Ako bismo krenuli od početka onda moramo krenuti od riječi. Jer, riječ bijaše kod Boga. I stvori Bog nebo i zemlju. Onda reče Bog neka bude svjetlo. I vidje Bog da je svjetlost dobra…
Tako je to počelo, od riječi kojima su ljudi pričali priče i prenosili informacije, do svjetla čijom igrom su nastali odrazi, a onda su se kroz stoljeća otkrivali mediji i načini prenošenja poruka. Rasla je i potreba za prenošenjem informacija i poruka i kako je tehnologija napredovala sve više su se otkrivali alati kojima se koriste novinari. Upravo novinari postali su važan dio društva i to onaj dio koji društvo oblikuje oblikujući javno mnijenje, pa se može reći da su po svome utjecaju pri samom vrhu društvene ljestvice.
Sjećajući se legende o Narcisu i njegove zaljubljenosti u svoj odraz na površini mirne vode jednoga izvora, možemo povući paralelu s foto ili video zapisom nečijeg lika, sudbine ili događaja koji je važan jer nosi ne samo informaciju nego i poruku. Legenda je to o čovjekovoj zaljubljenosti u sebe, pomalo i o egoizmu, ali i o čudesnom odrazu života u mediju koji je u naše vrijeme prerastao u sveprisutnu fotografiju i video zapis.
Od izuma camere obscure kao preteče kasnijih fotoaparata, do prve fotografije koju je, na ploči prekrivenoj na svjetlost osjetljivim asfaltnim lakom ili tzv. metodom heliografije, uradio francuski kemičar i izumitelj Joseph Nicephore Niepce početkom XIX stoljeća, razvijao se alat neophodan za kasnije novinarstvo i novinarske reportaže popraćene neizostavnom fotografijom o događaju koji novinar bilježi.
Utjecaj novinarstva na društvo postao je presudan još u devetnaestom stoljeću i mudri ljudi shvatili su na koji način novinarstvo mogu iskoristiti u promotivne, komercijalne svrhe. Jer, čovjek je znatiželjan, ali slab i povodljiv. No, zbog toga novinarstvo i novinari imaju veliku odgovornost.
Jedan od novinara koji je prošao sve faze novinarskog zadatka, od početnika u lokalnom gradskom listu, do youtubera kojega na njegovom kanalu prati skoro 200.000 fanova je Srećko Stipović.
Stipović široj javnosti postaje poznat tijekom i nakon protekloga rata jer je stjecajem okolnosti imao priliku napraviti neke od fotografija koje ulaze u anale ratnog reporterstva iz Lašvanske doline. Potom, je radio kao dopisnik uglednih dnevnih listova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Usporedo počinje raditi najprije za lokalni gospodarski časopis „Prvirednik“ da bi nakon nekog vremena napravio vlastiti časopis pod imenom „Profil“. Već u „Profilu“ može se primijetiti Stipovićeva sklonost reportaži o neobičnim ljudima.
S prijateljima Čilićem i Kocajem radi na cijelom nizu vrijednih publicističkih djela, među kojima možemo izdvojiti nekoliko monografskih izdanja o Vitezu, ratnoj i poratnoj bolnici u Novoj Biloj, te nekoliko svojih foto-monografija uglavnom s ratnom tematikom.
No, Stipović ne staje. Slijedeći maksimu o cjeloživotnom učenju i prepoznajući društvene mreže kao veliko i ozbiljno tržište i za novinarstvo, okreće se video produkciji i video reportažama.
Iako danas živimo u digitalno informatičko doba u kojem je kratki video zapis postao informativni stožer oko kojeg se vrti i ozbiljno novinarstvo i zainteresiranost ljudi da zadovolje svoju znatiželju, ipak ni stare dobre novinske reportaže popraćene fotografijama ne prestaju držati fokus čitatelja.
Kako bi rekao Emberto Eco, i danas nam trebaju pravi novinari, u zaglušnoj elektronskoj kakofoniji koju stvara horda polupismenih i poluinformiranih idiota koji sve znaju o svemu, nasušno su nam potrebni profesionalci, novinari koji ozbiljno pristupaju svome poslu.
Nošen dugogodišnjim novinarskim iskustvom, Stipović se konačno odlučio i perom i fotografijom i kamerom izvještavati o običnom, zanimljivom, ponekad iščašenom životu tzv. malih ljudi, vrijednih ljudi koji se na zanimljive načine bore za svoj kruh svagdanji, možda i čudaka koji čine šarolikost i zanimljivu šaroliku zbilju sredine u kojoj živi, odnosno Bosne i Hercegovine.
Njegove reportaže su životne i zanimljive, ponekad i pune humora. Zbog toga ih čitatelji vole. Slijedeći logiku svoga novinarskog poslanja, od novinara izvjestitelja, potom kroničara, Stipović se izvrgnuo u zapisničara čudesnih naravi, karaktera, sudbina i zanimanja ljudi koje sve objedinjuje činjenica da početkom XXI stoljeća žive u čudnoj zemlji još čudnijih političara, ali još uvijek dobrih ljudi. Počeo je bilježiti zanimljive sudbine ljudi koji svojim neobičnim zanimanjima život svoj i svojih sugrađana čine lakšim, neobičnim i time podnošljivijim, počeo je bilježiti vrijedne pothvate, strance koji hodočaste i prolaze našim meridijanima, nesretnike kojima treba pomoći, buntovnike i vagabunde raznih vrsta i fela …
Od tog zanimljivog materijala sačinio je i vrijedan fotoreporterski zbornički rukopis, ovu knjigu, podnaslova „Pedeset neobičnih novinarskih priča“. Ovo je druga Stipovićeva knjiga u vlastitoj nakladi. Prva je foto-monografija svetišta u Međugorju istoimenog naslova koja je prevedena na engleski, njemački i francuski jezik.
Stipovićeve priče uvijek su zanimljive. No treba istaknuti da su neke od njegovih reportaža o životno ugroženim ljudima poprimile humanitarni karakter, jer su na njih reagirali brojni ljudi s raznih strana cijeloga svijeta kako bi pomogli tim nesretnim ljudima o kojima je Stipović pisao ili snimio video zapis.
Ova knjiga će vas i zabaviti i poučiti, a pored toga donijet će vam optimistički dašak one Bosne koja je živa i žilava poput ljudi o kojima je pisao Srećko Stipović.
Čitajući Stipovićevu knjigu iznenadit će vas njegov nepogrješiv osjećaj za priču o neobičnom i zanimljivom, bilo da piše o žrtvama sustava u državi u kojoj žive, bilo da je riječ o uzgoju mustanga u Travniku ili šampionima korida kojima je vlasnik u štalu uveo centralno grijanje i drugim čudesima.
Ili kako bi to rekao Stipovićev suvremenik i prijatelj, pokojni književnik Marko Martinović: „Možda ćete povjerovati da život nije nešto manje od apsurda“.
Ili, rečeno riječima sugrađanke Đurđice Čilić, nudi vam „osjećaj da je život uvijek više od onog što u tom trenutku vidimo i uvijek bolji od onog što možemo ponijeti.“
Naši duhovni oci, franjevci, znali su reći: što nije zapisano, nije se ni dogodilo.
Danas, u vremenu planeta Zemlja kao televizičnog medijskog sela mnogi će tu misao izreći na ovodobni način: što nije snimio CNN, nije se ni dogodilo.
Možda ćemo mi Vitežani jednom govoriti: što nije zapisao, fotografirao ili snimio Srećko Stipović, nije bilo ni važno da se zabilježi.
Željko Kocaj
