“Dominika Kaniecka s Instituta slavenske filologije Jagelonskog univerziteta u Krakovu bosanskom književnošću i Bosnom bavi se kao autor znanstvenih članaka i eseja, predavač, organizator već godinama. Ali ona se Bosnom bavi i kao „živim bićem“, kao ljudskom stvarnošću – dolazeći u nju, upoznajući se s ljudima, sa svakodnevnicom, s kulturom i prirodom, s putovima i gradovima, sa životom u svim njegovim licima. Slobodno ću reći da je vrlo malo ljudi u Bosni i Hercegovini koji su ovu zemlju tako temeljito i planski, s otvorenom dušom upoznali, kao dr. Kaniecka.
Tekst koji ovdje donosimo živ je i dojmljiv putopis, klasičan u žanru, s putovanja Dominike Kaniecke i njezina suputnika po Bosni u ljeto godine 2024. Veliki je privilegij”, kaže Ivan Lovrenović na svojoj stranici ivanlovrenovic.com, “objaviti ga premijerno.” (I. Lovrenović)
Putovanje koje je iza nas zapravo je nastavak puta na koji smo krenuli u srpnju 2023. godine. Tada smo posjetili Banja Luku, Mrkonjić Grad, Jajce, Travnik, Višegrad, Tjentište, Trebinje, dolinu Neretve, Počitelj, Mostar, Blagaj, Jablanicu, Stolac i Sarajevo. Malo previše za samo dva tjedna, da. Znam da treba sporije, da nije dobro juriti od jednog grada do drugog. No, tada nisam znala stati. Suputnik, inače životni drug, nije me zaustavljao, bio je uvjeren da znam što radim jer sam za razliku od njega bila u Bosni i Hercegovini više puta. U planiranju nastavka prednost sam htjela dati prirodi, pa sam kao ideju zapisala samo: Bihać, Martin Brod, Livno, Ramsko jezero, Sarajevo i Tešanj. U srpnju 2024. prošli smo kroz Bihać, Livno, Vitez, Guču Goru, Zenicu, Kraljevu Sutjesku, Kreševo, Konjic, Umoljane, Lukomir, Sarajevo, Pale, Srebrenicu/Potočare i Tuzlu. Opet u samo dva tjedna. Iako smo u nastavku išli vidjeti neka mjesta u koja sam ulazila prvi put u životu, zavidjela sam mom suputniku na tome da je oslobođen određenih spoznaja, da predodžbu o svakom novom mjestu može početi slagati od prvog susreta s njim. To nije moj slučaj, ne u Bosni, ja sam ta mjesta znala na mnoge načine. Slušala o njima, čitala, zamišljala ranije kao vrstu scenografije u kojoj su odrastali za mene važni ljudi. Neke poveznice prepoznajem lako, neke se pak teže daju dovesti u red. Moja Bosna ima slojeve. Sastoji se od hrpe stereotipa koje rado reproducira takozvani zapadni svijet, od vizija davnih i suvremenih bosanskohercegovačkih pripovjedačica i pripovjedača, od podataka pronađenih u povijesnim, kulturološkim, politološkim studijama, od oduševljenja i šokova skupljenih tokom službenih i privatnih boravaka u njoj, od brojnih razgovora s ljudima koji je također probaju shvatiti. Moja se Bosna sastoji se i od pokušaja pisanja o njoj, ili bolje rečeno od mukotrpne potrage za adekvatnim jezikom. Svaki me pokušaj istovremeno vodi ka boljem razumijevanju i sve većoj zbunjenosti. Rekla mi prije dobrih desetak godina jedna starija gospođa u Banja Luci, parafraziram: „Meni je tebe žao. Niko ti ovdje, dušo, ne zna gdje je ulica koju tražiš. Došljaci ne znaju grad, zanima ih samo kako od kuće doći do dućana, a ne znamo ga više ni mi jer se sve zove po novome i to novo nije naše.“ Srećom sam naišla na solidan broj ljudi koji svašta znaju, od kojih rado učim i dodajem nove slojeve.
Una
Ove godine smo dakle krenuli od Bihaća. Opet nam je kao estetski uvod u Bosnu poslužio Bogdan Bogdanović. Skrenuli smo s glavne ceste jer smo ugledali brdašce iz kojeg je stršilo nešto neobičnog oblika. Tako smo pronašli prilično prazno, no intrigantno spomen područje Garavice. Prošle smo godine ulazili od strane Lonjskog polja, pa stali pored Kamenog cvijeta u Jasenovcu, a malo kasnije tražili Smrike iznad kukuruznih polja Novog Travnika.
