Dok su još uvijek rane nastale strašnim zločinom počinjenim u Križančevu Selu (22. prosinca 1993.), bile svježe i otvorene, samo 18 dana kasnije, nekoliko stotina metara istočnije, 9. siječnja 1994. Hrvatima u potpuno opkoljenoj i blokiranoj Lašvanskoj dolini, otvorene su nove teške i krvave rane.
Naime, tog dana, u ranim jutarnjim satima, pod okriljem mraka i magle, pripadnici postrojbi Armije BiH i MUP-a RBiH, probili su linije obrane i upale u Buhine Kuće prigradsko naselje Viteza i među pripadnicima HVO-a i civilima napravili pravi pokolj. Ubijeno je i masakrirano 27 vojnika i civila, a među njima je bilo i žena, staraca i djece, a desetina obiteljskih kuća i gospodarskih objekata je zapaljeno. Najmlađa žrtva, Danijel Grbac nije imao niti dvije godine, a ubijen je u očevom naručju, dok su mu majku ranije ubili na kućnom pragu. Za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao.
Ovim upadom presječena je prometnica Vitez – Busovača, a krajnji cilj muslimanske vojske bio je spojiti se sa svojim postrojbama u Vranjskoj, udaljenoj od Buhinih Kuća manje od 1 000 metara i tako Lašvansku dolinu presjeći na dva dijela a što bi, po procjenama vojnih analitičara i vojnih stručnjaka, bio i početak kraja obrane Lašvanske doline s više od 60 000 u njoj više od osam mjeseci potpuno opkoljenih i stalno napadanih Hrvata od daleko brojnijih muslimanskih snaga. Da bi u tomu uspjeli istovremeno su na još nekoliko mjesta na području općine Vitez napali crte obrane, a posebno žestok napad bio je s južne strane općine Vitez, s područja Kruščice, na naselje Sofa.
Na tom su se području vodile žestoke višesatne borbe, a zaustavljanje pokušaja proboja muslimanske vojske plaćeno je s još četiri poginula i 15 ranjenih. U tim borbama na području Sofe poginuli su i istaknuti pripadnici HVO-a, članovi zapovjedništva Treće bojne „Viteške“ HVO brigade, Dragan Grabovac Galeša i Željko Matković.
Muslimanska vojska u svojim nakanama nije uspjela, 14. veljače, nakon i do tada svakodnevnih borbi, pripadnici HVO-a su oslobodili Buhine Kuće, kada se, konačno u potpunosti vidio razmjer strašnog zločina koji su 9. siječnja počinili pripadnici Armije BiH i MUP-a Republike Bosne i Hercegovine. Jer, tada su pronađena masakrirana tijela pripadnika PPN „Munje“ i nekoliko civila mještana Buhinih Kuća koji su se do tada vodili nestalim.
U prijašnjim borbama za obranu Buhinih Kuća i u borbama za oslobađanje ovog prigradskog naselja Viteza, poginulo je još 9 pripadnika HVO-a, a ranjeno ih je više desetina. U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća 14. veljače teško je ranjen, a dan kasnije je preminuo u Franjevačkoj bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj, istaknuti zapovjednik, bojnik Jozo Plavčić Đokac.
Muslimani su se dugo pripremali za operacije kod Viteza. Mjesec dana prije negoli su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prelaze bojišnicu. Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo. Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su stradali u eksplozijama mina.
To, i gusta magla karakteristična za Vitez u to doba godine, pogodovali su da u vrlo kratkom vremenu oko pet sati ujutro muslimanski diverzanti krenu u svoj krvavi pir nakon kojeg su ostale desetine masakriranih žena, staraca i djece. Zapaljeno je desetak kuća i više gospodarskih objekata.
U hrvatsko-muslimanskom ratu 9. siječanj 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline.
Ankicu Grbavac, rođenu 6.7.1971. godine, djevojački Jurešić, su pripadnici ABiH ubili na kućnom pragu rafalnom paljbom iz automatske puške. Prije toga ubacili su bombu u kuću. Njenog sina Danijela, koji nije dočekao drugi rođendan koji se približavao (rođen 16.2.1992.), su ubili u naručju svjedoka, svoga oca, koji je samo pukom srećom ostao živ bježeći sa djetetom prema Vitezu.
Dragici Petrović, inače duševnoj bolesnici, vrlo lijepoj, rođenoj 1958. godine, nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana. Njen rođak Draženko Petrović, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica. Nije bio naoružan niti obučen u vojnu odoru.
Tijelo Marka Buhića, rođenog 4.1.1957. godine u Zenici, su pripadnici Civilna zaštite pokopali tako što su prvo pronašli gornji dio trupa, a nakon dvadesetak dana – noge i donji dio trbuha. Tijelo je prerezano motornom pilom.
Stjepana Ramljaka, rođenog 30.3.1941. godine, našli su u sjedećem položaju. Na vratu mu bili smrtni tragovi noža.
U Ankicu Vidović, rođenu 15.9.1952. godine, djevojački Barešić je pripadnik ABiH, s crvenom beretkom i žutom trakom na ramenu, s udaljenosti od oko 2 m ispalio jedan ili dva metka usmrtivši je.
