Novi Travnik, nekada Jugoslavija u malom, i grad mladosti, danas je dom više od 500 poslovnih subjekata, i sredina koja naročito posljednjih godina ulaže napore da se o njoj govori kao o poželjnoj investicijskoj destinaciji.
Među onima koji su, sada već davne, 1991. godine, pokrenuli privatni biznis bila je obitelj Frančić, vlasnik jednog od najdugovječnijih trgovačkih lanaca u Bosni i Hercegovini UTD Best. Ovaj bh. poslodavac iz lašvanskog kraja, koji trenutno zapošljava više od 840 ljudi, svoje poslovanje je započeo sa veleprodajom i jednom trgovinom, dok danas širom BiH posjeduju 65 trgovina i dvije benzinske crpke, s najvećom koncentracijom trgovina u Novom Travniku, Travniku i Zenici.
Strategija svakog maloprodajnog lanca treba biti dugoročna
„Naša dugoročna stabilnost je ono što nas izdvaja“, kaže za Forbes BiH Ivana Frančić Šarlija, voditelj financija u ovoj obiteljskoj firmi, s kojom smo razgovarali prošlog tjedna u Sarajevu, gdje je nazočila konferenciji: „Doniranje hrane kao dio ESG strategija kompanija.”
U izazovnim ekonomskim vremenima, inflaciji posebno, koja mijenja kupovnu moć i potrošačke navike, upravo je hrana u fokusu mnogih industrija i domaćinstava. Kada govori o ovoj temi i mentalitetu ovdašnjih ljudi, Ivana posebno ističe umijeće bh. čovjeka da od malo napravi mnogo, čak i onda kada je njegova kupovna moć, što pokazuju relevantne statistike, ravna trećini kupovne moći stanovnika u Europi.
Ivanina obiteljska firma bila je među prvima koja se priključila projektu „Zaključavamo cijene“, koji je prošle godine predstavilo Federalno ministarstvo trgovine i Udruženje poslodavaca FBiH. Bila je ovo mjera, priča nam, koja je ulila povjerenje među stanovnike, naročito one sa nižim primanjima, da se osjećaju sigurno da će im biti dostupni artikli koje oni kupuju svaki dan.„Mlijeko naprimjer koje smo imali prije i poslije zaključavanja cijena, njegova prodaja se povećala dva do tri puta, što govori o tome da ljudi prate, kupuju te artikle i da im je to važno“, kaže Ivana i odgovara na pitanje u kojem pravcu će se cijene prehrambenih artikala kretati u budućnosti.
„Mi nažalost nismo proizvođač, (kada nabavljamo,op.a) mi isto gledamo cijenu. Kako će se one kretati u budućnosti je jako teško predvidjeti, jer više se ne radi samo o tržištu. Maloprodajne cijene osim o njemu ovise i od naše konkurencije“, kaže Frančić Šarlija.
Na pitanje kako konkurencija na maloprodajnom tržištu u BiH izgleda u praksi, naša sugovornica kaže: „Opasno, ja bih rekla kratkotrajno, spuštaju cijene da privuku bez neke računice, bez ozbiljnih izračuna. Mislim da strategija svakog maloprodajnog lanca treba biti dugoročna. Istaknut se od konkurencije, jer ne možemo svi mi imati najjeftinije artikle, ali treba znati što mi možemo nuditi kupcima da bi on dolazio kod nas, vjerojatno ima nešto, inače ne bi dolazili 30 godina“, pojašnjava.
Povratak u rodni grad
Ivana je ekonomistica po struci, i dobar znalac financijskih kretanja. Iako je nakon završenog Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, deset godina radila uglavnom u bankarskom sektoru, i mogla i u Hrvatskoj dalje graditi karijeru, odlučila je vratiti se u rodni grad, i nastaviti raditi u obiteljskoj firmi. Ivana, kao druga generacija Frančića, preuzet će kormilo od svog oca, nakon što se on povuče iz aktivnog rukovođenja firmom, i nastaviti poduzetničku tradiciju svoje obitelji građenu desetljećima.
