Deseti lipnja, datum je uklesan u srca obitelji poginulih osmero viteških mališana toga dana 1993. godine. Na dječijem igralištu, u viteškom naselju Podgradina, 10. lipnja 1993. godine na licu mjesta poginulo je petero djece, troje je preminulo u bolnici, dok je šestero djece ranjeno. Za ovaj zločin Armije BiH, do danas nitko nije procesuiran.
U eksploziji minobacačke granate ispaljene iz pravca pod kontrolom Armije BiH poginuli su: Sanja Garić (1975.), njezin brat Milan Garić (1981.), Dragan Ramljak (1978.), Dražen Čečura (1978.), Boris Antičević (1983.), Sanja Križanović (1978.), te Augustina Grebenar (1984.) i njezin brat Velimir Grebenar (1981.). Obitelj Grebenar, čija je kćer i sin, brat i sestra, poginuli na ovome mjestu, iz godine u godinu sve teže proživljava ovaj dan. Marko Grebenar, brat pokojnih Augustine i Velimira, ususret još jednoj obljetnici i to tridesetoj, ustupio je za Viteski.ba tekst koji je jučer podijelio putem Facebooka. Koliko je Marku bilo teško pišući ove riječi, ne možemo niti zamisliti. Pročitajmo ih u nastavku.
“8 djece
Lipanj 1993.
Lipanj je inače sunčan mjesec, nekome da, nekome ne.
Lipanj je za obitelj Grebenar najtmurniji mjesec u godini.
U lipnju su nas ubili, razorili, srce raskomadali, a dušu nam živu u grob stavili.
Takav je naš lipanj, bolan i jadan.
Pitanja zločincima Armije BiH, koja nemaju odgovor…
Kakav je tvoj lipanj?
Kako spavaš u lipnju?
Ustaneš li preznojen u lipnju, ili si suh kao barut?
Imaš li osjećaje u lipnju, ili su samo gnjev i mržnja u tebi?
Jesu li ti djeca neprijatelji?
Kojeg dječjeg oružja si se plašio, smijeha i radosti?
Ti si bio na “crti” s puškama, minobacačima, a oni su imali svoje igralište, svoj “rov”, toga si se bojao?
Imaš li ti djecu?
Staviš li se nekada u položaj majke kojoj si iščupao živo srce?
Jesi li ikada bio otac kojemu je kćer umrla na rukama?
Jesi li bio sestra, kojoj si oduzeo najbolje prijatelje, brata i sestru?
Jesi li bio brat, koji nije upoznao svoju najbližu krv jer ih je netko monstruozno ubio?
Jesi li svoju djecu oženio, dočekao možda i unuke, ovi roditelji nisu?
Bojiš li se svoju djecu pogledati u oči?
Jesi li ikada sebi priznao da si ubojica?
Jesi li to uradio samo iz mržnje jer su Hrvati?
Kako dišeš i živiš od bremena obitelji kojima si uzeo živote?
Skrivaš li se negdje u “lijepoj i gizdavoj” BiH?
Kako te samo štiti ova Bosna?!
Hoće li pravda izaći na vidjelo?
Hoćeš li ikada biti osuđen?
Hoće li stranka prestati da te brani?
Hoće li ikada Vitez, biti vitez ili samo kukavica?
Hoćeš li natjerati Hrvata da šuti, zbog fotelje?
Je li komu u interesu da se sazna tko si?
Hoće li roditelji 8 djece doživjeti da se barem istraži?
Na kojem si položaju bio; Bukve, Preočica, Počulica?
Je li 10. lipnja granata sama ispaljena?
Može li se ispitati bar tih nekoliko položaja Armije BiH, tko je toga dana bio na “crti”?
Odgovor na sva ova pitanja je jedan.
Nikome nije u interesu istraživanje, već 30 godina stojimo na istom, imamo samo spomen obilježje 8, najlakše izreći par riječi “utjehe”, a zatim opet dogodine šutjeti…i tako već punih 30.
O jadna li si Bosno, kad misliš da ti vjerujemo, jadna si ti, tko s tobom vlada i upravlja, jadan je onaj koji je prolio krv po tebi, a još jadniji su oni koji šute, i dalje hodaju uzdignute glave ali su koljači i ubojice svoga vremena, neprijateljske duše djece.
Takav zločin se ne zaboravlja, takav zločin zaslužuje osudu i pravdu, sav zločin nad civilima neka se procesuira, ali neka se prizna i nikada više ne ponovi 10.lipanj zločin nad nevinom Hrvatskom djecom”.
