Iako rođen u Baru u Crnoj Gori, fra Danijel se, kako kaže, voli pohvaliti da je Sarajlija. „U to vrijeme kad sam se rodio (20. prosinca) 1981., moji su roditelji radili u Ulcinju u Crnoj Gori, no već ’84. završili su posao dolje i vratili se ovdje u Sarajevo. Tako da sam dijete Sarajeva, proživio sam rat u Sarajevu, završio ovdje osnovnu školu, i odmah nakon rata 1996. otišao sam u Franjevačko sjemenište u Visoko“, priča nam rado meštar Nikolić.
Maturirao je 2000. i ušao u novicijat u samostanu Sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu te 2001. položio prve zavjete, a potom upisao Franjevačku teologiju. Svečane zavjete položio je 2005., a diplomirao 2007. Nakon toga je zaređen za svećenika. Potom odlazi na župu u Vitez dvije godine, pa dvije godine u Novu Bilu.
Uprava provincije 2011. poslala ga je na poslijediplomski studij franjevačke duhovnosti u Rim, a nakon toga upisao je godinu master studija za odgojitelje u formaciji. U Sarajevo je na Teologiju došao 2014. i od tada je najprije bio dvije godine drugi meštar (odgojitelj), a na promjenama 2016. imenovan je prvim meštrom. I to radi i dandanas.
Dječački snovi
No, ne bi to, dakako mogao raditi, da nije bilo i njegova poziva i odaziva… „Moj poziv se, ja vjerujem, nije rodio odjednom, jer mi znamo da postoji i izvanredni poziv… Kao dijete sam živio na Dobrinji, a pripadao sam župi Stup, ali je nama – budući da nismo imali automobila – bilo lakše dolaziti upravo na misu tamo gdje se ja danas nalazim – na Franjevačku teologiju, to je bilo nekih 20 minuta pješice. Tamo sam i krenuo na vjeronauk od prvog razreda, a predavali su ga bogoslovi, uz dozvolu župnika na Stupu, pa sam čak i prvu pričest primio na Franjevačkoj teologiji 1990. I, evo, tu sam već dakle počeo od malih nogu – kako sam krenuo u osnovnu školu – družiti se s mladim fratrima, s bogoslovima, bio sam uključen s njima u tadašnje priredbe s djecom, pjevanje, tako da sam već – da kažem – zavolio fratre“, prisjeća se fra Danijel.
„A onda u ratu smo imali neku i milost da – osim drugih svećenika koji su ispočetka dolazili, budući da je tad Dobrinja pripadala župi Sv. Luke u Novom Gradu – počeo je najviše kasnije dolaziti fra Mirko Majdandžić i pok. fra Ljubo Lucić, tako da sam se ja puno družio s fra Mirkom, kao i moj kolega fra Kristijan Montina, generacija sa mnom, pa i fra Marko Hrgota. Kako smo se s njim družili, on nas je počeo zvati ‘mali fratri’. Stalno smo bili s njim, u nekom improviziranom prostoru bila je ‘crkva’, nosili smo pomoć ljudima, drva, sve s njim radili, i onda smo svi nakon osnovne škole otišli jednostavno u fratre (u sjemenište u Visoko). Nismo, recimo, previše ni razmišljali. Vjerujem dakle da nije samo to utjecalo, nego i molitva mojih roditelja koji su jako pobožni i puno mole, i djed je bio prakaratur, svi su željeli da u obitelji imaju svećenika te sam prvi od bliže rodbine koji je i postao svećenik“, govori nam franjevac čiji roditelji i danas žive u Sarajevu, dok mu sestra živi i radi u Kölnu.
Zajednica, unatoč svemu, spašava!
