Prije nekoliko godina, jedan od bivših Visokih predstavnika u BiH, prigodom posjete Vitezu kazao je: “BiH treba “vitezirati” “, vjerojatno aludirajući na postignute rezultate u poslijeratnom gospodarskom razvoju i koliko-toliko uspješnoj formuli u rješavanju teškog naslijeđa međunacionalnih ratnih i političkih odnosa.
Doista, crna bilanca od 653 poginula pripadnika HVO i više od 1000 ranjenih koja je priskrbila Vitezu prefiks “bosanskohercegovačkog Vukovara” nije bila smetnja da u poslijeratnim okolnostima Vitezu osiguraju lascivnu titulu “gospodarskog čuda”, što će ga po mnogo čemu izdvojiti od ostalih lokalnih sredina u okruženju. Taj strani diplomat, nije kao stari Rimljani povikao “vita est – ovdje je život”, za što se veže legenda o nastanku imena općine Vitez, jer je bio očaran ljepotama viteške doline, već nadom i vizijom ljudi koji su u teškim uvjetima stvarali one bolje i svjetlije bilance. Bit će da su se mnogi u tom našem zajedničkom uspjehu i razvoju vodili stihovima viteškog pjesnika Marka Martinovića Cara koji u svojoj “Poemi o Vitezu” kaže “ja imam nade, ja imam dušu, misao imam za ovaj grad”. Kako svaka medalja ima svoje lice i naličje, tako i viteška medalja nema svoj potpuni sjaj, jer u mnogo čemu Vitez dijeli sudbinu s ostatkom našeg ne savršenog društvenog uređenja i okruženja u kojem živimo. Depopulacija se, na žalost, kao i u ostatku BiH nameće kao nepremostiv problem koji će zahtijevati drugačiji pristup i mnogo opsežnije i konkretnije mjere od onih koje sada nudimo.
Svaki grad je nalik na čovjeka, rađa se, raste, doživljava svoju zrelost, pa na kraju i umire ali jedna je od razlika i njegova dugovječnost. Vitez je mlad gradić s kojim smo zajedno rasli, u kojem mi starimo dok on odrasta i mijenja se. Utemeljen je početkom pedesetih godina 20. stoljeća, no život na ovim prostorima seže u davnu prošlost. Već spomenuti Rimljani ostavili su nam “mošunjski mač“ koji danas krasi službena obilježja viteške administracije. Jedinstven je u svijetu te kao takav svi arheološki nalazi sličnih mačeva bilo gdje u svijetu ponosno nose ime Mošunja gdje je smještena i crkvica na Kalvariji, mjesta duhovne okrijepe katolika Lašvanske doline, koja je 2013. godine proslavila 100-tu obljetnicu izgradnje. Na ovom mjestu otkopani su i temelji rimskih zgrada i grobnica te ostatci ranokršćanske bazilike, s pretpostavkom da je ovdje bio lociran rimski municipij i biskupija Bistua Nova, o čemu je 1993. pisao fra Ladislav Fišić. U Mošunju je rođen fra Franjo Grebenar (Greba) simpatični franjevac kojega je katolički puk volio. Rat ga je zatekao u ulozi župnika u Župi “Nova Bila“. Razumijevanjem tih dramatičnih trenutaka za Hrvate u Lašvanskoj dolini Greba je dopustio organizirati ratnu bolnicu unutar same župne crkve. Upravo su prizori iz te crkve-bolnice bili motivacija vlastima iz RH da donesu odluku o izgradnji moderne zdravstvene ustanove “Hrvatske bolnice dr. fra. Mato Nikolić“ u Novoj Biloj. I gradovi imaju svoju sudbinu, često nezavisnu od volje i želje njegovih žitelja. Imao je naš Vitez nasmijanih, ali i dana tuge i nesreće. “Osmica“ i “Križančevo Selo“ su spomenici vremenu kojeg bi najradije zaboravili, ali moramo njegovati kulturu sjećanja i radi nas i radi onih koji će sutra biti Vitez i koji će ga voljeti. Govorio je