„Uvijek sam čekala kada će doći vrijeme da se vratim. Moji roditelji su živjeli ovdje i ja sam uvijek imala osjećaj kao da nikada nisam ni otišla, da sam u drugoj sredini privremeno, samo da završim obrazovanje i steknem radno iskustvo. Vezano za povratak, prvo sam razgovarala sa svojim suprugom, to je bila naša zajednička odluka, jer ja sam uvijek bila neko ko je odrađivao neki posao i koja sam imala satisfakciju od završenog posla, shodno tome, počela sam razmišljati zašto ja ne bih probala završiti posao u svojoj firmi, naravno uz podršku supruga, oca, i moje obitelji došlo je do toga“, sjeća se Ivana i dodaje: „Naša firma stvarana u predratno vrijeme, rasla je u vrijeme kada je bila jedina trgovina, opstala je u ratno vrijeme, u vrijeme korone, u vrijeme smrti moje majke, svaka obiteljska tragedija je ostavila traga, mi smo svi prolazili kroz to, a vjerujte i naši zaposlenici. Mi danas razumijemo kada naš radnik ima sličnu situaciju kao mi, u kakvoj situaciji se on nalazi, to su svakodnevne realne životne situacije“, govori ona.
Proces pripreme druge generacije
Globalno, dvije trećine kompanija koje se klasificiraju kao obiteljske, „preživi“ smjenu prve generacije. Sukcesija, odnosno, tranzicija u rukovođenju firmom sa njenog osnivača na nasljednika, nije lagan posao ni u jednom dijelu svijetu, i to iskusne kompanije, koje su dugo prisutne na tržištu, znaju, zbog čega cijelom procesu pripreme druge generacije pristupaju strateški i temeljito. „Lakog puta nema“, kaže Ivana i napominje da jednako tako nije lako preuzimati ni posao uhodan nakon 30 godina.
U pripremi druge generacije, jako je važno, ističe ona, razgovarati često i mnogo sa osnivačem, odnosno ocem, odrediti konkretan datum, vrijeme, koje korake je neophodno poduzeti, uključiti vanjske konsultantne, koji će objektivno odrediti smjernice procesa, i što je izuzetno važno, imati podršku pravog tima ljudi u kompaniji, koji će zajedno s vama prolaziti proces.
„Stara izreka kaže da je lako ne bi mene zapalo. I ja sam se pitala je li meni ovo trebalo, razlika je samo što sam ja prije mislila da to što je moja obaveza da je to nešto što ja moram, što dugujem svojoj obitelji, roditeljima, međutim, ja danas znam da je to nešto što ja hoću, što želim. Mislim, da je važno da to druge generacije shvate, da je to njihov put, a ne nešto što je njima nametnuto.”
Pred Ivanom su brojni izazovi, ali i velike prilike. Oslanjajući se na kombinaciju obiteljskih vrijednosti i modernih poslovnih praksi, ona je spremna da UTD Best otvori ka novim uspjesima.„Naši planovi su popraviti i unaprijediti ovo što imamo i biti bolji s ovim što imamo, više raditi sa radnicima na njihovo, a na kraju i na naše zajedničko zadovoljstvo“, kaže Ivana.
Moja poslovna filozofija
“Da ste me pitali prije nekoliko godina o mojoj poslovnoj filozofiji, ona bi vjerojatno bila drugačija, jer se ona mijenja s godinama. Ono što bi bila moja poruka danas je: ‘Usudi se probati, uključi se u zajednicu’. Biti dio zajednice, imati osjećaj da nešto daješ zajednici, mislim da treba biti suština svakog čovjeka.
”Lekcije koje sam naučila od oca“
Jako puno poslovnih lekcija sam naučila od svog oca. Jedna od najvažnijih je svakako da čovjek mora uvijek biti isti, bez obzira šta mu sutra donese, da nema uvijek dobrih vremena i da je na nama kako ćemo se mi u dobrim vremenima pripremiti za loša vremena, i kako ćemo ih prevazići.
”Osamdeset posto zaposlenica žene“
Osamdeset posto naših zaposlenica su žene, prosječna dob je 35 godina. Kao žena i majka znam šta su problemi, koliko je obaveza oko djece, usklađivanja poslovnog i privatnog života, i da samo jednu stvar unaprijedimo za žene, u njihovim uvjetima rada, mi ćemo puno napraviti.”