U Bihaću smo spavali na Uni, u hotelu koji u nazivu sadrži dragu mom filološkom uhu riječ „konak“. Htjela sam da budemo što bliže rijeci. Bihać me je iznenadio, iako sam ga sasvim solidno prostudirala prije dolaska. Vidjela sam u životu i druge gradove na rijeci, no nikad takvu rijeku usred grada. Dosta smo vremena proveli samo gledajući u nju, prekrasnu, živahnu i bistru. Dvoslap, troslap, sve male i veće kaskade, zapravo svako mjesto uz rijeku je bilo divno. Čak i Japodski otoci, pretjerano uređeni i previše ekskluzivni za jedan nacionalni park, šarmantni su na svoj način. Štrbački buk nas je ostavio bez daha, definitivno je vrijedilo proći čitav taj zahtjevan put do njega. Mislila sam naivno da ćemo cijeli park moći obići u jednom danu, ipak je to samo pedesetak kilometara, ne čini se puno kad si autom. Dobro što nismo preskočili savjete skupljene u Bihaću i ostavili si još jedan dan za Martin Brod. Veliki vodopad, odnosno Milančev buk, prvo smo čuli, tek onda vidjeli. Sva njegova snaga i ljepota je obasuta gustim zelenilom. No, meni je najbolje od svega bilo to što smo većinu vremena na toj lokaciji bili sami.
Posjetili smo i Kulen Vakuf. Domaćica iz Orašca nas je poslala u Džisrikebir da probamo domaću hranu. Više od hrane me je zaintrigiralo ime. Ponavljala sam naziv više puta naglas, da ne pobrkam, da se opet ne bih našla u situaciji da znam jezik ali nikako ne mogu pravilno izgovoriti baš tu riječ. Na kraju nismo jeli s pogledom na „veliki most” (po kojem je naziv dobio ne samo restoran, ali – kako sam kasnije saznala – svojedobno i čitav grad), nego s pogledom na utvrdu Ostrovica. Gledali smo i konobara koji se kao pravi virtuoz svog zanata brinuo za goste na tri jezika.
Nahranila nas je Una divnim krajolicima, možda čak i odnijela neke brige, za što je navodno prava majstorica, kako sam čula od vlasnika jedne tamošnje lađe. No, istovremeno otvorila je i brojna pitanja, ostavila je određenu dozu nelagode koju malo teže istjeraš kad si sklon ili sklona dubljoj refleksiji. U Bihaću smo viđali grupice dječaka koji bi čitav dan skakali po stablima čije su grane bile nisko nagnute nad vodom, svaki je pad izazivao smijeh, nikad paniku. Na drugim smo mjestima susretali grupice malo starijih, tamnoputih momaka koji su ležali na obali, često s plastičnim vrećicama u kojima je vjerojatno sve važno što su uspjeli spakirati na svoj daleki put. Oni se nisu glasno smijali, iako su iz daljine izgledali prilično bezbrižno. Takvi me prizori uvijek vode ka pitanju kakve bi reakcije njihova prisutnost izazvala u mojoj zemlji, tako odavno bez razloga punoj straha od drugog, drugačijeg. Htjeli, ne htjeli pripadamo svijetu kojemu paše da ima ljudi koji ne smiju dalje od Une ili Save.
Livno
U Livno smo išli starom cestom iz Martina Broda, i više puta stajali. Prvo da gledamo kanjon Unca, a kasnije jer mi se činilo da znam gdje se nalaze vrtače Bravskog Polja, pa onda i zbog toga što sam htjela da svratimo u Drvar. Na kraju stajali smo i zbog (nama) nevjerojatne prostranosti Livanjskog polja. Da mi je zadano da odaberem samo jednu riječ koja bi opisala taj dio puta ona bi glasala „pusto“. Dojmljiva praznina rijetkih sela koju su na nekim mjestima objašnjavala mala, jasno obilježena groblja. Taj me je krajolik podsjetio na rečenicu koju sam prvi put čula od Feride Duraković da je Bosna lijepa zemlja, ali loša država.
