Nakon točno tri godine (Svjetlo riječi, broj 451), kada je Nikolina Marčić pisala reportažu o ovom malom ali lijepom selu, vratili smo se u Guču Goru. „Na obroncima Vlašića”, kako obično započinje priča o ovom dragulju Lašvanske doline, našli smo se u razgovoru s fra Davorom Petrovićem, gvardijanom jedinoga franjevačkog samostana u ovom kraju. Povod ponovnoga posjeta samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori bilo je proglašenje njegove graditeljske cjeline nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, točnije – godina dana od proglašenja te patron crkve i samostana koji župljani slave 4. dana mjeseca listopada.
Fratri Lašvanske doline borili su se s brojnim uništavanjima i razaranjima tijekom povijesti. Nakon što je krajem 15. stoljeća izgorio stari lašvanski samostan u Docu, fratri su se povukli u Guču Goru. Skoro stotinu godina živjeli su u maloj redovničkoj kući koja se nalazila na mjestu nešto niže od današnjega samostana. Godine 1856. položen je kamen temeljac za crkvu, 1857. za samostan, a oba je blagoslovio biskup fra Marijan Šunjić. Uz biskupa Marijana, veliku ulogu u gradnji gučogorskoga samostana imao je fra Jako Baltić. Izvođač radova na izgradnji samostana i crkve bio je Ante Ciciliani iz Trogira, a kasnije je taj posao preuzeo majstor s Bukovice, Matija Lovrinović. Vjernici toga vremena istinski su se radovali izgradnji crkve i samostana, stoga su župe davale besplatnu radnu snagu koja se potom sama organizirala za pomoć u izgradnji.
Prema dekretu od 30. svibnja 1859. samostan postoji i u pravnom smislu, s fra Jakom Baltićem na mjestu gvardijana. Kratko vrijeme samostan je bio biskupska rezidencija a crkva katedrala, gdje je rezidirao fra Sebastijan Franković, biskup sionski i apostolski vikar u Bosni (1861.).
U međuvremenu su se i crkva i samostan nekoliko puta obnavljali. Sam samostan služio je u više svrha od toga razdoblja pa do Drugoga svjetskog rata: u navratima je tamo bilo smješteno franjevačko dječačko sjemenište, potom bogoslovija i novicijat, dok je u dva navrata ovdje bila smještena i pučka škola.
Ratna stradanja
Krajem Drugoga svjetskog rata, 1945. godine selo Guča Gora našlo se u središtu bojišnice. Nakon što se mala grupa njima protivničke vojske zatvorila u samostan, partizani su zbog odbijanja vojnika da se predaju smatrali opravdanim činom zapaliti crkvu i samostan, što se i dogodilo 21. veljače. Da je ovo bio ideološki motiviran čin potkrepljuje činjenica da je osim razaranja samostana i crkve spaljen i uništen knjižnični i muzejski fond. Najveći gubitak ovoga stradanja samostana bio je nestanak kulturnoga blaga: izgorjelo je sve što je u samostanu bilo vrijedno – pečat staroga travničko-lašvanskog samostana, arhiv i knjižnica, (bogata) ostavština fra Marijana Šunjića, umjetnička djela koja su krasila samostan i crkvu, oltari i orgulje te Životopis biskupa fra Marijana Šunjića autora fra Marka Baraća. Ono što je sačuvano su župne matice, a među njima i matica krštenih pisana bosančicom iz 1766., Godišnjak fra Jake Baltića iz 19. st. te fra Jakine Čestite osobe, paramenta biskupa Šunjića i Povjestnica Samostana Gučanskoga autora fra Ante Kneževića (koja sadrži i životopis fra Marijana Šunjića). Fra Ivo (Fabijan) Marković se te iste, 1945. godine dao u obnovu crkve za koju se veže zanimljiva priča. Naime, za obnovu krova bilo je potrebno dobaviti dasku iz pilane u Turbetu, udaljene 18 kilometara, a nije se imalo čime. Župljani nisu oklijevali, nego je njih 170, većinom žena, 1. listopada pješice otišlo i vratilo se s trenicom na ramenu, što će zasigurno ostati upamćeno kao djelo ljubavi prema ovom samostanu, njihovoj jedinoj duhovnoj potpori u to vrijeme. Nakon fra Ive Markovića, svaki sljedeći gvardijan dao je svoj doprinos i uložio veliki trud u obnovu ili umjetničko uređenje samostana i crkve, što se zadržalo do danas. Danas se s pravom može reći da gučogorska crkva ima zapaženo mjesto u suvremenoj sakralnoj umjetnosti Bosne Srebrene.
