Kada u Vitezu spomenemo državnu firmu namjenske proizvodnje „Vitezit“ kod Vitežana to budi najmanje dvojake osjećaje. Vitezit je prijeratni gospodarski gigant koji je na vrhuncu svoje gospodarske aktivnosti zapošljavao više od 3 500 ljudi, uglavnom Vitežana. Vitez kao lokalna zajednica je rastao zajedno s Vitezitom. Gospodarska supremacija ovog giganta omogućila je urbani razvoj općine i društva u cjelini, industrijalizaciju ove regije, obrazovanje i uzdizanje društvene zajednice doslovno od pustopoljine kako je Vitez izgledao pedesetih godina prošlog stoljeća do gradića poželjnog za život i rad.
Vitez je postao zaštitni znak ne samo Savezne republike BiH nego Jugoslavije u punom smislu te riječi. Nije postojala obitelj u Vitezu koja nije imala barem nekoliko članova koji su svoj radni vijek i sudbinu vezali za Vitezit. Upravo je to bilo vrijeme za koje se sada sredovječni članovi naše društvene zajednice prisjećaju sa gorkom sjetom jer Vitezit nije bio samo mjesto gdje su oni zarađivali plaću. Zato mnogi ističu kako je cijeli Vitez zapravo stvorio Vitezit.
Rat i poratno vrijeme tranzicijskog gospodarstva koje je označilo prelazak sa socijalističkog modela upravljanja na slobodno tržište i privatnu inicijativu, što kada vezujemo za Vitezit budi misli koje se odnose na kriminal, pljačku, grabež, agoniju pauperizirane radničke klase, sumnjivu privatizaciju, valjanje u tridesetogodišnjem blatu koje je dovelo do potpune devastacije i pustoši bivšeg giganta, kriminal višeg i nižeg reda gdje se iz kruga tvornice iznosilo sve što se moglo iznijeti ostavljajući sablasne prizore.
“Slike govore više od tisuću riječi, Vitezit se nakon 30 godina poslije raspada bivše države izgledom ne razlikuje od Černobila, samo nismo radioaktivni ali i dalje smo jako opasni zbog svih eksplozivnih materija koje se gore nalaze”, isticali su radnici na jednom u nizu štrajkova koje su organizirali.
“Vitezit je ispričana priča, davno smo se pomirili sa svojom sudbinom, kada država koja je vlasnik ovog poduzeća ne čini baš ništa kako bi se proizvodnja i radna mjesta, barem u onom kapacitetu koji je moguć, uspjela sačuvati. Štoviše, država pogoduje raznoraznim interesnim lobijima. Kako objasniti da privatnici, trgovci eksplozivom imaju licence i mogućnost trgovine tim proizvodom, a Vitezit kao državno poduzeće u 100% vlasništvu države nema tu mogućnost kao proizvođač nego ovisi o trgovcima i švercerima koji imaju taj „papir“. Kakva je logika da mi proizvodimo gospodarski eksploziv po jednoj cijeni, koja je nerentabilna, a nakupci naš eksploziv prodaju po pet, šest i više puta većoj cijeni od proizvodne…”, također su isticali predstavnici radnika, a država odnosno vlast je i dalje iz sebi poznatih razloga šutjela.
Nema nikakve dileme kako je odgovornost za stanje u Vitezitu prvenstveno rezultat nedomaćinskog odnosa vlasnika prema ovom poduzeću, zatim nesposobnost i kriminalna sklonost uprava društva koje su podržavale taj mešetarski pristup u proizvodnji i trgovini u primarnoj djelatnosti ovog poduzeća.
Tridesetogodišnji kriminal u Vitezitu, akumulirani gubitci, masovne tužbe radnika i dobavljača, pogodovanje uprava društva raznoraznim trgovačkim i interesnim lobijima koji su u bili u sprezi s rukovodstvima Vitezita, privatizacija i dokapitalizacija Vitezita te ovisnost društva od ljudi koji su ga svjesno doveli u tešku situaciju bio je razlog za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom Vitezita.
Zbog nemogućnosti osiguranja uvjeta za neometan proizvodni proces kao i stav Vlade FBiH kako dosadašnje financijske injekcije u procesu konsolidacije nisu dale očekivane rezultate, zauzeto je stajalište kako je otvaranje stečaja najpovoljniji i zapravo očekivan proces koji bi za posljedicu trebao imati sanaciju dugova, oslobađanje tereta enormnih financijskih dubioza, osiguranje novog strateškog partnera te otvaranje novih perspektiva i razvojne šanse za Vitezit.