U Livno smo se uputili zbog dvije stvari, zbog konja i Gabrijela Jurkića. Za prvu smo se temu dogovorili sa Silvijom i Jakovom koji već dobrih par godina prate ta livanjska krda. Oni su nas odveli na Kruge. Već sama vožnja po makadamskim cestama, pa po platou iznad grada, nam je bila doživljaj. Dok sam čitala i slušala o Livnu nekako mi je pobjegao podatak da je taj grad na popriličnoj visini. Na putu je bio i vidikovac, ispod križa, gdje nam je mlađa kolegica organizatora izleta, rođena nakon rata, vrlo emotivno pričala o liniji obrane, pomoći iz Splita i Zagreba, miniranom šumskom području. Što je dulje pričala, sve sam manje čula. Ne zbog toga što slabo podnosim ekstremno patriotski obilježene pripovjedače, iako i to jest moj slučaj, nego me je nešto hipnotiziralo, doslovno. Glamočko polje gledano sa Kruga izgleda kao ogromno more, zeleno i mirno. Veličanstven komad krajolika koji bi se komotno mogao propisivati narodu kao učinkovito sredstvo za smirenje, lijek na anksioznost i sve druge probleme ovoga svijeta. Nisam se mogla maknuti s tog mjesta dobrih par minuta. Da smo samo do tu došli, bila bih u stanju zaboraviti na konje. No, ostvario i obećani nastavak. Stigli smo do šume u kojoj su stotine konja našle hlad tokom vrućeg srpanjskog dana. Čekali smo dok izađu, pa ih pratili sve do malog izvora vode, njihovog prirodnog pojilišta. Promatrali kako poštuju jasnu hijerarhiju unutar krda, kako ništa ne ide sebično, pojedine grupice na kratko ulaze u vodu, pa puštaju druge. Sjajan je doživljaj bilo biti gost na njihovom terenu. Lijepa je ta priča o povratku domaćih životinja u prirodu, iako naravno i ona ima svoju tužnu stranu. Jasno mi je da dok čitav taj prostor ne bude zaštićen, vrata su širom otvorena i vrlo štetnoj ljudskoj djelatnosti.
Kako je drugi motiv za dolazak u Livno bio Jurkić, uputili smo se i prema Gorici. U samostan i galeriju smo otišli u pratnji prijatelja moje prijateljice koji živi i radi u tome gradu. Iskoristila sam priliku da ga pitam kako je to ne pridavati preveliku važnost vlastitom hrvatstvu u sredini s tolikom koncentracijom hrvatskih zastava. Znala sam otprije da moj sugovornik svojim životnim stavovima prilično odskače od svega što je nedavno Franjo Šarčević sjajno definirao kao „adeze“. No, da se vratim na Jurkića. I za njega sam znala otprije, poznavala okolnosti u kojima je napustio Sarajevo. Čula o gostoprimstvu livanjskih franjevaca i odluci slikara da upravo njima ostavi svoje radove. Zahvaljujući lektiri jednoga teksta znam čak koje se mjesto u široj okolini Livna ne bi trebalo hvaliti lošom reprodukcijom Jurkićeve ikonične slike. Ali do sada od originala nisam vidjela ništa van „Visoravni u cvatu“ uvrštene u stalni postav Umjetničke galerije BiH. Sjajna je izložba u Livnu. Od velikog mi je značaja bila i činjenica da nas je kroz muzej i galeriju provela kustosica koja je ne samo kompetentna, nego i iskreno oduševljena slikarstvom dotičnog. Bez previše riječi rekla je jako puno o Jurkićevom optimizmu, o promjenama u stilu, o slabo cijenjenom a izvanrednom talentu, o svjesnom izboru vlastitog puta i mnogočemu još. Došli smo u trenutku kad je taman prikazivana bila i izložba Jurkićevih slika koje se nalaze i u drugim rukama, baš veliki uvid u njegovo stvaralaštvo.
Spremajući se za dalje gledala sam svoju google kartu i zbrajala što sve preskačemo kako bismo stigli odgovoriti na važan poziv. Pojavila se ideja koja nam je malo poremetila plan, ali i obogatila čitanje Novog kraja Đurđice Čilić za nove kontekste. Odustali smo od Ramskog jezera i krenuli direktno za Vitez.
Franjevci
U Vitezu nas je dočekao Zvonimir Čilić, za mene prije svega tata moje prijateljice, mnogima lokalni novinar. On nam je dogovorio posjet fratrima iz Guče Gore, no prvo nas je ugostio doma. Dobro sam znala da je u pitanju čovjek koji u sebi nosi jako puno priča, ne samo zbog toga što je desetljećima uključen u opisivanje stvarnosti Lašvanske doline, veselila sam se susretu. Napokon sam dobila veći uvid u još jednu interesantnu biografiju u koju su franjevci upleteni na mnoge načine. Svašta sam stigla naučiti o značenju fratara za kulturu Bosne i Hercegovine, što tijekom ranijih putovanja, što unutar slavističkog studija ili tekstova, no uvijek su mi najjače te prave životne priče koje ne opisuju velike pojave nego običan svakodnevni život. Čula sam ponešto i o novinarskim izazovima u poratnom periodu, te o tome zašto treba uvijek ići svojim putem, misliti svojom glavom. Fin je to bio uvod u zajednički odlazak fratrima. Ne bi mi palo na pamet da odem u taj samostan da nije bilo vanjskog poziva. Bila sam u Fojnici, čula naravno za Sutjesku i Kreševo, no Guča Gora je tek ove godine postala vidljiva točka na mojoj privatnoj karti Bosne i Hercegovine.
