Fra Marko Galić redovnički je brat Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije i – krojač. Fra Marko je franjevac, ali ne i svećenik. I šiva franjevačke habite, o čemu je govorio za RTV Herceg Bosne.
– Već je deveta godina kako sam u samostanu. Kada sam odlučio poći u fratre, odlučio sam da neću biti svećenik nego samo fratar, tj. redovnički brat. Kad sam došao u samostan, rekao sam to svojim poglavarima. Braću se obično pošalje na zanate i jedan od razloga zašto sam postao brat je taj što volim raditi svojim rukama i nešto stvarati.
Tata se bavi kamenom pa sam volio i s njim obrađivati kamen. Kad sam došao u samostan, razgovarao sam s provincijalom i on mi je dao nekoliko prijedloga. Jedan od njih bio je da budem krojač. U to vrijeme mi nismo imali službenog krojača, nego su časne sestre povremeno šivale, a dugo godina ranije imali smo braću krojače u Provinciji. Prije mene bila su četvorica braće koja su šivala habite i tako je provncijal meni predložio za provincijskog krojača i meni je to, zapravo, bilo simpatično te sam prihvatio – kazao je fra Marko za RTV HB.
– Iz Hercegovine sam otišao u Zagreb, studirao duhovnost i u međuvremenu za vrijeme studija išao sam kod jednog starijeg fratra u Zagrebu, koji me je učio šivati habite. Od njega sam naučio osnove i prve korake. U početku je bilo jako teško, treba puno strpljenja i upornosti kako bi izgledalo baš onako kako si zamislio. Trebalo mi je vremena, 2-3 mjeseca sam svaki dan išao kod starog fratra, radio i učio, dok je on ispravljao moje pogreške i pokazivao mi najlakši način kako nešto odraditi. Nakon toga su mi moji fratri kupili strojeve i počeo sam sam šivati. Kao i za svaki zanat, i za ovaj je potrebno iskustvo. Trebalo mi je 2-3 godine da habit bude onakav kakvim sam ga zamislio. Sada sam već 6-7 godina službeni provincijski krojač, šivam habite, plašteve, prsluke i sve što treba fratrima. Time se bavim i to je s vremenom postalo i moja ljubav. Posao je miran, potrebno je dosta živaca i strpljenja, ali kada ga čovjek zavoli i nauči, onda to postane mjesto opuštanja – priča fra Marko.
Prokomentirao je i model habita, koje materijale koristi te koliko mu je vremena potrebno za izradu jednoga.- Kroj habita se mijenjao kroz povijest, nikada nije bilo točno određeno. Po provincijama imamo različite krojeve, tako da mi krojači možemo prepoznati iz koje je provincije koji habit. Svaka provincija ima neke svoje finese, ali u očima promatrača obično je svaki isti. Mi, koji se time bavimo, vidimo razliku, ali to su sve sitnice. Naš fra Nikola, koji je 45 godina bio krojač u Mostaru, “hercegovački kroj” doveo je do savršenstva, cijeli svoj život posvetio je tome, toliko toga izračunavao je i nacrtao, tako da stvarno imam neopisivo blago naše provincije. S vremenom sam doradio ono što sam mislio da treba popraviti. Materijal većinom nabavljam iz Italije, nema ništa određeno, većinom uzimamo mješavinu vune i poliestera, jer je najlakše za održavati, ali i najkvalitetnije. Koristimo različite debljine, tako da svatko može izabrati što voli. Za jedan habit mi je potrebno 6 metara materijala i 12 sati rada. Prije mi je trebalo i puno više vremena – kazao je.
A jesu li fratri zahtjevni, odnosno traže li izmjene?- Svaki habit se radi točno po mjerama i tako da nema univerzalnih veličina, nego svaki fratar dobije habit po mjeri. Tada naravno pitam i za želje, netko voli više džepova, netko manje, ali sve su to sitnice, ne mijenja se kroj – ispričao se prisjećajući se koliko je habita sašio. – Dok sam bio na službi u Mostaru, tri godine, godišnje sam šivao oko 80-90 habita. Trenutačno sam na službi u Masnoj Luci, u prošloj godini sam napravio 55 habita, ovdje puno manje šivam zbog drugih obveza – kazao je fra Marko te ispričao i kako se održava habit.- Kad napravim habit, kažem fratru kako ga treba održavati. Većina habita može se prati u perilici, ovisno o platnu. Ako netko platno ima puno vune, nosi se na kemijsko čišćenje. Mlađi fratri većinom sami sebi peru i peglaju habite, a stariji nose na kemijsko čišćenje ili im ja odnesem. Nama je habit standardna odjeća, tako da fratri znaju kako ga održavati. Svatko zna ispeglati habit i lijepo ga složiti – objasnio je za RTV HB fra Marko te dodao kako je zavolio taj posao. S vremenom sam zavolio šivanje habita, volim svoje fratre i to je neki dar njima i mojoj provinciji.
To je mjesto gdje posvećujem svoj život i svojim životom i radom želim posvetiti svijet u kojem živim i sve oko sebe i prikazati to Bogu kao jednu molitvu, jer nama rad služi kao posvećivanje i veće predanje Bogu. Staro pravilo je “tko moli, i radi” i to čuvamo kroz stoljeća. Na taj način želimo pokazati ljudima svetost u svakodnevici, dok šivam habit i molim se u kapelici, sve je to prilika za molitvu i osobno posvećivanje – zaključio je u razgovoru za RTV HB fra Marko Galić.