Mnogi, čije su sudbine vezane za Vitezit su rekli kako je davno trebalo ući u stečajni postupak te riješiti problem, prvenstveno na zadovoljstvo obespravljenih radnika, jer po Zakonu o stečaju oni su prvi koji bi trebali dobiti svoju zadovoljštinu poslije 30 godina agonije.
Stečaj u Vitezitu otvoren je Rješenjem Općinskog suda u Travniku prije nepune četiri godine. Vlada FBiH dala je suglasnost na ovo Rješenje, a upravo zbog kompleksnosti problema u Vitezitu procjenjivalo se kako će se raditi o dugoročnom stečaju te kako se neće moći okončati bez sudjelovanja strateškog partnera koji je spreman preuzeti sudjelovanje u ovom procesu. Skoro četiri godine od otvaranja stečajnog postupka u Vitezitu on je danas pred završnicom. Odbor povjeritelja i stečajna upraviteljica su sam proces podijelili u tri LOT-a gdje je na javnom pozivu uspješno okončano unovčenje dijela imovine kroz LOT 2 i 3, dok se oko LOT-a 1, koji uključuje najveći dio imovine Vitezita, vodio najduži ali i najneizvjesnji dio stečajnog postupka.
Proces okončanja stečajnog postupka bio je opterećen određenim poteškoćama oko realizacije uplate vrijedne 10,8 milijuna KM, ali i konstantnim pritiscima pojedinaca na organe stečajnog postupka čiji su interesi ovom akvizicijom dovedeni u pitanje. Svi koji su involvirani u ovaj proces i koji napokon priželjkuju njegovo okončanje ističu kako pojedinci koji demoniziraju, ometaju, opstruiraju te vrše konstantne pritiske na organe stečajnog postupka su zapravo oni kojima bi najviše odgovaralo zadržavanje postojećeg stanja. To su ljudi koji su Vitezit doveli u stanje potpunog kolapsa jer situacija u kojoj je bio Vitezit prije otvaranja stečaja za njih i njihove interese jeste najpovoljnija iz razloga jer tako nesređen ambijent jeste prostor u kojem oni najbolje funkcioniraju.
Koristeći resurse Vitezita na sumnjiv i pravno vrlo upitan način stvarali su interesne grupice koje su imovinu Vitezita umanjivali, obezvrjeđivali, pretvarali u privatnu, stvarali obveze na način kao da je Vitezit njima dužan i u konačnici doveli poduzeće u stanje potpunog kolapsa.
Nećemo licitirali imenima, ona su manje više poznata domaćoj javnosti, ali je krajnje zanimljiva spoznaja kako su ljudi koji su bili gospodari svih procesa u Vitezitu čitava desetljeća u različitim ulogama, koji su najodgovorniji za krah ovog poduzeća, danas najveći protivnici stečajnog postupka i čine sve kako bi stečaj doveli do neuspjeha. Veliko je pitanje zbog čega organi krivičnog gonjenja i druge institucije za nadzor mnogo ranije nisu provjeravali ulogu pojedinaca u Vitezitu. Zašto nisu istraživali interesne veze članova uprave Vitezita s ljudima koji su trgovci i šverceri Vitezitovih proizvoda? Kako je moguće da je Vitezit dužan višemilijunski iznos osobama koje su bile članovi uprave društva? Kako je moguće da su sada bivši članovi uprave angažirani kod ljudi kojima je Vitezit pravio sirovinu, a oni je prodavali po pet i više puta većoj cijeni? Kako je moguće da pojedinci imaju veća potraživanja prema Vitezitu nego desetine pa i stotine bivših radnika koji su ostali bez posla i dionici su ove višedecenijske agonije?
Sve su ovo pitanja čiji bi odgovori trebali objasniti tko su ljudi koji ometaju stečajni postupak i sve učinjeno dovode u pitanje, koji i kakvi interesi stoje iza toga da se akvizicija vrijedna 10,8 milijuna KM ne može realizirati, uvesti novoga vlasnika u posjed te otpočeti sanacija i nove investicije.