U samostanu nas je dočekao mladi gvardijan i fino nas je ugostio. Svojim društvom i brojnim pričama su nas počastili svi stanovnici Guče Gore. Tako sam imala priliku porazgovarati s fra Velimirom Valjanom, koji mi je dao interesantan uvod u tešku sudbinu značajnog i za književnost fra Ljube Hrgića. I od drugih smo čuli svašta, od lokalne kulture, pa sve do afričkih misija. Malo mi je bilo teže doći do razgovora s gvardijanom kad su se naš domaćin i njegovi stari prijatelji raspričali, no našao je fra Davor način da nas na tren izvuče i provede po samostanu. Inače, čim smo došli, počela je oluja. Na trenutke je nestajalo struje, kiša je curila kroz krov na crkvi koja se upravo obnavlja, poplavila je i par soba, no razgovori su tekli, kao da ovo vani ne postoji.
Nakon tog posjeta, opremljena u nove spoznaje, priče i knjige vratila sam se karti. U fazi planiranja nikako nisam mislila ići putem franjevačkih samostana, no kad se već otvorilo toliko tema… Odlučila sam da ćemo sutra dan do Kraljeve Sutjeske i Kreševa, da slika bude kompletnija.
Spavali smo u Zenici. Odsjeli u motelu koji je sav bio obilježen naljepnicama „zabranjeno pušenje”, brzo smo pak osjetili godine ignoriranja te zabrane. Sveprisutan dim me je podsjetio na prvo putovanje u Zenicu, početkom dvije tisućitih, ujedno i moje prvo putovanje vlakom u Bosni. Ušla sam u vagon, prešla jedan, drugi i zbunjena išla dalje. Došao je kondukter i pitao zašto nisam sjela, na što sam odgovorila da ne mogu naći mjesto za nepušače. Zamolio me je da ga malo pričekam. Vratio se za koju minutu i naredio da ga pratim. Odveo do jednog kupea u kojem je bilo troje ljudi, pokazao mjesto, ispravio se i odlučnim glasom na sav taj kupe je rekao „Dame i gospodo, od sada, pa do Zenice ovaj kupe je kupe za nepušače. Molim putnike da se drže zadanog pravila”. Ranije smješteni putnici su se smijali, no nitko nije posegnuo za cigaretom.
U Zenici se nisam mislila zadržavati, grad sam vidjela i nekada i sasvim nedavno, znam da ima solidno kazalište, da ima Selvedina Avdića i to mi je za sada dovoljno. Noćenju smo dakle dodali samo kratku šetnju uz Bosnu i na Vranduk. Kad smo već zaobišli Ostrožac, kad nismo stigli u Kulen Vakufu, da barem toj jednoj srednjovjekovnoj građevini dođemo bliže.