Kada smo ga upitali što mu je kroz godine pomoglo „očuvati“ redovnički/svećenički poziv, kazao je „prije svega ono što mi shvaćamo što je to franjevaštvo“. „Uzor nam je Sv. Franjo Asiški. On je imao jedan poseban odnos s Bogom, s Isusom, a onda – živio je u zajednici. Pa i meni, mogu reći da je pomogla naravno kroz svo ovo vrijeme i molitva – nekad mi nekako to formalno kažemo, ali stvarno kada dođu poteškoće i problemi, tu se čovjek pokaže koliko je jak u molitvi. Druga stvar što zaista pomaže u redovništvu to je nama zajedništvo. Jer bratstvo je bit Franjevačkog reda. Naše je poslanje svjedočiti franjevaštvo u zajednici. Ja nikad nisam živio sam. Živio sam u velikim zajednicama: sjemenište gdje nas je bilo 70-80 sjemeništaraca; u novicijatu; bogoslova nas je bilo 60-70, plus profesori; bio sam onda u velikim župama, pa u Rimu u samostanu gdje nas je bilo više od 200 fratara, pa sad opet na teologiji gdje nas je 40-ak“, ističe naš sugovornik tu važnu dimenziju…
Svjedočiti mir i bratstvo
Otkrio nam je kako svjedočiti poziv danas – s jedne strane je jako teško, zbog svega što se događa u svijetu, zbog utjecaja medija na ljude koji već nekako polako na Zapadu počinju imati neku čak negativnu sliku o Crkvi, o vjeri, o redovništvu… „Tako da je jako teško svjedočiti ono što danas u svijetu uopće nije ni vrijedno spomena, one naše kršćanske, franjevačke vrjednote. A s druge strane mi to shvaćamo upravo kao naše poslanje – kada vidimo što se događa u svijetu, o čemu mi govorimo da nam najviše treba – potreban nam je mir. Svi govore o miru, govori se čak evo i u Crkvi, pa i u svijetu o nekom univerzalnom bratstvu, a to već evo mi franjevci stotinama godina upravo živimo. Sv. Franjo koji je počeo pozdravljati ljude i širiti mir: Gospodin ti udijelio mir – njegov je pozdrav koji se kasnije promijenio i ostao do dandanas: Mir i dobro; koji je išao među druge upravo svjedočiti prije svega mir. To je i naše poslanje danas – da pokušamo ostvariti mir. A to možemo ako imamo mir u svom srcu, u svojoj duši, ako smo izmireni s Bogom i drugim ljudima, ako smo sebe promijenili, onda možemo i drugima propovijedati i govoriti o tome te biti uistinu iskreni svjedoci da sami to živimo. Danas naša franjevačka misija jest uopće svjedočiti ono što mi zovemo bratstvo – različiti ljudi nalaze se na istom mjestu, imaju dakle mnoge probleme jer različiti su karakteri, ali je moguće živjeti zajedno“, objašnjava franjevac Bosne Srebrene.
Mirna narav
Kako nam veli, znalo se dogoditi da i nisu svi prema fratrima (općenito redovnicima i klericima) uvijek „blagonakloni“, pa je znao osjetiti i govor mržnje, ali je to nastojao sagledati u širem kontekstu. „Na župi kad sam bio, imao sam, nazovimo ih tako, nekoliko i ‘sukoba’. Meni u svemu tome pomaže jer sam osobno mirnije naravi, nisam eksplozivan, imam strpljenja za druge ljude i to mi pomaže druge razumjeti jer zaista iza svakog tog tuđeg problema krije se nekakva patnja, nevolja… Možda je nešto loše doživio od drugog svećenika… Na Zapadu – često sam u Njemačkoj, Americi i Australiji pomažući fratrima tamo – koliko god oni govorili o slobodi, nezgodno je proći u habitu. Nisam osobno imao slučaj, nego moj kolega u Düsseldorfu kad je prošao središtem grada, baš neki Nijemci – ne drugi, dakle – počeli su gotovo pljuvati na njega govoreći ‘skinite ta srednjovjekovna odijela, modernizirajte se’… Ali to je zapravo njihov pogled na Crkvu. Dok samo poslije pola minute nakon toga nailaze tri Turkinje, pokrivene (koje nose hidžab), s djetetom u kolicima, a oni njima ‘plješću’, kažu ‘drže tradiciju’. No, Nijemci imaju problem sa svojom Crkvom, s viđenjem te Crkve i onda je tako kritika svima nama upućena, iako me ta osoba ne poznaje, niti zna što svjedočim“, mišljenja je meštar fra Danijel.
