Na današnji dan 1982. godine, preminuo je bosanskohercegovački velikan, mađioničar lijepe riječi, profesor, književnik Meša Selimović. Njegov roman „Derviš i smrt“ jedan je od najčitanijih u BiH i našoj regiji, a rečenice iz njegovih djela su najcitiranije, naročito danas na društvenim mrežama, postavši svevremenske mudre izreke.
Filozofski fakultet u Beogradu završio je kao jedan od najboljih studenata, a bio je i politički veoma angažiran u Komunističkoj partiji SFR Jugoslavije. Ono po čemu je Meša najviše ostao u sjećanju svojih suvremenika jeste njegov profesorski rad, pa su ga mlađe kolege doživljavale kao uzora.
Nakon Drugog svjetskog rata Meša je došao u Beograd. Iako je bio oženjen čovjek, prilikom susreta s Daroslavom Darkom Božić zaljubljuje se toliko da ne može zamisliti svoj život bez nje. Kasnije je izjavio da nije pogriješio, jer je osjetio pravu ljubav. Da bi ostvario svoj san da bude s Darkom, morao je napustiti tadašnju suprugu Desanku i njihovu kćerku. Ali, od tog momenta morao je trpjeti i osude okoline u najsurovijem obliku.
Darka i Meša nisu čekali da se završi brakorazvodna parnica kako bi počeli živjeti zajedno, jer su svaki dan razdvojenog života smatrali izgubljenim. On je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg se morao pridržavati kao komunist. Osim osude zbog vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske te udata za vojnika kraljeve vojske koji je vođen kao nestao.
Isključen je iz Komunističke partije, a samim tim postao nepoželjan na bilo kom radnom mjestu. Za njega je život u Beogradu postao nemoguć, te je potražio posao u Sarajevu. Dobivši posao, s Darkom je krenuo put Sarajeva s malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan, ali se nije bunila, jer joj je, kao i Meši, bilo dovoljno da su zajedno.
U Sarajevu je radio kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna Filma“, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog podizeća „Svjetlost“. Godine 1971. umirovljen je i seli se u Beograd. Prije selidbe Selimović je u jednom pismu svom beogradskom prijatelju, između ostalog, napisao:
– Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti ako je čovjek samo za cantimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj cantimetar i osudio me na ispaštanje. Šetajući Baščaršijom uoči polaska u Beograd, Meša je jednom kolegi piscu rekao: “Ja danas odlazim i više se nikada neću vratiti.” Tako je i bilo.
Nakon izlaska romana „Derviš i smrt“ došlo je vrijeme književnih uspjeha, kada za Selimoviće počinje lakši život u materijalnom smislu. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada, ali čaršija mu nije oprostila uspjeh. Njemu nije ništa oprošteno. Šta god da je uradio ovaj veliki čovjek i pisac, uvijek je nailazilo na osudu okoline. Nakon Mešine smrti Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.
Mešine mudrosti:
– Tajna se duže pamti nego jasna istina.
– Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.
– Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
– Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
– Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.
– Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
– Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.
– Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerojatno, ali je plemenitije. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.
