Iako prvostupanjska presuda ne predstavlja konačan epilog u procesuiranju počinitelja kaznenih djela jer se može preispitivati kroz žalbeni postupak te dobiti sasvim drugi karakter osude, ipak presuda u prvom stupnju predstavlja stanoviti završnicu postupka i na bazi iscrpljenih dokaza i činjenica zaključno razmatranje suda.
Općeprihvaćena teza jeste da se presuda u prvom stupnju ne treba komentirati osobito ne od onih koji bi svojim stavom ili iznesenim mišljenjem mogli utjecati na rad pravosuđa. Također, prihvaćena je i maksima kako se presude ne trebaju komentirati nego iste treba poštivati i provoditi. Mi smatramo kako sve ono što je predstavljeno javnosti treba biti i podvrgnuto sudu javnosti osobito profesionalnoj javnosti koja o tome može utemeljeno govoriti.
Kako smo ranije izvještavali, obitelji stradalih u Križančevu Selu iznijeli su ogromno razočarenje prvostupanjskom presudom. Obratili su se otvorenim pismom i predstavnicima međunarodne zajednice, te veleposlanstvima 45 zemalja akreditiranih u BiH izražavajući svoje nezadovoljstvo i ogorčenje presudom nazivajući odluku suda BiH institucionalnim negiranjem zločina.
Analizirajući ponašanje bošnjačke medijske, političke, društvene ali i cijele javnosti da se zaključiti kako su relativno zadovoljni ishodom prvostupanjske presude. Takav zaključak izvodimo iz ponašanja braniteljskog tima optuženih ali i zbog izostanka bilo kakve reakcije s obzirom da je presudom potvrđeno postojanje ratnog zločina u Križančevom Selu ali i zbog činjenice kako su o istom pitanju bili mnogo glasniji u periodu prije same optužnice ili u toku postupka kada se još nije moglo niti naslutiti kakav će biti konačan ishod u ovom slučaju. Nakon presude niti riječi.
U tom pogledu zatražili smo mišljenje stručne javnosti o slučaju “Križančevo Selo”, odnosno optužnici i presudi u predmetu “Purić i drugi” u kojemu je Almir Sarajlić osuđen na 20 godina zatvora, a ostalih sedam optuženika oslobođeno po svim točkama optužnice. Zamolili smo seciranje i fragmentiranu analizu cijelog presuđenog slučaja. Naglasili su kako nije jednostavno iznijeti jasan i dovoljno precizan stav o tome s obzirom da nemaju uvid u spis, sve izvedene dokaze, saslušane svjedoke, na temelju čega su nesumnjivo utvrđene činjenice, da u ovom slučaju mogu samo razmatrati presudu kao konačnu odluku ali da ipak mogu dati nekoliko osvrta i određenih razmatranja.
Sud BiH ovom presudom je utvrdio da je Almir Sarajlić kriv što je 22.12.1993. kao pripadnik ARBiH likvidirao najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se prethodno predali tako što je sudjelovao u napadu na zaseok Šafradini, u opkoljavanju i razoružavanju vojnika te nakon što su se isti predali i izašli iz podruma kuće te dovedeni do kuće Nike Šafradina gdje se okupio i veći broj vojnika ARBiH među kojima je bio i zapovjednik Ibrahim Tarahija i njegov pomoćnik Rušit Nurković, gdje je pred njima sudjelovao u pretresanju i psihičkom maltretiranju zarobljenika. Nakon toga Ibrahim Tarahija je zapovjedio da se isti provedu u zapovjedništvo brigade na Počulica. Držeći u rukama automatsko vatreno oružje zajedno sa Sadikom i Šačirom Omanovićem i Kasimom Kavazovićem proveo je zarobljenike do svoje obiteljske kuće te zapovjedio vojnicima da uđu u tranše pored kuće i rafalom lišio života zarobljene vojnike, a njihova tijela su kasnije prebačena na region “crvena zemlja” plitko pokopana, da bi ta tijela 1.2.1994. godine bila razmijenjena s HVO-om. Svi ostali optuženici su prema istom činjeničnom osnovu oslobođeni od optužnice. Prema navodima optužnice jedino Ibrahim Purić i Nijaz Sivro kao zapovjednici nisu bili neposredno prisutni činjenju kaznenog djela.