U Sutjesci nismo imali nikoga da nas uvede. Došli i pozvonili na vrata. Probala sam najaviti posjetu telefonski, no nitko nije dizao slušalicu. Na licu mjesta sam saznala da je gvardijan fra Bono koji nas je i pustio unutra trenutno samo jedan od dvojice fratara koji stalno borave u samostanu. Domaćin nam je odmah rekao da se sprema na put, pa sam mislila da možemo očekivati jedino kratku šetnju. Sva sreća užurbanost je nestala tijekom razgovora. Uvodnu priču o mjestu franjevaca u povijesti i kulturi Bosne i Hercegovine sam prekinula, znam da je Sutjeska čuvar velikog kulturnog blaga, odmah sam pitala za aktualno stanje samostana. Sutjeska se pokazala zahtjevnom zbog dva razloga. Prvo smo kao odgovor na informaciju da dolazimo iz Poljske čuli pohvale na određene odluke naše prethodne vlade prema Europskoj zajednici i izbjeglicama, a onda i jedan opširniji komentar vezan uz neadekvatnost termina „bosanski Hrvati“ kojim sam se poslužila objašnjavajući svoje interese. Odustala sam od iznošenja svojih stavova, stalo mi je do toga da vidim što sve ima u samostanu. Zahtjevno i izazovno bilo je i promatranje izložbi te biblioteke. Odmah mi je postalo jasno da ni jedan od uzdaha koji je pratio komentare poput: „Da, da, važno je to, ali tek kad vidiš Sutjesku“ nije bio pretjeran. Nije lako gledati sve te dragocjene rukopise kako propadaju jer, bez obzira na svu svijest i brigu domaćina, nema sredstava da ih se drži u prikladnim uvjetima. Ogroman kontrast između livanjske Gorice, Guče Gore, Fojnice koju sam vidjela prije par godina i Sutjeske u vanjskom promatraču odmah otvara pitanje kako je moguće da se unutar istoga reda u jednom samostanu diže nove, moderne muzeje, dok u drugom – s neusporedivo vrjednijom građom – na raspolaganju je samo jedan uređaj koji mjeri vlagu u zraku, a neophodna restauracija eksponata je nedostižna. Ne pomaže ni svijest o tome kako se brutalno razlikuju pojedine župe, em po broju običnih i utjecajnih pripadnika dotičnih, em po dostupnosti financija. Kao pozadina za ovakve refleksije poslužilo je ružno industrijsko lice Kaknja s kojim se treba suočiti na putu i povratku iz Sutjeske, tj. „ljepotice u zabiti“ kako smo saznali tamo.
Par sati kasnije smo bili u Kreševu, nelagoda u meni je opet porasla. Svidjela mi se izložba, itekako. Sjajnog smo imali vodiča koji je interesantno i vješto govorio i o eksponatima i o mjestu u kojem smo se našli, no nisam mogla prestati misliti o tome kako Sutjeska propada, a drugima Vlada RH diže moderne objekte.
Gomilaju se u meni i dalje brojna pitanja. Nije mi jasno zašto se radi novi krov, ali ostaju drugi tragovi agresije kao vidljiv podsjetnik na prisutnost neprijatelja? Što s dijalogom između franjevaca i okoline, gdje je briga o zajedničkom blagu? Znam da nema jednostavnih odgovora u ovakvoj geopolitičkoj situaciji, znam također da je tu moja konfuzija najmanji problem. Nastavljam oprezno, ostavljam velika pitanja i vraćam se fokusu na to kako dišu pojedina mjesta.
Planine
Svaki put kad sam bila u Sarajevu gledala sam planine okolo i pitala se kad ću napokon i iznad kotline. Trebević nekako ne računam, možda zbog toga što sve što sam na njemu propješačila bilo je u kombinaciji sa žičarom, pa baš i nije neka avantura. A možda bih zapravo trebala krenuti od Trebevića jer mi je, osim pristupa divnom krajoliku, dao priliku da nađem pravi pravcati fosil i da sretnem nekolicinu divljih konja na šumskoj stazi.
Planirajući nastavak putovanja u 2024. godini odgovorila sam na potrebu da se bar malo skrati distanca prema svemu što sam s oduševljenjem tako dugo gledala odozdo. Dodala sam par dana u planinama iznad Sarajeva, u selu Umoljani. Vjerojatno i zbog toga što se neostvarena ranije želja da posjetim Lukomir činila realnija od tamo.
Spontano je tu upalo i noćenje u Konjicu, da barem malo opet budemo uz Neretvu (koja nam je prošle godine bila glavna) i da po treći put probam ući u rodnu kuću Zuke Džumhura.
