Njemačka biskupska konferencija objavila je izvješće sa statističkim podatcima o Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj za 2025.
Tako je, kako prenosi KTA, redovito na nedjeljnim misnim slavljima sudjelovalo 1,3 milijuna od približno 19,2 milijuna katolika u Njemačkoj (6.8%), dok je 2014. taj udio iznosio 10.9 %.
Tijekom 2025. Crkvu je službeno napustilo više od 307 000 osoba. Time je nastavljen trend smanjivanja napuštanja Crkve. Godine 2024. Crkvu je napustilo više od 320 000 osoba, 2023. više od 400 000, a 2022. oko pola milijuna.
Demografski podatci pokazuju nastavak smanjenja broja vjernika u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj, kako zbog službenih istupanja iz Crkve, tako zbog nedostatka generacijske obnove.
Tijekom 2025. zabilježeno je 109 002 krštenja. Za usporedbu, 2024. bilo ih je 116 274, a 2023. 131 245. Međutim, porastao je broj katekumena. Prošle godine kršteno je 2 650 odraslih osoba, što je 28% više nego 2024. Najviše ih je pak, 3 376, kršteno 2017.
Broj crkvenih sprovoda lani je bio gotovo dvostruko veći od broja krštenja. Tijekom 2025. slavljeno je više od 203 000 crkvenih sprovoda. Za usporedbu, 2024. ih je bilo 213 046, a 2023. – 226 179 sprovoda.
Kada je riječ o kleru, u približno 9 000 župa djeluju 11 083 aktivna svećenika, od kojih oko 2 300 dolazi iz drugih zemalja.
Najnovije podatke komentirao je predsjednik Njemačke biskupske konferencije biskup Heiner Wilmer. Kazao je ako ne smatra da se pad broja vjernika i pastoralnoga osoblja, te stope sudjelovanja u vjerskome životu može svesti na „puku priču o propadanju“. Za njega statistike svjedoče o „predanosti, pouzdanosti i snažnome osjećaju odgovornosti“. Dodaje kako se prisutnost Crkve ne bi trebala mjeriti isključivo sudjelovanjem u nedjeljnim misama. „Crkva je prisutna na više mjesta, a ne samo ondje gdje se slavi misa“, naglasio je, ističući osobnu pratnju, pružanje utjehe, društvenu odgovornost i dijalog kao područja crkvene prisutnosti.
Suočeno s padom ključnih pokazatelja vjerske prakse i pripadnosti Crkvi, vodstvo njemačke Crkve nastavlja zagovarati sinodalnost kao bitnu sastavnicu svog pastoralnog odgovora. Biskup Wilmer ju ne definira toliko kao postupak, koliko kao „oblik duhovnoga života“ ukorijenjen u slušanju i zajedničkoj odgovornosti unutar Crkve.