I u posljednjem ratu, samostan je pretrpio teška stradanja. Osmoga dana mjeseca lipnja 1993. hrvatska sela koje je do tada čuvalo Hrvatsko vijeće obrane zaposjela je Sedma muslimanska brigada Armije BiH. Fratri su zajedno s narodom izbjegli, a ono puka što je ostalo je prognano ili likvidirano. Pripadnici Armije su se u samostanu zadržali više od godinu dana, sve do 11. srpnja 1994. kada su ga vratili fratrima. Samostan je od Armije preuzeo fra Franjo Križanac koji je zatekao potpuno devastiranu crkvu i samostan. Prva pučka misa slavljena je 2. listopada 1994., ali u dvorištu jednoga župljanina jer se još nije moglo sigurno doći u Guču Goru, dok je patron župe s 1500 vjernika na misi proslavljen 4. listopada.
Prva se obitelj iz progonstva vratila 12. siječnja 1998. godine, a do kraja godine župa je u Gučoj Gori, Krpeljićima i Maljinama zabilježila broj od 38 povratnika. Iako je ukupno bilo 1000 povratnika u Guču Goru, danas župa broji 456 župljana jer je većina mladih otišla vani, a oni koji su ostali žive u gradovima Lašvanske doline. „Cijela Lašvanska dolina je kao jedan veliki grad, ljudi su međusobno jako povezani i znaju da pripadaju Gučoj Gori jer je tu sačuvana sva njihova povijest”, kazuje fra Davor.
Ono što je nakon posljednjega rata ostalo su uništena djela u crkvi, opljačkana knjižnica, oštećen kip sv. Franje u klaustru samostana. Zbog ratne prijetnje još 1992. većina arhivske građe, s jednim dijelom kulturno-umjetničke baštine, prenesena je u Proložac kod Imotskog. To se pokazalo kao dobar potez budući da su i matice ostale sačuvane a i nešto kulturnoga blaga koje pokazuje bogatstvo ovoga kraja i samoga samostana. Tako su još jednom sačuvani i Baltićevi Godišnjak i Čestite osobe, kao i Ljekaruša i Povjestnica Samostana Gučanskoga fra Ante Kneževića. Ono što ipak jest nanijelo veliku štetu kulturnoj baštini ovoga kraja jest činjenica da je opljačkan kompletan fond knjižnice.
Kulturna baština Guče Gore
Uz povijest samostanske knjižnice vezana su dva velika događaja: požar crkve i samostana 1945. i otuđivanje kompletnoga knjižnog fonda tijekom rata 1991. – 1995. Biskup fra Marijan Šunjić je u Beču pred svoju smrt sastavio oporuku prema kojoj Gučoj Gori ostavlja svoju bogatu knjižnicu, sve posuđe i biskupski ornat. Ali skoro sve to nestalo je u požaru 1945. Nakon požara fratri su obnavljali knjižnicu duplikatima iz drugih samostana, potom darovnicama i kupovinom prema mogućnostima. Prema tome, knjižni fond je do 1992. narastao do 9000 knjižnih jedinica. Padom Guče Gore u ruke Armije BiH 1993. godine knjižnica je ponovno nestala: fratri su se u samostan vratili u srpnju 1994. i zatekli prazne prostorije knjižnice, s tek nešto knjiga koje nisu bile od kulturnoga značaja. Saznalo se da su knjige odvezene u neku školu u Karaulu kod Turbeta. Dana 13. ožujka 2000. određena količina knjiga je vraćena, ali pokazalo se da ih je puno oštećenih. One najvrjednije su nažalost nestale bestraga. Ipak, gvardijani koji su dolazili u godinama nakon rata nisu čekali. Uz vraćene knjige, s ponekim donacijama i kupovinom knjiga knjižnica je narasla do 17 000 naslova.
Muzejski postav samostana u Gučoj Gori sastoji se od tri tematske cjeline: sakralne, arheološko-povijesne i etnografske. Sakralni odjel je uglavnom iz crkve i samostana prije požara 1945., dok izlošci druga dva odjela potječu s travničko-lašvanskoga prostora. S više požara tijekom povijesti, a posebno s požarom 1945. izgorjelo je skoro sve sakralnoga blaga što je samostan imao. Ono što je sačuvano najvećim je dijelom iz ostavštine pojedinih fratara. U sakralnom dijelu izložene su i vrijedne pisane ostavštine fratara.
Samostan posjeduje i veliku zbirku umjetnina, a prije skoro 10 godina napravljen je odabir vrijednoga od manje vrijednoga i 130 slika je postavljeno u pinakoteku koja se nalazi u istočnom dijelu samostana. U pinakoteci je zastupljeno više od 35 umjetničkih imena.