Svaka osoba je važna
Ova njegova služba uistinu iziskuje mnoga znanja i vrline, a ponajviše rekli bismo razumijevanja i strpljenja. Pa se stoga pitamo kako je to odgajati mlade fratre, te što im savjetuje kada dođu krize? „Postoje naše temeljne uredbe u franjevačkom odgoju, općenito. Međutim, ono što posebno treba uzeti u obzir u odgoju mladih ljudi – svaka osoba je individua. Moramo pokušati razumjeti svaku osobu pojedinačno. Nastojim kroz razgovore pokušati razumjeti prije svega povijest te osobe – odakle dolazi, iz kakve obitelji, iz kojeg mjesta… Nažalost, puno mladih ima iz mješovitih ili razvedenih brakova, koji su preživjeli nekako i svoju kalvariju, gdje se puno toga lomilo preko njih. Pokušavam prije svega razumjeti njihovu povijest. Želim pomoći da razviju svoju ljudsku osobu, ali da ga ja ne tjeram na mišljenje, nego sa strane ga potičem da on donese odluku. Primjećujem kako mladi danas imaju puno problema s donošenjem odluka vezanih za sve. Kod nas su svi bogoslovi redari – čiste zajedničke prostorije, onda se očekuje da je svatko odgovoran, da osjeća ‘sve je to naše’; ako ja čistim kuhinju – da očistim dobro, ako čistim toalet – da očistim dobro… Ako je moja služba u semestru da budem bolničar – onda nosim hranu i potrebno bolesnima, jedan ide u nabavku, jedan brine oko automobila; smisao je da što god da se preuzme, da se radi odgovorno“, objašnjava svjestan kako je ovo vrijeme puno i nestalnosti. Tako dodaje kako se nameće „kultura provizornog“, u smislu da se sve proba, pa tako i poziv: dođu da probaju. „Dakle fali im od početka ona temeljna odluka za poziv – ja se odlučujem. Jer evo, što je cilj studija teologije? – to sam naučio od svojih profesora – nitko od mlađih nikad nije odgovorio na to pitanje: cilj teologije je biti svet“, naglašava fratar i dodaje u šali: „Često kažemo za neke koji su puno čitali, a ništa usvojili nisu, no imali su sve 10-ke – da su takvi prošli kroz teologiju, ali nije teologija kroz njih.“
Put do cilja…
Uz redovnike, u ovom slučaju franjevce, vežu se i tri zavjeta/savjeta: siromaštva, čistoće i poslušnosti. Pa smo fra Danijela upitali kako o njima danas govoriti mladom čovjeku, te koji je „najteži“. „Savjeti ili zavjeti, jer zavjet obvezuje na nešto – oni su samo put do onog spomenutog cilja: biti svet. U tom mi kontekstu možemo shvatiti zavjete. Nama je uz Isusa Krista u tumačenju zavjeta model Sv. Franjo, jer mi živimo, kako kaže naše Pravilo, po uzoru na njega. Kada dođemo do nekog problema, pokušamo vidjeti kako bi Isus i Sv. Franjo reagirali“, napominje fra Danijel tumačeći zavjet po zavjet.
„Govorimo o zavjetu siromaštva koji u svom temelju znači nenavezanost ni na kakve zemaljske stvari: mogu imati i ne moram, ako treba nekome drugom – dadnem njemu. U tom smislu shvaćamo siromaštvo, tu se ja formiram da ne budem, prije svega, sebičan. Nisam ja dakle središte svijeta, nego da imam sluha za ljude u potrebi.
Celibat, odnosno zavjet čistoće odnosi se prije svega na čistoću duše i srca, da čovjek bude bez grijeha. Stoga je jako važno prakticiranje sakramentalne ispovijedi jer je bitna za čovjekov nutarnji život, da se mijenja, jer bit formacije jest neprestano i trajno obraćenje, što mi zaboravimo. I u kršćanstvu je bit obraćenje. Kao i obraćenje svakodnevno – u tom smislu čistoća odnosa prema drugim ljudima – iskrenost, ljubav, poštovanje prema subraći, prema suprotnom spolu, prema svim ljudima, što je na kraju odraz naše čistoće prema Bogu.I zavjet poslušnosti… Kada upitam što mislite koji nam je najteži, svi kažu sigurno celibat. Ali nije, nego poslušnost. Zašto? Jer dira naše najintimnije, našu sebičnost, naš egoizam, našu volju. Prije svega poslušnost Bogu znači odricanje svoje sebične volje. Sv. Franjo, kad je Red narastao, uvidio je da ne može onako, onda je postavio jednoga brata između njih – Pietra Cattanija da bude prvi general reda, kako bi morao i on sam nekoga slušati i da ne bude glavni. Jer poslušnost svom poglavaru – ne slijepu – shvaćamo kao poslušnost Bogu, s tim da se i od poglavara očekuje da bude normalan“, dodaje uz smijeh.