viteški pjesnik Marko Martinović, “pa opet, kad izgovorim tvoje ime i bol i radost ispune mi srce, a to samo ljubav može izdržati…“ Njegova skulptura krasi dvorište “HKD Napredak“ društva utemeljenog 1906. godine u Vitezu, koje je i danas najvjerniji čuvar hrvatske kulturne baštine u Vitezu. Uz Napredak sve je vidljivija i aktivnost svehrvatske Matice hrvatske, koja u Vitezu ima respektabilan ogranak te okuplja lokalne intelektualce. Prema riječima Središnje uprave “HKD Napredak“ viteška podružnica je među najaktivnijim podružnicama u BiH u segmentu izdavačke djelatnosti. Istaknuta članica viteškog HKD Napredak bila je i Anka Topić, hrvatska i bosanskohercegovačka pjesnikinja, prva žena koja izdala zbirku poezije u BiH. Sahranjena je na mjesnom groblju u Kruščici 1956., a nadgrobni spomenik obnovljen prošle godine zalaganjem ovog društva. Zgrada Napretkovog doma nekada ranije bila je prva obrazovna institucija u Vitezu, dok su djeca s donjih krajeva općine Vitez nastavu pohađali u dijelu prostorija koje danas čine samostan “Sestara služavki Malog Isusa“ kojega je dao izgraditi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Prelijepo zdanje koje krasi ulaz u Vitez iz pravca Zenice, dijelilo je sudbinu hrvatskog naroda, prisilno konfiscirano odlukom komunističkih vlasti, da bi 2000-tih bilo vraćeno i obnovljeno u izvornom obliku. Spomenik biskupu Josipu Stadleru u rodnom Slavonskom Brodu je umjetničko rješenje Vitežanina, akademskog kipara Fabijana Tomića.
Crkva i vjerski život u Vitezu, iako je bio prisilno potisnut zbog svjetonazorskih nasrtaja komunističkih vlasti, uvijek je igrala važnu ulogu u životu katoličkog puka u Vitezu ali je imala i značajan doprinos u ukupnom društvenom razvoju Viteza. U popisu Župa i klera iz 1883. godine spominje se nastanak viteške Župe, a 1861. ona se odijelila od Guče Gore. Prvi župnik bio je fra Stipo Radman. Najprije je bila smještena u Jardolu dok nije otkupljeno zemljište i 1900. napravljena sadašnja Župna crkva u rimsko-gotičkom stilu posvećena sv. Juraju. Patron župe se slavi 23. travnja. U Jardolu je rođen i fra Jozo Garić 1870., prvi franjevac koji je postao banjalučki biskup. Udruga “Volim Vitez“ u suradnji s Župnim uredom 2019. godine započinje aktivnosti kojima nastoji obnoviti sjećanje na pokojnog biskupa koji je sve do početka II. sv. rata imao iznimno plodonosan rad u okvirima Banjalučke biskupije. Početkom dvanaestog mjeseca 2019. godine priređena je “Svečana akademija“ u Vitezu povodom 150-te obljetnice biskupovog rođenja. Izrađeno je i poprsje koje će tijekom ove godine na primjeren način biti i izloženo. Franjevci su radili i na opismenjavanju stanovništva. Župa je imala i dva doktora teoloških znanosti fra Karla Karina i fra Matu Matoševića. Već spomenute sestre “Služavke Malog Isusa “ u Vitez su doselile 1907. godine, a 2001. obnovile samostan i danas je primjetan njihov rad i društveni doprinos. Posebno je važno spomenuti izgradnju “Doma za stare i nemoćne osobe“ u Dubravici. Župa ima 4 filijalne crkve, a u tijeku je i izgradnja crkve u Topaloj čime bi vjernici u donjem dijelu župe dobili izgrađen sakralni prostor koji do sada nisu imali. Danas je na čelu Župe Vitez fra Velimir Bavrka. Unutar Župe Vitez aktivno učešće u radu zauzimaju i predstavnici Franjevačke mladeži.