U Umoljane smo došli od strane Konjica, srećom moj suputnik je sjajan vozač. Vlasnik konaka nas je na početku, osim pićem, počastio i pričom o tome kako je prije petnaest godina napustio Sarajevo, pa izgradio kuću u rodnom selu svoga oca i tu sada prima goste. Nevjerojatan spoj jugonostalgije, etno detalja, prilične nefunkcionalnosti i divnog krajolika, domaće kuhinje i ljudske topline. Izležavali smo se na travi na platou iznad sela, gledali vrhove Bjelašnice i Visočice, upijali tišinu i mir ovoga mjesta. Upoznali smo ženu koja je pazila svoje dvije krave, govorila nam je o tome kako je teško vratiti se pravom seoskom životu nakon što je čovjek dobio šansu za nešto drugo, kad je završio škole, upoznao gradski ritam. Naš domaćin nam je objasnio gdje se nalazi Studeni potok, gdje se nalazi okamenjena aždaja i kako možemo do Lukomira. I on i vlasnica krava i prodavač sušenih biljnih trava na putu, svi su nas uvjeravali da su staze jako dobro označene. Trebali smo preko Crvenog klanca na Obalj i dalje prema Lukomiru, pa se vraćati uz kanjon Rakitnice. Nismo bili sigurni kako s vremenom, Mustafa je ponavljao da neće ništa biti, da neka mi idemo, da ne daju planine da oluje stižu u Umoljane. Put je bio malo kompliciraniji nego što smo mislili, naučeni smo na drukčiju markaciju staza, no dan je bio dug, okolica prekrasna, nismo se previše opterećivali. Zadnji smo dio puta dijelili s kvadovima i ponekim autima. U Lukomiru nas je osim razočaranja time što je od sela napravljeno dočekala i promjena vremena. Popeli smo se na vidikovac i odmah nam je postalo jasno da nema šanse da se vraćamo uz Rakitnicu. Krenuli smo natrag cestom po kojoj ponekad nešto vozi, s nadom da ćemo na taj način biti brži od oluje. Dugo smo išli, prošlo je par auta, no, ko za vraga, sve u suprotnom pravcu. Kad se prvi zaustavio, sa švicarskim registracijama, ja sam krenula na engleskom, no stala jer sam vidjela da su u autu četiri osobe. Muškarac za volanom je rekao: “pa znamo mi i druge jezike, čekajte”. Mislila sam da ionako ništa od pomoći, nema mjesta u autu, kad eto vidim da njegova supruga (kasnije smo saznali po rođenju malo Njemica malo Švicarka) stavlja jedno dijete u krila drugome, sama isto sjeda otraga i jasno daje do znanja da ima mjesta za nas. Za volanom je bio muškarac, rođen u Livnu, odgojen u Münchenu, trenutno sa švicarskom adresom. Trebali su nas odbaciti samo do mjesta s kojeg bi dalje sami pješke preko Crvenog klanca išli natrag u Umoljane, no kad smo izašli iz auta oblaci su već bili tu. Odvezli su nas skroz do konaka u groznom pljusku koji smo sva sreća doživjeli u autu. Čitavo vrijeme je trajao razgovor, ali je potrajalo da shvatim da se čovjek koji nas je spasio služi štokavskom ikavicom. Svi su bili u tome da smo živu glavu izvukli iz opasne situacije a ja čovjeka pitala je li čuo za Ikavski zemljopis Ivana Lovrenovića, govorila o tome kako sam pod dojmom da je njegova mama (koju je siromaštvo prisililo da ostavi rodni kraj) tako odnijela u široki svijet svoj jezik. Sva sam bila oduševljena činjenicom da ga on sad govori, a nije ni svjestan koliko je malo toga ostalo u Bosni. Nitko od putnika nije dijelio moj entuzijazam.
Kad smo se vratili u Umoljane domaćin nam je istrčao ususret s pričom o tome kako ga je napala supruga gdje nas je to poslao u nevrijeme, pa su zvali kćer koja im iz Sarajeva vodi svu elektronsku komunikaciju s gostima, da bi on po nas džipom, ali kako da nas nađe kad nema broj telefona. Kćerka ga je smirila, obećala da će ga odmah zvati, čim joj mi javimo da trebamo pomoć. Došla je i supruga da provjeri jesmo li čitavi. Odavno nosim u glavi semantički nepotvrđenu ideju da bi se u prenoćištu koje je obilježeno terminom konak – za razliku od hotela – netko trebao brinuti za nas. Ovakav doček u kombinaciji s izvrsnom krumpirušom ide tome u korist. Idući dan nas je vrijeme poslužilo, pa smo se uputili prema Studenom potoku. Nije nam se žurilo u grad.
Sarajevo
Skoro svaki od mojih dosadašnjih boravaka u Bosni je podrazumijevao i to da idem u Sarajevo. Neki su bili ograničeni samo do tog grada. Tek sam si nedavno postavila pitanje kako je počeo taj prilično kompliciran odnos, moj sa Sarajevom, pun znatiželje i opreza. Širu predodžbu o gradu mi je naravno dao slavistički studij, pa prve lektire: rane pripovijetke Miljenka Jergovića, pa Konačari Nenada Veličkovića, Karahasanova Sarajevska sevdalinka, tek puno kasnije ostali tekstovi. Kad sam došla prvi put, prije otprilike dvadesetak godina, prestrašila sam se, nisam znala kako se ponašati u poprilično još razorenom gradu. Onda su krenuli jednostavniji izazovi vezani s činjenicama da teže podnosim dim i ne jedem meso. Kad sam prvi put dovela studente, kocke su se polako počele slagati. Počeli su se pojavljivati ljudi zbog kojih i danas rado dolazim u Sarajevo.