Njenu djecu – Marijanu, staru 12 godina i Branislava, starog oko sedam godina, poslali su muslimanski vojnici prema cesti kroz šumu metaka, ne pruživši im prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do zaseoka Šafradini, nekih 300 do 500 metara. Završili su u bolnici u Splitu.
Ubijen je i njihov otac, Ankičin muž Dragan Vidović, rođen 13.8.1950. godine. Uhvaćen je i odveden kao civil, a potom brutalno likvidiran. Tragedija ove obitelji je stravična.
U Buhinim kućama su ubijeni i Mirko Vidović, zvani Pitalo, brat Draganov, rođen 26.1.1952. Ubijen je i njegov sin Dražen, rođen 3.5.1975. godine. Po iskazima svjedoka svi su iz svojih kuća, bježeći pred ubačenim bombama, istrčali kao civili.
Selo Šantići, zaselak Buhine kuće, postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine vratile pod svoj nadzor u dobro pripremljenoj akciji. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji izvučena su i tijela devetorice pripadnika postrojbe za specijalne namjene Munje, formirane od travničke mladosti nakon pada ovog grada u muslimanske ruke. Bili su ovdje na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Noć prije pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put. Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat. Devet momaka nije imalo nikakvu šansu.
Borbe za strateški prevažne Šantiće i Buhine kuće vodile su se cijelim tijekom hrvatsko-muslimanskog rata u središnjoj Bosni.
Nakon upada muslimanskih snaga u ovaj prostor nadljudskim naporima HVO pokušava vratiti pod kontrolu prometnicu Vitez – Busovača. Tome doprinosi i zapovijed pukovnika Tihomira Blaškića da se zauzme Zavrtaljka, ključna kota na planini Zahor u lepeničkoj enklavi. Na taj način težište se borbi prebacuje u područje Fojnice. I ako brojno nadmoćniji, zapovjedni vrh ABiH prebacuje snage Dragana Vikića i drugih njihovih specijalaca prema tom ratištu. HVO uspijeva u obje svoje nakane – oslobađa i Zavrtaljku i Buhine kuće.
Među poginulima u oslobađanju Buhinih kuća je i istaknuti zapovjednik, legendarni Jozo Plavčić Đokac. Vitez mu se odužio tako što po njemu danas jedna ulica u Vitezu nosi njegovo ime.
Buhine kuće i Sofu 19. siječnja 1994. napale su brojne muslimanske postrojbe. Registrirana je nazočnost Odreda specijalne policije RMUP „Bosna“ (poznatijim kao „Vikićevi specijalci“), Crnih Labudova, Živiničkih Osa, 7. Muslimanske,17. Krajiške i 323. brdske brigade ABiH.
Postupci vođeni protiv zapovjednika tzv. Armije RBiH pred Haškim tribunalom nisu rasvijetlili zločin nad Buhinim kućama. Optužnica protiv zapovjednika OG Bosanska Krajina, generala Mehmeda Alagića je sadržavala i Buhine kuće, međutim, Alagić je preminuo i time je kazneni postupak okončan. Pred Sudom BiH ni nakon 25 godina nitko nije odgovarao za ovaj zločin.
Zločin u Buhinim kućama samo je jedan u nizu kampanje zločina tzv. Armije RBiH u Središnjoj Bosni, svireposti njihovih vojnika i činjenice kako nije riječ ni o kakvim sporadičnim incidentima, nego sasvim sigurno, organiziranom planu etničkog čišćenja Hrvata iz Središnje Bosne i pretvaranja tog prostora u bošnjačko-muslimanski što su snage HVO-a, iako u okruženju, braneći se od 10 puta snažnijeg i naoružanijeg protivnika, uspješno zaustavile.
Zborno područje HVO-a Vitez u Središnjoj Bosni je, odnosno, oslobađanjem Buhinih kuća, obranilo je prvu crtu obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne, a tako i opstojnosti hrvatskog naroda u BiH.