Dakle, iz činjeničnog opisa optužnice ali i prvostupanjske presude Sud Bosne i Hercegovine nedvosmisleno je utvrdio sljedeće činjenice:
a) Sud BiH je utvrdio kako se u Križančevu Selu dogodio ratni zločin prema zarobljenicima i civilnom stanovništvu, a ne nekakav incident kako se to 30 godina opetovano ponavljalo, a ubojstva zarobljenika i civila kao kolateralne žrtve u legitimnoj oružanoj borbi
b) optuženi: Ibrahim Tarahija, Rušit Nurković, Almir Sarajlić, Sadik Omanović, Šaćir Omanović i Kasima Kavazović su bili na mjestu počinjenja krivičnog djela. Ibrahim Tarahija i Rušit Nurković koji su se kao pretpostavljeni u zapovjednom lancu zadesili na mjestu počinjenja kaznenog djela prema ratnim zarobljenicima jer se u optužnici i presudi ističe kako je mjesto pogubljenja zarobljenika udaljeno stotinjak metara od mjesta gdje su se vojnici predali. Dakle, nije moguće tvrditi da zapovjednici nisu znali za počinjeni zločin, štoviše Sarajlić je maltretirao i psihički zlostavljao zarobljenike pred prisutnim zapovjednicima. Ukoliko je Sarajlić imao osobnog razloga počiniti takvo kazneno djelo zašto su mu zapovjednici povjerili provođenje zarobljenika do sjedišta zapovjedništva, ističu konzultirani pravnici.
c) Almir Sarajlić, Sadik i Šačir Omanović te Kasim Kavazović imali su zajedničku zapovijed sprovesti zarobljenike do sjedišta zapovjedništva. Dakle, nije Sarajlić sam sprovodio zarobljenike, u njegovoj prisutnosti bila su još tri vojnika ARBiH koja su obuhvaćena ovom optužnicom. Nije moguće sa apsolutnom sigurnošću tvrditi da je Sarajlić sam likvidirao zarobljenike, a osobito da je pokušao biti spriječen da to učini od ostalih trojice vojnika. Ukoliko i jeste zašto su ostali vojnici 30 godina šutjeli o spoznajama kojima su neposredno svjedočili. Zašto su zapovjednici koji su bili na mjestu počinjenja kaznenog djela šutjeli o navedenim likvidacijama.
d) Sud BiH je neposredno utvrdio kako se zločin dogodio prilikom “unaprijed isplaniranog i pripremljenog napada“. Zločin u Križančevom Selu se dogodio 22.12.1993. godine u vrijeme kada je u Novoj Biloj dočekivan konvoj Bijeli put za vrijeme kojega je dogovoreno primirje između zaraćenih strana. Vremenski kontekst govori o prekršenom primirju, a kako je sud utvrdio radi se o unaprijed isplaniranom i pripremljenom napadu, nije moguće odluku o napadu donijeti mimo znanja zapovjednog kadra ARBiH, a osobito nije moguće zapovjedni kadar staviti izvan odgovornosti za cijeli slučaj. Samim time potpuno je jasno kako samo jedna osoba ne može stajati iza cijele organizacije i pripreme napada, a posljedično i biti odgovorna za počinjeni zločin.
e) Posmrtni ostatci 29 osoba koji su naknadno plitko ukopani razmijenjeni su tek 1.2.1994. godine i to nakon snažnog pritiska međunarodne organizacije Crvenog križa. Dakle, tek 39 dana nakon počinjenog ratnog zločina ekshumirani su i razmijenjeni posmrtni ostatci ubijenih zarobljenika i drugih. Ni glede toga sud ne nalazi postojanje odgovornosti zapovjednog kadra ARBiH, ne ocjenjujući tu vrstu nekooperativnosti ARBiH sa suprotnom stranom kao vidno kršenje odredaba humanitarnog prava u postupanju prema žrtvama zločina.