U srpnju 2024. Sarajevo je neplanirano završilo na margini, nakon Umoljana bilo nam je u njemu bučno i vruće. Sve se svelo na kratka druženja s par dragih mi osoba, dva nerealizirana jer nemoguća susreta kojima sam se nadala, jedan koncert u Muzeju književnosti, jednu osvježavajuću kišu i odlazak na vrelo Miljacke.
Nisam se ranije ni pitala gdje izvire Miljacka. Put do tamo me je podsjetio na jedno od putovanja s krakovskim studentima, kad sam ih odvela između ostalog i na Filozofski Fakultet Univerziteta Istočno Sarajevo na Palama. U profesionalnom smislu je to bilo jako važno iskustvo, no vratilo se i sjećanje na nešto što je ostalo ispod kože. Osim predavanja dogovorila sam i kratko druženje s tamošnjim studentima srbistike koji su grupu mojih trebali provesti po okolici. Kad su se vratili vidjela sam da se nešto dogodilo. Ispričali su mi kako nisu znali kud bi sa sobom kad su od svog vršnjaka, dvadesetogodišnjeg studenta i guslara, čuli o lažima oko Srebrenice, kad su čuli njegovu verziju priče.
Tog sam se događaja sjetila i zbog toga što smo za vrijeme boravka u Sarajevu dogovarali detalje odlaska u Potočare, potvrdili smo posjetu Memorijalnog centara Srebrenica.
Srebrenica
U Srebrenicu smo krenuli dobrih desetak dana nakon godišnjice i nisam znala što očekivati. Najavila sam naš dolazak sukladno s opisanim na stranici uputama. Iako ljetni mjeseci nisu najbolji moment za takve stvari, nadala sam se da ću možda naići na nekoga tko će biti voljan porazgovarati o njihovoj istraživačkoj djelatnosti. Na najavu mi nitko nije odgovorio, išli smo dakle samo vidjeti i doživjeti atmosferu tog mjesta.
Vrijeme je bilo čudno, vruće, vlažno, zagušljivo. Dugo smo se vozili od Sarajeva do Srebrenice. Što smo bili bliže, pažljivije sam promatrala okolicu. Nismo se previše zadržavali na mezarju da stignemo vidjeti sve u centru. Krenuli smo od izložbe „Neuspjeh međunarodne zajednice“. Zanimalo me odavno kako je to ispričano tamo. Manje sama informativna razina, jer sam odgledala hrpu snimaka, pratila suđenja, vidjela brojne fotografije, više sam se pitala za način. Profesionalna deformacija. Značio mi je ulazak u taj prostor, značilo mi je da sam saznala za projekt „Život iza polja smrti“, pogledala dio na licu mjesta. Nije bilo lako fokusirati se na izložbe jer je ventilacija bila isključena. Zaposlenici centra su nestrpljivo čekali kraj radnog vremena, iako su ostala još puna dva sata do zatvaranja požurivali posjetitelje i polako isključivali ekrane. Imala sam dojam da smetamo. Nisam komentirala. Ušla sam u nekadašnju tvornicu akumulatora/bivšu bazu holandskog bataljona, putovala cestom bez znakova koji bi upućivali na stvari s kojima je moja glava povezivala nazive pojedinih sela. I to je bio doživljaj. Moj suputnik je redao teorije zavjere vezane uz koncentraciju policije na cesti, pitao se zašto se baš tu mora toliko puta kontrolirati brzina. Meni su se vrtile u glavi stare i nove slike, zvukovi iz izložbe i scene s filma Jasmile Žbanić. Na povratku smo stali uz Drinu, naručili kavu u restoranu „Drinski raj“ i gledali u rijeku.
Tuzla
Za kraj, umjesto Tešnja, je došla Tuzla. Ne znam zašto je tako dugo bila van svih mojih dosadašnjih puteva. Odavno sam u sebi nosila zamisao da je to mjesto u kojem se malo lakše diše, bez obzira na industrijsku pozadinu. Napokon sam našla moment da to provjerim.