SVJEDOČANSTVA
“U nedjelju ujutro, 9. siječnja 1994., čula sam govor i izišla sam u hodnik. Kod vanjskih vrata provirim i vidim pripadnika Armije BiH na cesti. Odmah se vratim da se obučem. Kad sam se obukla, uzmem kaput, provirim kroz prozor, oni svraćaju u dvorište. Dok sam se oblačila, bacili su mi bombu. Deka mi je bila u torbi na vratima i iza toga sam se sklonila. Tada sam izletila van, uvukla sam se u trap za krumpir i čekala. Oni su došli do trapa gdje sam se sakrila. Čula sam plač žena i djece. Jedan viče: ‘Nemojte tući žene i djecu!’, a drugi ‘Ubijte, ustašku im majku j…!’, ‘Allahu egber!’ Onda su se posakrivali iza drva i ne znam nakon koliko vremena krenula sam prema UNPROFOR-u. Tad sam došla do jedne grupe, tu sam našla dvije žene i dvoje male djece. Jednoj je ime Nevenka, a oni su izbjeglice iz Zenice. Jedan u grupi kojoj sam pristupila bio je ranjen. Tek iz trećeg pokušaja UNPROFOR nas je prevezao do Viteza i tu nas ostavio. Dok sam bila u rovu i čula plač žena i djece, znam da su ubijene Ankica Grabovac, stara oko 30 godina i Ankica Vidović iste dobi. Ranjena djeca su Marijana i Brano. Marijana Vidović kći Ankice, stara oko 12 godina (bila je ranjena) i Brano njen brat, star oko sedam godina, poslani su od muslimanske vojske prema cesti, ne pruživši im ni prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do Šafradina, jedno 300 do 500 metara. Naši su ih odvezli u Split u bolnicu. Bilo je jutro, pet sati, magla kao tijesto gusta. Zarobili su u tom času 13 žena i jedno dijete. Bose i u spavaćicama, odvezene su u Zenicu. Za Dragicu Petrović, inače duševnu bolesnicu, vrlo lijepu, staru 26 ili 27 godina, nisu dozvolili majci i sestri da je povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana tukli ciglom u glavu, a potom i ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana, a za tijela Ankice Vidović i Ankice Grabovac još uvijek se ne zna gdje su.
Djevojčica, rođena 1981. godine, u veljači 1994. godine iznijela je ovako svoj doživljaj događaja u Buhinim Kućama:
“Noć prije upada muslimansko-bošnjačkih snaga, pred spavanje sam se pitala: ‘Da se raspremim za spavanje ili ne?’ Zadnji mjesec dana, a pogotovo od 22.12.1993. godine, kad su muslimansko-bošnjačke snage upale u Križančevo Selo i izvršile pokolj, spavala sam obučena. Otišla sam spavati. Ujutro rano, negdje oko pet sati, probudila me jaka detonacija u blizini moje kuće. Detonacije su postale sve žešće i jače. Skočila sam iz kreveta. Mama, tata i brat su također bili na nogama. Vika, galama, dozivanje, prasak metaka, bljesak svjetlosti koja je dopirala kroz prozor, činilo mi se da sam u paklu. ‘Ustajte ustaše! Za dom spremni!’, dopirali su glasovi izvana. Stakla na prozorima su se tresla, lomila i prskala po kući . Meci su ulijetali u prostorije. Mama se užurbano spremala. Pognutih glava smo pretrčavali po kuhinji. Dragan, rođen 1952. godine, istrčao je iz kuće i nije se više vratio. Ja ne znam je li ubijen ili uhvaćen. Mama nije stigla Brani obuti čizmice, istrčala je noseći ga, šest godina starog, ja sam za njom istrčala pred kuću. Pred kućom je stajao uniformiran vojnik s crvenom beretkom i žutim platnom na nadlaktici, pušku je okrenuo prema nama. Prvo je pucao u mamu, s oko dva-tri metra udaljenosti. Čula sam prasak i vidjela kako mama pada, ne sjećam se je li jedan ili dva metka ispalio taj vojnik. Mama je rođena 1951. godine. Ja sam vrisnula, uhvatila dijete i počela bježati. Isti vojnik je pucao u mene i malog Branislava s udaljenosti od četiri-pet metara. Odjednom sam osjetila da ruka, desna, kao da nije moja i strašnu bol. Uspjela sam utrčati u sobu. Sakrila sam se, nisam smjela disati. Meci su mi fijukali pored glave. Ponovno sam istrčala iz kuće. Vojnici su me zvali, trčali za mnom. Ja sam malog nosila, jednom rukom. rekla sam mu: ‘Brane, ako možeš idi, ja više ne mogu’. Po selu su muslimansko-bošnjački vojnici bili raspoređeni po grupama, njih dvadesetak. I dalje su se čuli rafali, krici, vatra iz kuća se sve više širila. Dok sam trčala prema glavnom putu, naišla sam na grupu vojnika, uniformiranih, s crvenom beretkom. Zaustavili su me, jedan od nj ih je rekao da će nas ubiti, drugi me povukao i trznuo za ranjenu ruku, govoreći da idem s njim. Iz iste grupe, jedan vojnik je rekao: ‘Ma pustiti ćemo ih, ionako su ranjeni’. Taj je rekao i svoje ime, kojeg se ne mogu sjetiti. Nastavila sam trčati prema glavnom putu. Ponovno me zaustavio jedan muslimansko-bošnjački vojnik, dvoumio se, da li da me ubije. Na kraju je rekao da idem prema UNPROFOR-u. Kad sam došla do ulaza u Vitez, sreo me jedan čovjek, kojeg ja ne znam, ponio malog Branislava i meni rekao da moram izdržati još malo. U Buhinim Kućama sam vidjela kako je muslimansko-bošnjački vojnik ispalio rafal u Ankicu Grabovac. Muslimanski vojnici ubacili su bombu u kuću, ona je vrišteći istrčala iz kuće, tražeći pomoć. U selu je bilo još ubojstava, ali ih ja u strahu nisam mogla vidjeti”.