Narodna skupština SR BiH je 28.04.1952. godine donijela Zakon o podijeli teritorija, čime je općina Vitez prvi put utvrđena kao teritorijalna i politička cjelina jedinice lokalne samouprave s utvrđenim sjedištem i pripadajućim naseljima, na temelju čega se ovaj datum obilježava kao Dan Općine Vitez. Na prostoru koji se proteže u zemljopisnom središtu BiH, uz rijeku Lašvu, leži grad Vitez. Opći tok transformacije i humanizacije prvobitnog prirodnog pejzaža ovdje se najviše izrazio kroz proces urbanizacije prostora, što je jedna od bitnih značajki ove mikroregije. Od Turbeta preko Travnika do Viteza i Novog Travnika duž glavnih komunikacija se pruža izdužena više ili manje urbanizirana zona gradskih, prigradskih i seoskih naselja s tendencijom aglomeracije ukupnog prostora u budućnosti. Za vrijeme austrougarske vlasti Vitez je najveća seoska općina koja je pripadala kotaru Travnik. Dolaskom Austrijanaca započinje industrijalizacija viteškog kraja, prije svega industrija prerade i impregnacije drveta.
Vitez kao grad nastaje poslije II.sv. rata kada ovo naselje doživljava svoj puni procvat. Razvoj Viteza u Jugoslaviji vezan je uz kemijsku industriju i poduzeće “Slobodan Princip Seljo“, kasnije PS „Vitezit“. Ovo poduzeće je imalo snažnu organizaciju s dobrim ugledom u svijetu. Neuspješna poslijeratna privatizacija PS „Vitezit“ nije uspjela sačuvati od devastacije i propadanja pa je razvoj privatnog poduzetništva bio osnova nove gospodarske platforme u Vitezu.
Transformacijom društvenog i političkog poretka započinje i nova faza razvoja Viteza u onom svjetlu i onom izdanju kakvim ga danas poznajemo. Društvena realnost opterećena lošim nasljeđem prošlosti zahtijevala je potrebu za izgradnjom i obnavljanjem porušenih mostova i povjerenja među narodima, ali i obnovom gotovo svih onih postignuća koja su preko noći urušena. To su procesi koji idu sporo ali ipak se događaju iskoraci koji znače novu kvalitetu i koje svaka lokalna sredina priželjkuje. Grad i Župa su prije svega ljudi koji se s njim identificiraju, oni koji u svojoj nesavršenosti, mijenjaju, vrlo često i spontano, nesavršene margine vremena i prostora, oplemenjujući ga i čineći boljim. Za to je važna volja koju Vitežani nedvojbeno posjeduju. Stjepan Perković akademski slikar iz Viteza koji je diplomirao u klasi profesora Donalda Halla, tome sigurno svjedoči. Unatoč vlastitoj tjelesnoj nesavršenosti, zbog teške bolesti ne služi se rukama, ali danas je poznat kao slikar koji slika držeći kist između prstiju lijeve noge. Snagom vlastite volje, savršeno to radi, ali on jednostavno ističe samo da je umjetnik, slikar i da je najmanje bitan način na koji slika ili to što boluje od cerebralne paralize. Međutim, njegovo slikanje ne može da ne privuče pažnju i da ne bude motivacija za ljude oko njega. Upravo to je poenta i smisao njegovog djelovanja i ono najbolje što od sebe može dati. Svojim radom i čvrstom voljom dodirujući “staklene plafone“ Perković mijenja nazore ljudi ali i pomjera granice, nesavršenom dajući savršeni smisao.
Tako i Vitez, ranjen nakon nedavnog rata, životu i sadržaju pokušava dati određeni smisao. U Vitezu se nastava u osnovnim i srednjim školama odvija po hrvatskom i bošnjačkom nastavnom planu i programu, a predškolski odgoj u “Gradskom vrtiću“ i čak 4 privatne ustanove. U Vitezu djeluje i Osnovna glazbena škola “Jakov Gotovac.“, te odjeljenja Pravnog i Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te Sveučilište/univerzitet “Vitez“.
