuće, poučne…, pobrinuo se Josip i pohranio ih u knjige od kojih su neke od njih, rekao bih, prije svega povijest nas Hrvata, dokumenti da se zna, da se ne zaboravi.
Josipa Muselimovića upoznao sam neposredno iza rata kada je, u svojstvu predsjednika Matice hrvatske u Mostaru organizirao okupljanje, razgovore i druženje predsjednika Matice i predsjednika HKD Napredak, podružnica u Bosni i Hercegovini. Ovo okupljanje, razgovori i dogovori kako raditi i djelovati u tim teškim vremenima, bilo je vrhunski organizirano, za nas iz Bosne i ohrabrujuće. Zaključivali smo, svatko za sebe, otprilike: ima nas, bit će nas, živjet ćemo, raditi i djelovati preko Matice i Napretka.
S Josipom sam tu večer dogovorio da se sutra nađemo u Međugorju, odakle su nam korijeni, meni po ocu, a njemu po cijeloj obitelji. U Međugorju smo zajedno proveli koji sat, a ja sam bio oduševljen njegovom prisnošću i iskazanim prijateljstvom.
Nakon dvije godine se više nismo ni čuli ni vidjeli, a onda 1997 kada su me sve više stiskale kaznene prijave bošnjačke strane a vezano za moje pisanje u Slobodnoj Dalmaciji, javljanjem na Radio postaju Herceg Bosna i još u nekim medijima., javio mi se moj poštovani Josip Muselimović. Pitao me što je to , otkud toliki ataci (sudski i ne samo sudski) na mene. Pitao me tko me brani na sudu. Rekao sam nitko jer mi djeca studiraju, ja sam još uvijek honorarac s malim honorarima i nemam novac za platiti odvjetnika. Pitao me što mu mogu reći o tim optužnicama (tada ih je bilo sedam), jesu li osnovane. Rekao sam mu da sam pred Bogom i narodom čist, a što će biti na sudu tko zna. Josip mi je na to rekao: „Zvonimire, pošaljite mi sve optužnice, krivične prijave i ja ću vas braniti“ Treba li uopće reći da me branio (i obranio) bez ikakve novčane ili bilo koje druge naknade, u vremenu kada sam bio prepušten sam sebi, kao tanki prut na vjetru.
Obranio me na sudovima, sklopili smo vremenom prijateljstvo, viđali smo se, kontaktirali. Bio je recenzent moje knjige „Ljudi i vrijeme“, bio je u nekim gradovima i promotor te knjige. Obećao mi je biti recenzent knjige koju sada pripremam. Nedavno mi je pričao o serijalu TV Srbije o najboljim odvjetnicima iz bivše države pa i nakon njezinog raspada. Čekao sam dan kada će biti prikazana epizoda u kojoj je glavi lik naš dragi Josip. A umjesto da to dočekamo i uživamo što je TV Srbije u jednoj od pet epizoda glavni lik naš Josip, stigla nas je vijest o iznenadnoj smrti našeg poštovanog prijatelja.
Na žalost, život je takav, nekada lijep, sretan, veseo, a nekada surov, težak, bolan.
Neka Ti je laka zemlja hercegovačka naš dragi Josipe. Ovo govorim u ime desetina i stotina srednjobosanskih Hrvata koji kažu odreda: Večernjak bez kolumni Josipa Muselimovića neće i ne može više nikad biti ono što je bio s njegovim kolumnama, s njegovim senzibilitetom prema nama Hrvatim u srednjoj Bosni”, stoji u stupcima koje je za Viteški.ba, u sjećanje na Muselimovića napisao Zvonimir Čilić.