Sa svih strana
Saznali smo i kako je u bogosloviji trenutno 18 bogoslova u pet godina, a dva đakona su na praktikumima. „Od njih četvorica su iz Afrike, to je naš vid pomoći njima. Mislim da smo s tom praksom započeli 2017. Dvojica su kod nas već završila 2020., a to su vidjele i druge franjevačke provincije pa su započele s tom praksom. Prva dvojica su bila iz Konga, a ovi sada su iz Istočnoafričke provincije: Burundija, Ruande, Ugande i Malawia. Imamo i jednog bogoslova iz Hercegovačke provincije. Tako da za Bosnu Srebrenu trenutno imamo njih 13“, spominje nam fra Danijel.
Zanimalo nas je i kakvi su afrički bogoslovi u odnosu na naše. „Mislim da su, barem za sad, skromniji. Što im se god kaže, poslušni su, dok ovi naši – neću reći da nisu poslušni, nego su opušteniji. Još uvijek imaju problem te jezične barijere, malo ih je strah zbog ispita koji su u tijeku. No, jako su zahvalni za svaku sitnicu“, rado ističe meštar.
Šalimo se i pitamo – ima li nekih kazni, a fra Danijel kroz smijeh odgovara kako odgoj ne može bez kazni. „Ja ne volim kažnjavati. Kada se nešto dogodi, skoro nikada ne reagiram odmah – izuzev kada se mora, nego čekam i da se i ta osoba ‘ohladi’, a onda naravno drugi bogoslovi ‘galame’ na mene – misle da to uopće nisam primijetio. Potom ga pozovem i pokušavam da on sam spozna koji je problem i nađe rješenje, i samim tim kad prizna da je pogriješio, on se lako i popravi. To je princip koji je nekad jako težak u zajednici jer drugi gledaju u smislu ‘vidiš on je prekršio, a nije ga kaznio’. Ne želim izlaziti u javnost pa da kritiziram u javnosti, pred drugom braćom, nego pozovem na razgovor kako bih prije svega saznao zbog čega je on to napravio, možda ja nisam primijetio, možda se njemu dogodilo nešto u obitelji… I iz te neke nervoze napravi neku glupost. Kada čovjek spozna da je pogriješio, najčešće ni ne kaznim, i tek poslije objasnim zajednici“, govori meštar Nikolić.
Spremnost
Svjedoci smo kako se broj duhovnih zvanja u Crkvi u Hrvata smanjio, pa tako i u Bosni Srebrenoj, naš sugovornik razloge za to vidi najprije u manjem broju djece, dakle slab natalitet, odlascima iz zemlje; pomicanju dobne granice sazrijevanja i manjku vjere. No, unatoč tomu mišljenja je da i danas oduševiti mlade da slijede Sv. Franju je isto kao i nekad – svojim primjerom. „Svi mi koji smo kao mali otišli, odabrali taj duhovni put, redovništvo ili svećeništvo – imali smo svoj nekakav ‘ideal’. Ja nisam ništa previše znao o Sv. Franji, čitao sam, ali nisam to shvaćao, ja sam se oduševio u ratu kad sam gledao svog kuma fra Mirka Majdandžića kako radi s ljudima. I svatko od nas imao je svog nekog uzora, nekoga je vidio i on ga je oduševio. Mi sada koji već jesmo redovnici, ako iskreno živimo svoj život, evanđelje, redovništvo kao pojedinci i kao zajednica to puno može danas utjecati na ljude. Govori se o individualizmu, ali mi ako kao zajednica pokazujemo poštovanje prema drugima, ako smo sretni, ako smo radosni – bit redovništva je radost jer smo otkupljeni, sve ono što mi učimo na teologiji da pokažemo životom. Naravno, ako mi nismo pravi, nismo ni uzor nekome. Mi smo taj prvi kontakt“, kazuje fra Danijel na kraju razgovora koji, tko zna, možda nekomu bude poticaj odgovoriti na duhovni poziv koji se negdje u osobi krije… (Katolički tjednik)
