Fra Frano Zubić je čovjek sa srednjobosanskih prostora koji je živio i umro na glasu svetosti, a o kojemu se ne zna mnogo i čije se ime polako zaboravlja. To se ne smije dogoditi. Moramo biti ponosni na njega, kao i na mnoge druge velikane katoličke crkve s prostora Središnje Bosne te moliti da se i naši crkveni vrhovnici potrude više u svezi njih jer tu ima mnogo potencijalnih kandidata za pokretanje postupka beatifikacije.
Osobito je zanimljivo jer je fra Frano Zubić ukopan u središnjem dijelu mjesnog groblja Komarda, u novotravničkoj župi Bučići, a njegov grob je zavjetno hodočasničko mjesto već više od stotinu godina. Brojne molitve su uslišane i brojna čuda su se dogodila po zagovoru ovog skromnog redovnika.
Tu osobito mladim utorkom hodočaste katolici travničkog kraja moleći za duhovne i tjelesne potrebe po zagovoru fra Frane Zubića. On nije toliko zaslužan za gradnju crkava, župnih stanova i materijalni napredak koliko za očuvanje vjere u narodu, koju je svjedočio svetošću svoga života.
Fra Frano Zubić rodio se 1822. u travničkom naselju Ciganska Mahala. Zubići su jedna od bosanskih plemićkih obitelji koja je dolaskom Turaka izgubila plemstvo. Preci fra Frane Zubića u Travnik su doselili iz Dobretića. Početnu izobrazbu primio je od nekog franjevca, jer u to vrijeme nije bilo škole u Docu i Ovčarevu. U Fojnici je obukao franjevački habit 1839. godine. Mladu misu slavio je 1846. vjerojatno u Ovčarevu. Bio je kapelan u Sokolinama, Ivanjskoj, Bosanskoj Gradišci, Docu te kasnije župnik u Dobretićima i Bučićima. Kao župnik u Dobretićima izgradio je s vjernim pukom crkvu svetog Ante 1862. godine.
Ovako ga je opisao seljak iz Brnića (župa Dobretići): “Kod kuće je nosio prosto težačko odijelo. Pa i šal je oko glave zamotavao i šarvale nosio. Mesa gotovo nikada nije jeo, a u društvu bi oborio i koju čašicu rakije, ali ne bi prigonio. Bio je veseljak, pa bi često zvao nekog Mijana Pranjića-Duljića, da mu kucne uz šargiju. Prema sirotinji je bio tako darežljiv, da je uvijek bio sam siromašan. Propovijedao je s takvim oduševljenjem, da bi redovito sam plakao i druge na plač probuđivao. U molitvi izvanredno gorljiv, osobito za vrijeme egzorciranja, klečao bi čitave sate s golim koljenima na kamenju. Za vrijeme njegova župnikovanja nijednom župe vrijeme ne obi (tamo je tuča česta). Jednom poruči po nj Ahmed-beg, travnički kajmakan, da mu dođe, jer da mu se u kući prikazuje i da mu džini ne daju mira. Fra Franjo je kuću blagoslovio, Bogu se pomolio i prikaza je nestalo. Zato, što je u sličnim nevoljama često muslimanima pomagao, i oni su ga svetim smatrali, pa mu ne bi zamjerili, što bi na svom vatrenom konju Malinu projašio kroz Travnik, što je onda drugim katolicima bilo zabranjeno pod smrtnu kaznu. Franjo je imao dar liječenja. Poznavao je trave i njihove tajne i ljekovite snage i otkrivao ih drugima. Radio je to s osjećajem vlastite sreće i zadovoljstva. Znao je da je sluga kojemu je Gospodar dao nešto od svog bogatstva da bi ga dalje djelio siromašnima. Za svoje liječenje nije uzimao nikakvu nagradu ni mito.”
Od 1869. fra Frano Zubić obavlja službu župnika u Bučićima. Tu ostaje do svoje smrti 6. travnja 1871. godine. Rana smrt omela ga je nastojanju da podigne župnu crkvu, koje tada još nije bilo. Župljani bučićke župe nisu mirovali dok nisu sebi podigli pravu crkvu. Dok su s pobožnom zavišću jednim okom gledali na dolačku crkvu, a drugim na gučogorsku, u ono vrijeme dvije ponajljepše u Bosni, kovali su planove za svoju crkvu. Za to ih je osobito oduševio njihov župnik fra Frano Zubić, koji je u Bučićima kao župnik proveo posljednje dvije godine svoga života (1869-1871).
Fra Frano je položio prvi kamen u njezine temelje, ali se nije radovao njezinu podizanju jer mu je upravo u tom poslu ponestalo života. Njegovo je djelo nastavio fra Anto Tuzlančić (1872-1879), poznati graditelj za ono doba velebne crkve u Docu (1854). Fra Antina je crkva dovršena 1876. i tako su Bučići dobili prvu pravu crkvu. (Tuzlančić je, doduše, podigao crkvu, ali ju je morao ostaviti praznom jer je upravo u tijeku gradnje umro kao bučićki župnik. Pokopan je u tzv. Bučićkom groblju, blizu puta prema Rankovićima, kojim je nekoć prolazila željeznička pruga Nova Bila – Sebešić. Nad grobom mu još uvijek stoji spomen-križ i natpis, istrošen i jedva čitljiv; “Rodoljubni redovnik, ponizni Misnik i žarki rodoljub u redu i viri u narodu velezaslužan sveopće ljubljen i poštovan velečasni otac Antun Tuzlančić dan proslavljenja tila svoga očika ovdi. Prominu svit ovi na 25. veljače 1880. u 68 godini života.”)
Fra Frano je umro u 49. godini života od upale mozga. Ubrzo nakon njegove smrti narod je počeo posjećivati njegov grob i preporučivati mu se u molitvama. Svakog mladog utorka od svibnja do listopada Bučićani i vjernici okolnih župa hodočaste “pra Franinom grebu”. Postoji mnogo zabilježenih ozdravljenja po zagovoru ovog franjevca. Miroslav Džaja u Franjevačkom vjesniku 1929. navodi pet slučajeva kod ljudi koji su primili milosti na Komardi. To su izlječenja od bolesti želuca, pomoć pri teškom porodu, bolest očiju, reumatizam…
“Narodna predaja/legenda govori da je fra Frano Zubić za svoju žrtvu zbog milosti Gospodara kojima je bio darivan, stalno, čak i po snijegu cičom zimom hodao bosonog, a noćima kada bi hodio bučićkim seocem pratila bi ga misteriozna svjetlost neopisive ljepote i snage, nepoznatog porijekla.“
Župljani Bučića i katolici travničkog kraja 1928. postavili su mu bistu koju je izradio akademski slikar Ivan Ekert iz Travnika. Prilikom obilježavanja stote obljetnice smrti 1971. župljani Bučića izgradili su novu vjeronaučnu dvoranu i posvetili je fra Frani Zubiću. U posljednje vrijeme pobožnost prema Zubiću u narodu je oslabila i ograničila se uglavnom na župljane Bučića i bližih mjesta.
Grob Antuna Tuzlančića Groblje Komarda Fra Frano Zubić
