Veliki petak je Kristov dan smrti – 14. nisana, koji je tada bio petak, i oduvijek dan žalosti i supatničkog posta, nazvan također post žalosti.
No, što je nama ovaj petak i kako ga mi živimo? Što je nama ovaj dan – jedini u godini kada Crkva ne slavi svetu misu? Što je nama ovaj dan prožet postom – i jedini od dva tijekom cijele crkvene godine – kada je on obavezan (uz Čistu srijedu – Pepelnicu)?
Već su se u najstarije vrijeme Isusove riječi o vremenu u kojemu učenici poste, jer im je zaručnik, kako je objašnjeno u priručniku Adolfa Adama Slaviti crkvenu godinu, bio uzet, odnosile na dane smrti i na Kristov grobni mir. Tako je taj post žalosti bio duboko ukorijenjen u svijest stare Crkve da ga se na Zapadu katkad prenosilo čak na sve petke i subote tijekom godine. S obzirom na to, razumljivo je kako današnja Crkva također čvrsto drži Veliki petak kao dan posta i odricanja.
Dok su se prva kršćanska stoljeća odricala posebne liturgije Velikog petka, dotle su se u 4. st., razvile različite forme neeuharstijskog bogoslužja. Tako hodočasnica Eterija izvještava iz Jeruzalema oko 400. godine kako su se ondje na Golgoti okupljali kršćani prije podne i častili Kristov križ, kojega je 320. ponovno pronašla carica Helena, te su isto tako rano poslije podne odlazili na bogoslužje riječi s čitanjem povijesti muke. Tako se upravo u Jeruzalemu očituje težnja da se Kristov događaj na pravom mjestu i pravovremeno ponovno oblikuje u liturgiji, te kako bi se na taj način utisnuo u svijest vjernika. To bogoslužje u Jeruzalemu postalo je primjerom za Zapad.
Ondje je tako bilo najprije riječ o bogoslužju riječi pri čemu je naglasak posebno stavljen na izvještaj o muci i psalme. Gdje su mjesne Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa, razvilo se potom ondje već rano čašćenje Križa… Zatim je na tragu toga, tijekom srednjeg vijeka nastala najprije iz vrlo jednostavnog pričesnog slavlja vjernika Missa praesanctificatorum, odnosno Misa pretposvećenih darova, budući da su preuzeti neki dijelovi euharistijskog slavlja, ali dakako bez presudne euharistijske molitve. Tako da prema Misalu iz 1955., što je poslije u bitnom preuzeo i onaj iz 1970., imamo tradicionalna tri dijela: službu riječi, klanjanje križu i slavlje pričesti. Glede samog vremena održavanja ovog bogoslužja ono je orijentirano na vrijeme Kristove smrti popodne oko 15 sati.
Kada govorimo o službi riječi, nakon što se svećenik i njegova pratnja prostru ili kleknu pred “golim oltarom” i tako ostanu kratko u tihoj molitvi, po podizanju slijedi svećenikova molitva, a zatim svetopisamska čitanja. Posebno je, naravno, stavljen naglasak na zaključni izvještaj o muci koji treba navijestiti na isti način kao na Cvjetnicu. Drugi glavni dio liturgije Velikog petka čini klanjanje Svetom križu.
Najprije se (pokriveni) križ svečano pokaže vjernicima podizanjem i otkrivanjem u tri dijela, koje prate riječi: Evo drvo križa, na kome je visio Spas svijeta… Potom pristupaju kler i vjernici te se klanjanju Svetom križu – poklone se, poljube križ ili časte nekom drugom gestom… Po klanjanju slijedi sveta pričest. Molitva nad narodom, pri kojoj svećenik ispruža ruke nad zajednicom, spominje također smrt i uskrsnuće u jednom dahu te moli za Božji narod oproštenje i utjehu, učvršćenje vjere i vječno otkupljenje.
Evo najvažnijih stvari koje svaki katolik treba znati o ovom velikom danu:
1. ŠTO CRKVA SLAVI NA VELIKI PETAK? O sadržaju slavlja Velikoga petka govori nam papa Benedikt XVI: Veliki petak dan je spomena muke, razapinjanja i smrti Isusove. Toga dana liturgija Crkve ne predviđa slavljenje svete mise, no kršćanska se zajednica okuplja kako bi promišljala o velikom otajstvu zla i grijeha koje pritišće čovječanstvo i kako bi se ponovno, u svjetlu Božje Riječi i potpomognuta dojmljivim liturgijskim činima, spomenula Gospodinovih patnji… Tumačeći Veliki petak, sveti Ivan Zlatousti primjećuje: Prije je križ označavao prezrenost, no danas je on nada spasenja. Postao je doista izvorom beskrajnih dobara; oslobodio nas je zablude, otjerao je naše tmine, pomirio nas je s Bogom, od nas koji smo bili neprijatelji Božji načinio je svoje ukućane, od stranaca načinio nas je svojim bližnjima: ovaj je križ uništenje neprijateljstva, izvor mira, spremište našega blaga (De cruce et latrone, I,1,4). (Iz kateheza Benedikta XVI.)