Stručna javnost n naglašava kako je stečaj u Vitezitu vjerojatno najkompleksniji ali i najzahtjevniji proces koji se u postratnoj BiH dogodio. U tom smislu je važno naglasiti ulogu domaćih pravosudnih organa ali i organa stečajnog postupka koji su zatečene i vrlo složene odnose unutar poduzeća uspjeli privesti kraju te se u tom smislu može reći stečaj u Vitezitu uspješno okončali. Zbog složenih procedura ali i specifične djelatnosti poduzeća, velike imovine i zatečenog stanja duga te posebno mnogo zainteresiranih subjekata može se reći kako su sud i organi stečajnog postupka (stečajni sudac, stečajni upravnik i vijeće povjeritelja) napravili sjajan posao no isti nisu dovršili jer investitor još uvijek nije ušao u posjed poduzeća, a potraživanja bivših radnika nisu namirena kroz očekivane diobe.
Očito je kako je završnica vrlo složenog stečajnog postupka u Vitezitu kontaminirana i dovedena u pitanje, ugrožena je od istih onih ljudi koji su godinama lešinarili Vitezitom. Poznato je kako je iznos sredstava za LOT-1 u vrijednosti od 10,8 milijuna KM uplatila firma WDG promet iz Zagreba, a portal viteski.ba u posjedu je ekskluzivne i itekako čitke uplatnice koja dokazuje uplatu sredstava. Nakon nekoliko propalih pokušaja unovčenja imovine stečajnog dužnika tek na sedmom javnom pozivu, i to na međunarodnom natječaju prodana je predmetna imovina, a novac je uplaćen sedam dana prije obvezujućeg roka. Prema našim saznanjima novac je uplaćen 20.12.2022. godine, kako bi organi stečajnog postupka istim sredstvima mogli raspolagati prije blagdana te da bi se unovčena sredstva mogla rasporediti prema povjeriteljima sukladno planovima.
Kako doznajemo stečajni sudac Ivo Žabić oklijeva donijeti rješenje o dosudi, iako je to odmah učinio u prethodna dva LOT-a prilikom unovčenja ranije prodane imovine Vitezita. Predmet unovčenja imovine putem međunarodnog natječaja je bila materijalna imovina Vitezita, koja se ogleda u zemljištu, zgradama, postojećoj infrastrukturi, a ne u nečemu što bi moglo biti predmetom restriktivnih mjera sukladno Zakonu o stranim ulaganjima u BiH. Novi, bosanskohercegovački, poslovni subjekt i firma koja bi trebala uči u posjed Vitezita te otpočeti planirane investicije sukladno kupoprodajnom ugovoru proizašlom iz stečajnog postupka biti će subjekt koji će ishodovati sve potrebne dozvole koje su neophodne za rad u ovoj specifičnoj grani namjenske industrije. Planovi investitora su vrlo opsežni, o njima smo već ranije izvještavali, međutim završnica ovog stečajnog postupka, vrlo ambiciozne planove investitora, dovodi u pitanje. Javnost je s pravom ogorčena na činjenicu kako manipulatori investitora, koji je jedini do sada jedini pokazao namjeru uložiti u Vitezit nastoje inkriminirati stavljajući mu razne optužbe na teret, od onih da novac nije uplaćen pa do onih da će se obogatiti rasprodajom imovine Vitezita, iako Vitezit danas nema ozbiljne strojeve, koji su činili ovo poduzeće ponosom bivše Jugoslavije je pod nerasvijetljenim okolnostima nestalo. Postavlja se logično pitanja, ako je Vitezit još uvijek „zlatna koka“, kako neki kažu kako to da se na sedam javnih prodaja javljala samo jedna pravna osoba.
Investitor očekiva kako će postupajući sudac nakon svega kvalitetnog učinjenog, osobito imajući u vidu činjenicu kako je Odbor povjeritelja odobrio stečajni plan, kako je Vlada FBiH dala suglasnost na otvaranje stečajnog postupka i prodaju imovine, kako su prethodne dvije prodaje okončane donošenjem rješenja o dosudi i u ovom najzahtjevnijem dijelu stečaja donijeti rješenje o dosudi i uvesti investitora u posjed kako bi se stečajni postupak realizirao na zadovoljstvo svih dionika ovog složenog procesa, a posebno stanovnika Središnje Bosne koji očekuje nova kvalitetna radna mjesta i isplatu priznatih dugovanja. Kako doznajemo, ukoliko se dopusti da stečaj bude dodatno kontaminiran, investitor, koji je uplatio 10,8 milijuna KM razmišlja i o povlačenju iz cijelog procesa što bi ugrozilo sve ono što je prethodno napravljeno, čime bi Vitezit izgubio posljednji vlak za izlaz iz višegodišnje agonije.
Hoće li će konačan pravorijek u stečaju u Vitezitu imati pravna država ili raznorazni mešetari koji bi najviše željeli da se zadrži postojeće stanje ostaje da vidimo.