f) Sud BiH nije utvrdio postojanje primjerene reakcije zapovjednog kadra ARBiH u ovom slučaju Ibrahima Tarahiju, Ibrahima Purića, Rušita Nurkovića i Nijaza Sivre prema počinitelju ili počiniteljima ratnog zločina, kako to nalažu pravila i običaji ratovanja štoviše pustili su da borbeni moral na krilima ratnog zločina ostane unutar postrojbe i o tome šutjeli 30 godina.
g) Kako se radilo o unaprijed pripremljenom i organiziranom napadu na selo teško je sačuvati vjerodostojnim ono što je utvrđeno prvostupanjskom presudom, a to je da je jedna osoba u ovom slučaju Almir Sarajlić sam počinio kazneno djelo, osobito jer je Križančevo Selo nakon napada bilo uništeno, zapaljeno i opljačkano, te da brojka od 29 ubijenih osoba nije konačna.
S obzirom na navedeno da se zaključiti kako je Almir Sarajlić kao osoba koja je zajedno s ostalih sedam ljudi obuhvaćenih optužnicom moguće žrtvovan kao dio ukupne strategije obrane ostalih optuženika. “Imamo osnovu za takvu tvrdnju jer je sud utvrdio kao nespornu činjenicu kako su uz Sarajlića još četiri osobe s optužnice bile prisutne na mjestu počinjenja ratnog zločina. Ranije smo konstatirali kako je Almir Sarajlić možda najodgovornija osoba za učinjeni ratni zločin ali s obzirom na narav počinjenja samoga dijela teško je ekskulpirati ostale optuženike. Evidentno je kako je Sarajliću montirana isključiva odgovornost za ono što se dogodilo u Križančevu Selu, a dobro upućeni, oni koji poznaju Sarajlića i njegov osobni profil i njegovu prošlost kažu da je to na takav način bilo i najelegantnije napraviti. Po principu “vuk sit, a ovce na broju“ imamo presudu za ratni zločin gdje je netko kriv, a kojom nije obuhvaćena zapovjedna odgovornost vojnog kadra za “unaprijed pripremljen i isplaniran napad“”, navode pravni stručnjaci koji su konzultirani.
Sud BiH u drugostupanjskom postupku ima nekoliko mogućnosti na raspolaganju, koje ovoga puta nećemo na poseban način razmatrati ali i obrana optuženih također ima mogućnost različitog pristupa. S obzirom na poznate činjenice jedino Almir Sarajlić i Tužiteljstvo BiH imaju razloga biti nezadovoljni prvostupanjskom odlukom pa je izvjesno očekivati kako će uložiti žalbe.
Kao mogućnost postoji i potpuni obrat u cijelom slučaju. Kako smo u uvodu ovog teksta rekli, doima se kako je bošnjačka javnost općenito zadovoljna ishodom prvostupanjskog postupka, zapravo jedino i isključivo utvrđenom odgovornošću Almira Sarajlića, jasno je kako je strategija u cijelom postupku bila “pustiti Sarajlića niz vodu“. Hoće li Sarajlić prihvatiti potpunu odgovornost i odležati 20 godina robije ili će o novim činjenicama upoznati Sud i Tužiteljstvo ostaje da uskoro doznamo? Hoće li će Sarajlić u okolnostima postojanja presude koja jedino njega tereti za ratni zločin otvoreno i iskreno progovoriti i o ulogama drugih optuženika u cijelom slučaju koji se jedino njemu stavlja na teret? Može li Sarajlić sebi priuštiti ulogu “svjedoka pokajnika“ te sebi olakšati poziciju ali i poziciju Suda i Tužiteljstva u novoj ocjeni dokaza i činjenica ostaje za vidjeti.