Došla nam je Tuzla kao još jedan predah unutar intenzivnog putovanja. I ne zbog slanih jezera, nego zbog ležernije atmosfere. Iznenadio me je sadržaj kulturnih ustanova i njegova dostupnost. Znala sam ranije za Mešu Selimovića i njegove veze s gradom, no ne za Ismeta Mujezinovića. Od njegova smo ateljea počeli i dobili ne samo zanimljiv uvid u život i djelo, nego i pregršt korisnih informacija o tome što sve nudi Tuzla po pitanju kulture. I u Domu književnosti sam, osim mogućnosti da pogledam izložbu, dobila jako puno dragocjenih informacija, otkrila koliko malo znam o Dervišu Sušiću. Sve uz razgovor s vrlo kompetentnim kustosicama, sve besplatno. Prošli smo sva gradska šetališta, uživali u gostoprimstvu i otvorenosti Tuzle. Uhvatili i nešto koncerata u sklopu ljetnog festivala Kaleidoskop.
Vlasnik stana u kojem smo spavali nas je uputio i na šire okruženje grada, odnosno Konjuh i njegov zaštićeni pejzaž. Nismo stigli doći do vrha planine, ali smo ušli u njezine šume. Ja sam dodatno – štreberski tražeći informacije o posebnostima istočne Bosne i Hercegovine – detaljno prostudirala dosta neobičnu turističku ponudu. Zaintrigirala me je preciznost: da se na više načina može uživati u atrakcijama okolice (organiziranim ili vlastitim prijevozom, pješice, biciklom), da je u svakom aranžmanu domaća hrana i glazba uživo. Odmah mi je bilo jasno da je u pitanju sentimentalni turizam za dijasporu. Našla sam način da zavirimo barem malo u jedan od programa.
Iako inače ne volim tako otvoreno mistificirana mjesta, poželjela sam vidjeti jednu „etno avliju“ dok se u njoj uživa u atmosferi nepostojeće Bosne. Došli smo kad se već naveliko večeralo, pa je bilo malo teže dobiti stol. Sjeli smo na terasi što je zapravo i pasalo poziciji vanjskih promatrača. Konobari su s nevjerojatnom brzinom na stolove donosili mirisna jela, gosti bi povremeno prekidali svoje razgovore da zajedno s pjevačima otpjevaju dio pjesme. Sve kućice okolo, tepisi, posude, alati – čitava se sentimentalna scenografija idealno uklapala u lako osjetljivu dirljivost tog trenutka. Nitko se nije previše obazirao na nas jer se odmah vidjelo da ne pripadamo toj vrsti ushićenosti. U jednom nam se momentu pridružila žena koja je izašla na terasu s cigaretom. Došla je s pitanjem je li moguće da razgovaramo na poljskom i kad sam potvrdila, odmah nam je poslala svoga muža. Tako smo upoznali nekadašnjeg stanovnika Kladnja koji je sam naučio poljski, u svom odraslom, švicarskom životu. Ja prvo naravno pomislila slavist, ali je njegova priča bila bolja. Kao dijete, svake je godine gledao s prozora svoje sobe sve te čudne automobile u kojima su između ostalog Poljaci desperaterski jurili prema Sarajevu, pa dalje prema moru. Možda ne bi nikad krenuo učiti poljski da se je jedne noći nekome nije pokvario auto, pa je tražeći pomoć pokucao baš na njihova vrata. Tata je pustio u kuću čitavu obitelj i odlučio da će ujutro srediti kvar. Tada je prvi put čuo te čudne zvukove kojima se vratio tek u odraslom životu. Da nemam iskustvo u poučavanju poljskog kao stranog sigurno me to ne bi tako zainteresiralo. Slušala sam ga u zanosu usporedivom s onim za stolovima kojima se s mikrofonom bio približavao pjevač, slušala i u glavi slagala pohvale, jer se u svojoj priči služio jako lijepim riječima, moga – ali, vidjela sam, malo i svoga – jezika.
Tuzla nam je za kraj dala i jednu zabavnu scenu koja se doduše mogla dogoditi u bilo kojoj geografskoj širini, no nama se dogodila tamo. Prije odlaska smo otišli na poštu, poslati razglednice. Našli smo šalter koji je bio za to, a na njemu djevojku koja je na molbu da proda poštanske marke za razglednice zastala. Prvo je pogledom, a onda i gestama tražila pomoć. Brzo se sva sreća pojavila iskusnija kolegica, kojoj se već nekada bilo dogodilo da je netko htio poslati razglednice, pa je znala što treba u takvoj situaciji unijeti u sustav.
I opet je ostalo Ramsko jezero, Tešanj i druga mjesta do kojih nismo uspjeli doći, to jest još uvijek ima razloga da se vraćamo u Bosnu (iliti Bosnu i Hercegovinu kako me uporno ispravljaju neki od sugovornika).
