Događa se da u jednom povijesnom periodu jedan narod pomalo zaboravi ili nepravedno zapostavi sjećanje na svoje velike prethodnike. Tako je dugo široj javnosti bilo zatajeno ime velikog čovjeka, biskupa fra Marijana Šunjića. O njemu je pisao u prvoj polovici prošloga stoljeća mons. dr. Ivan Jablanović, a u novije vrijeme od zaborava ga je izvukao travnički novinar i publicist Stojan Miloš koji je o Šunjiću napisao knjigu “Od Bučića do Beča”. Knjigu je nazvao tako jer je biskup Šunjić rođen u selu Bučići koje se nalazi u današnjoj općini Novi Travnik, a umro je u Beču. Ipak, zahvaljujući najviše zalaganju velikoga biskupa Đakovačkog, Josipa Jurja Strossmayera, tijelo pokojnoga biskupa Šunjića preneseno je u samostansku crkvu u Gučoj Gori kod Travnika, gdje počiva i danas.
Piše: Željko Kocaj
Marijan Šunjić rođen je 1798. godine, a umro 1860. godine. Već kao dijete je pokazivao veliku oštroumnost, pa ga dadoše u sjemenište. Filozofsko-teološki studij završavao je u Zagrebu i u Mohaču (Mađarska). Odmah potom, 1824. godine njegov biskup Augustin Miletić šalje ga u Bolognu (Italija), gdje je učio jezike i usavršavao one koje je znao. Fra Marijan je govorio trinaest jezika. Da njegovo veliko znanje jezika ne bi ostalo nekorisno, fra Marijan se pobrinuo tako što je sa starogrčkoga na hrvatski jezik preveo djela slavnoga grčkog pjesnika Homera: Ilijadu i Odiseju.
Fra Marijan je službovao u mnogim mjestima Bosne, a i Hercegovine. Papa Pio IX imenovao ga je godine 1854. biskupom i apostolskim vikarom u Bosni. Siječnja 1855. godine posvećen je u Đakovu. U Đakovu je stekao velikoga prijatelja i štovatelja u znamenitom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. Strossmayer o Šunjiću u jednome pismu piše: ”On je čovjek koji se jednako ističe pobožnošću kao i obrazovanjem (…). On spaja znatnu razboritost i spremnost u vođenju poslova s velikom revnošću za kuću Božju. Budući da zna povezati sa strogom stegom i autoritetom više službe u Crkvi poniznosti, čednosti, blagosti i nježnu kršćansku ljubav, on će svima biti sve.”
Biskup Šunjić poznat je jednako kao jezikoslovac i kao vrijedni književnik, povjesničar, filozof, pripadnik ilirskoga pokreta, prosvjetitelj, a poznat je i kao revnostan promicatelj kulture i graditelj samostana, crkava i škola. Bio je vodeći franjevac svoga vremena, poznat u cijeloj Europi, a puno energije trošio je na osiguravanju pomoći za svoje franjevce i siromašni narod u Bosni. Borio se za poboljšavanje zdravstvenih i socijalnih prilika svojega puka, trudio se na osnivanju škola, bolnica i sirotišta.
Fra Marijan se srčano i znalački borio protiv nepravdi koje su turske vlasti onoga vremena nanosile hrvatskome puku. I pored toga stizao je završavati brojne druge zadaće i projekte, pa se bavio i pjesništvom. Nažalost, mnogi su njegovi rukopisi nestali. Pretpostavlja se da su preneseni u samostan Guča Gora, kod Travnika, gdje je fra Marijanovo tijelo preneseno iz Beča i sahranjeno i gdje su ti rukopisi najvjerojatnije izgorjeli kad su 1945. godine samostan zapalili partizani. No, zahvaljujući sačuvanim rukopisima, pismima koje je razmjenjivao sa svojim prijateljem Strossmayerom, i drugim zapisima, ime fra Marijana Šunjića ostaje svijetla točka u povijesti hrvatskoga naroda, osobito srednje Bosne odakle je Šunjić rodom. Svrstavaju ga među svete, učene biskupe i širitelje kulture i vrijedno je znati barem nešto o liku i djelu fra Marijana Šunjića.