Organizirani kulturni život u Vitezu počinje 1906. osnivanjem Podružnice HKD Napredak koja je za te prilike ponudila vrlo bogat kulturno-umjetnički sadržaj i zabavni život sve do 1944. kada je izgorjela zgrada društva. Rad društva je odlukom komunističkih vlasti 1949. zabranjen. Zahvaljujući fra Boži Blaževiću, viteškom kapelanu 1991. održana je obnoviteljska skupština, a danas je na čelu društva prof. Gordana Mišković. Svoj bogat i kvalitetan repertoar viteški Napretkovci su mnogo puta demonstrirali i u inozemstvu. Uz Napredak djeluje i KUD Topala osnovano 2010. godine koje predvodi Josip Jukić. U Vitezu djeluje i muška pjevačka skupina “Krčevljani“ koja njeguje tradicijsku glazbu. Vrlo zapaženo mjesto u kulturnom životu Viteza, pa i šire regije pripada Mješovitom pjevačkom zboru “Viteški Akordi“ koje uspješno vodi glazbena pedagoginja Olgica Krezić. Ovaj ansambl mnogi smatraju viteškim brendom i kulturnim zaštitnim znakom svoga grada, a osnovan je 1997. godine. Gradsko kazalište mladih (GKM Vitez) jedan je od projekata na području kulture u općini Vitez kojeg predvodi Ivan Sajević. Utemeljeno 2006. godine bilježi impozantne rezultate kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni. Vrijedi istaknuti kako je pod okriljem GKM Vitez stasala Mirna Mišković prva diplomirana magistra glume u povijesti ovog kazališta, ali i Viteza uopće. U Vitezu se već nekoliko godina održava i Likovna kolonija čiji je pokretač Željko Kocaj. Nastala je kao izraz ljubavi entuzijasta prema likovnoj umjetnosti i želje da svom gradu prirede lijep likovni događaj. Kroz 10-tak godina prikupljen je značajan broj vrijednih dijela vrlo uglednih likovnih stvaratelja, a dobar dio zbirke poklonjen je u različite humanitarne svrhe. Značajni su i sportski rezultati koje su postavili Vitežani, a svakako vrijedi spomenuti njih nekoliko. Ivana Jonjić je nositelj zlatne medalje s Europskog natjecanja u karateu, a Ivan Bobaš državni prvak BiH u stolnom tenisu. Hrvatski košarkaški klub Vitez osvaja prvo izdanje košarkaškog kupa Herceg-Bosne u sezoni 1994./95., a u jesen naredne sezone igra Kup Radivoja Koraća u organizacije FIBE. U sezoni 2007./08. osvajaju Ligu Herceg-Bosne. Vrijedi spomenuti kako je svoje prve košarkaške korake u ovom klubu započeo i Josip Pandža izbornik bosanskohercegovačke reprezentacije do 16 godina, koja je osvojila Europsko prvenstvo u Litvi. Nogometni klub Vitez je najstariji, najorganiziraniji i najmasovniji sportski kolektiv u Vitezu. Osnovan je 1947. godine, a također je imao svojih sjajnih trenutaka. U sezoni 2012./13. postaje prvak Prve lige FBiH, što mu je osiguralo ulazak u Premijer Ligu BiH kao najviši rang natjecanja.
Drugi kraj Viteza, prema Travniku krasi bajkovit i čaroban prostor Etno sela “Čardaci“. Monumentalan zahvat u prostor i posve atipična priča za bosanskohercegovačke prilike. Sve u selu odiše originalnošću, ali i jednom vrlo pozitivnom duhovitošću što čini čvrst razlog za doći u Vitez. Ako je svemu navedenom vjerovati, Vitez je grad i župa ponosnih ljudi koji žele dostojanstveno proživjeti svoj život. Vitez je zbilja grad vitezova. Grad običnih dobrih ljudi koji svoju budućnost žele graditi na obalama rijeke Lašve, podno Kruščičke planine i brda Gradina. Vitežani su vrijedni, hrabri i radini, otvoreni za novo vrijeme i nove izazove, gostoljubivi i povrh svega puni ljubavi za svoj Lašvanski kraj i za svoj grad šarmantnog imena: Vitez.