Prostor gučogorske crkve uređen tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća prema projektu Srebrenke Sekulić-Gvozdanović djeluje skladno i sabire se u svetište u kojemu dominira velika fresko-slika Krist Svevladar Zlatka Kesera (1977., 400 x 1000 cm). U ratu je netko od pripadnika Armije BiH zelenom i smeđom bojom prelio središnji dio slike, i to su, pored kipa sv. Franje, najvidljivija oštećenja iz posljednjega rata. Budući da je slika rađena na svježem malteru, boja se u taj malter i upila i nemoguće je skinuti je bez obijanja samoga maltera i još većega oštećenja slike, zbog čega je velika vjerojatnost da se slika i neće obnavljati, tvrdi gvardijan, jer je jedino rješenje da se uradi potpuno nova slika.
U crkvi su u ratu bile oštećene još neke slike, a ono što je specifično je da je kod svake oštećeno bilo lice prikazanih likova, kao što je slučaj s freskom Gospa žalosna i mozaikom Isus ozdravlja slijepca, umjetnika Ive Dulčića. Priča o kipu sv. Franje (Ivan Križanac, 1985.) već je poznata: mecima izrešetani glava i vrat, polomljeni prsti na rukama sv. Franje te otkinuta glava ptice na ruci sv. Franje. Sve to odaje kakvu poruku su pripadnici Armije BiH htjeli ostaviti povratničkom katoličkom puku i fratrima.
Guča Gora danas
Nakon povratka 1994. započela je obnova samostana i crkve u etapama, koja traje i dandanas. I crkva i samostan služe svojoj svrsi. Zadnjih godina stari dio samostana u kojem su smješteni pinakoteka i muzej (pri čemu su muzejski primjerci u procesu restauracije), kao i stambeni dio samostana u potpunosti su obnovljeni. Nakon obnove samostana prelazi se na obnovu vanjskoga dijela crkve kako bi se sama unutrašnjost zaštitila od daljnjega oštećenja. Osim toga, obnavljat će se i dio samostana koji se nalazi uz crkvu, a u koji je smještena i knjižnica. Prema projektu koji je već spreman, prva faza obnove uključit će krov, fasadu i prozore, nakon čega slijedi unutrašnja obnova crkve i knjižnice. Krov je ruševan i prokišnjava, a zidovi su, osim ratom uništeni, dotrajali i zahtijevaju hitnu obnovu. Isto je s korom koji se nalazi iznad ulaza u crkvu. Što se tiče umjetničkoga uređenja crkve, sva djela su obnovljena osim onoga Krist Svevladar koji nije moguće obnoviti. Sama prva faza obnove koštat će oko 400 000 KM, kazuje fra Davor. Kako je u pitanju velik i financijski zahtjevan projekt, samostan u suradnji s narodom i okolnim župama prikuplja potrebna sredstva.
Osim projekta obnove crkve, u pripremi je projekt obnove interijera muzeja. Prije ljeta ove godine s radom su počeli restauratori Zemaljskoga muzeja BiH čiji je zadatak restaurirati predmete koji će biti izloženi u muzeju. Samo restauriranje započelo je kako bi se primjerci očuvali, a to je dalje potaknulo samostansko bratstvo da radi i na kompletnom unutarnjem preuređenju muzeja.
Graditeljska cjelina samostana u Gučoj Gori je nacionalnim spomenikom proglašena 26. listopada 2022. godine, a samo selo Guča Gora u čijem se središtu nalazi ovo velebno izdanje je 14. prosinca iste godine Vlada SAD-a preko svoje organizacije USAID proglasila jednim od 14 najljepših sela Bosne i Hercegovine. I ovo priznanje je selu došlo zahvaljujući franjevačkom samostanu u stilu arhitekture 19. st. i činjenicom da je u svoje vrijeme njegov čest gost bio književnik Ivo Andrić.
O proglašenju samostana nacionalnim spomenikom BiH gvardijan je kazao: „Raduje nas činjenica da je samostan konačno uvršten na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Isto tako, nadamo se da će sve razine vlasti prepoznati njegovu vrijednost i pomoći daljnju obnovu, kao i radove koje planiramo u godinama koje dolaze. Unatoč svim stradanjima, moramo se okrenuti budućnosti i onome što je lijepo i pozitivno za sve ljude koji ovdje žive.” Ratom i vremenom dotrajao samostan sada je došao do toga da ima lijepo uređen smještajni dio gdje je moguće ugostiti hodočasnike, uskoro će biti u rad pušten i muzej, a zbog blizine Travnika Guča Gora će postati dijelom turističke rute, u kojem će moći uživati kako lokalno stanovništvo tako i svi oni koji žele obići ovaj kulturni i vjerski spomenik Lašvanske doline.
