Članice i članovi Udruge Volim Vitez, koji su prije nešto više od dvije godine pokrenuli opsežne aktivnosti na afirmaciji najistaknutije osobe iz moderne povijesti Viteza, biskupa Joze Garića, koji je zbog spleta različitih okolnosti i nesklonih povijesnih silnica gotovo u potpunosti pao u zaborav, posjetili su Graz u Republici Austriji, točnije groblje svetoga Leonarda gdje počiva ovaj katolički biskup.
Naime, ovaj rođeni Vitežanin zbog bolesti 1945. godine napušta svoju rezidenciju i Banja Luku te odlazi na liječenje u Zagreb, a kako je to bilo vrijeme povlačenja hrvatske vojske i civila poznatije kao Križni put i sam biskup Garić odlazi u Graz gdje uskoro, točnije 30. lipnja 1946. umire. Pokopan je na groblju svetoga Leonarda. Radi se o velikom groblju koje sadrži brojne povijesno značajne grobne spomenike, a povijest groblje seže u 15. stoljeće.
Kako do sada nije bilo značajnijih službenih izaslanstava iz Viteza koji su pohodili grob svoga jedinog biskupa Marina Alilović, Jakov Križanović i Stjepan Alilović su u ime Udruge Volim Vitez posjetili groblje, zapalili svijeću Gariću te uputili svoje molitve.
Također, kako navode, razgovarali su sa crkvenim dužnosnicima iz mjesne župe, a ove aktivnosti provode se kontinuirano. U povodu 151. godine od Garićeva rođenja (obilježeno 28.10.,op.a.) javnosti su predstavili bistu ovog, prvog rezidencijalnog, banjalučkog biskupa.
Grobnica u Gracu Nadgrobna ploča
20. lipnja 1912. Garić je najprije imenovan apostolskim administratorom Banjolučke biskupije, a krajem iste godine, 14. prosinca, rezidencijalnim banjolučkim biskupom. Za biskupa ga je u Rimu 20. veljače 1913. posvetio kardinal Falconio, a u biskupsku službu svečano je uveden u Banjoj Luci 30. ožujka 1913. Kroničar toga vremena zapisao je: „Takvo slavlje Banja Luka nije zapamtila za sve vjekove svoga opstanka!“
Hrvatski pravnik, emigrant i pjesnik Mladen Kabalin u zbirci svojih djela koja je objavljena 1993. godine, a napisana puno ranije o Garićevoj sahrani piše: „Umro je hrvatski katolički biskup u nekoj tuđoj hladnoj zemlji za vrijeme vrućih, ljetnih dana. Činjenica da je pokojnik bio Hrvat, doduše nije se mogla razabrati iz osmrtnice, ali je to jasnije iz natpisa na jednom velikom vijencu: „hrvatskom biskupu – srpski studenti“. I dok je katolička crkva svom visokom dužnosniku odavala punu počast, inače tako rječita Austrija je šutjela. Umro je neki inozemac. Da. Na zadnjoj stranici dnevnika, što koji put bučno izjavi, koji put stidljivo i natukne svoj katolički stav, među oglasima, iza osmrtnice vlasnice kobasičarske trgovine možda nekog starčića posjednika i još jednog do dva druga imena stajalo je napisano da je umro neki katolički biskup iz Bosne. Ulicom kuda je prolazio provod jurili su automobili kao da se ništa nije zbilo. Automobili puni robe, putnika i vojnika. Ipak, jedan je engleski časnik u prolazu iz svojih kola salutirao, a njegov drug skinuo kapu. Jedna je starica zastala, sklopila pobožno ruke i dugo, gledajući za povorkom, molila za dušu nepoznatog stranca“.