Ni na Veliki petak Crkva ne razdvaja otajstvo križa od uskrsnuća. To vidimo osobito iz drevne antifone koja je preporučena za pjevanje pri klanjanju sabranih vjernika križu: Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu. U žalosti za Kristom na križ raspetim Crkva se raduje što je smrt Kristova početak ljudskog otkupljenja. Uz to crvena liturgijska boja, a ne crna kao nekada, naglašava i podsjeća kako Veliki petak nije dan tuge, već razmatranja Kristove smrti kao izvorišta našega spasenja.
2. POVIJESNI RAZVOJ: U prvim stoljećima kršćani na Veliki petak nisu imali posebno liturgijsko slavlje. U 4. stoljeću oblikuju se različita neeuharistijska slavlja u čemu je glavni uzor ponovno bila jeruzalemska Crkva. U središtu je bilo bogoslužje riječi i klanjanje križu. U Rimu se na Veliki petak najprije održavalo samo bogoslužje riječi s čitanjima, molitvama i pjesmama, a od 7. stoljeća oblikuje se procesija od Lateranske bazilike do rimske crkve svetog Križa u Jeruzalemu gdje se častila relikvija Križa. Bogoslužju riječi i čašćenju križa pridodaje se i slavlje pričesti (bez mise!). Današnja liturgija Velikog petka sastoji se od tri dijela: službe riječi, klanjanja križu te svete pričesti.
3. SLUŽBA RIJEČI: Liturgija Velikog petka započinje šutnjom. O tome čitamo u Okružnici o pripravi i slavljenju Vazmenih blagdana Paschalis Sollemnitatis:Svećenik i službenici u šutnji idu k oltaru bez pjevanja. Ako treba reći koju riječ uvoda, nek se kaže prije ulaska službenika. Svećenik i službenici iskažu počast oltaru i padnu ničice na lica; ova prostracija, vlastita obredu ovog dana, neka se marljivo čuva, a znači kako poniženje zemaljskog čovjeka tako žalost i bol Crkve. A vjernici za vrijeme ulaska službenika stoje te poslije kleknu i tiho mole. (Br. 65). Nakon molitve slijedi čitanje Božje riječi: Knjiga proroka Izaije (Iz 52, 13 – 53, 12 – četvrta pjesma o Sluzi Gospodnjem); Psalam (Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25 – tebi se Gospodine utječem); Poslanica Hebrejima (Heb 4, 14-16; 5,7-9 – Krist – Veliki svećenik); Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu (Iv 18, 1 – 19, 42)
Prvo čitanje prikazuje nasilnu smrt osporenog proroka čiju poruku i životno svjedočanstvo zajednica vjernika prihvaća tek nakon njegove smrti: Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Ovaj prorok slika je Isusa iz čije nasilne smrti Bog izvodi spasenjsku korist za sve ljude. Psalam 31. kao pripjevni psalam ne postaje samo izričaj jadikovanja, nego pouzdanja u vjernog Boga. Drugo čitanje je odlomak iz poslanice Hebrejima o Kristu kao velikom svećeniku koji je supatnik u našim slabostima te je u muci naviknuo slušati. Zato je veliki svećenik i začetnik spasenja svima koji ga slušaju. Muka po Ivanu čitala se na Veliki petak već od 7. stoljeća među kršćanima Rima, što je sačuvala i posljednja liturgijska obnova. Nakon prigodne homilije, slijedi sveopća molitva. Riječ je o deset vrlo starih zaziva u kojima Crkva moli za sve ljude, za čitav svijet. U pojedinim se moli za svetu Crkvu, za papu, za sve redove vjernika, za katekumene, za jedinstvo kršćana, za Židove, za one koji ne vjeruju u Krista, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država, za ljude u potrebi.
4. KLANJANJE KRIŽU: Drugi dio liturgije Velikog petka je klanjanje križu koje započinje predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!, na što vjernici odgovaraju: Dođite, poklonimo se! Križ se svečano pokazuje narodu, a mogu se rabiti dva načina: prekriveni križ nosi se do oltara u pratnji upaljenih svijeća, te se otkriva u tri stupnja uz pjevanje spomenutih riječi ili se u procesiji unosi već otkriveni križ, uz zaustavljanje na ulazu, sredini i prezbiteriju crkve uz pjevanje spomenutih riječi. O načinu klanjanja križu čitamo u Paschalis Sollemnitatis: Neka se ovaj obred izvrši svečanošću koja je dostojna ovog otajstva našega spasenja: i poziv na pokazivanju križa i odgovor naroda neka se pjeva i nek se ne propusti šutnja puna poštovanja poslije svakog poklona, dok svećenik stoji i drži uzdignut križ. Neka se križ pruži na poklon svakome vjerniku, jer je osobni poklon križu poglaviti element u ovom slavlju i neka se samo u preobilnom mnoštvu naroda upotrijebi obred poklona sviju zajedno. Neka se za klanjanje dade samo jedan križ, jer to traži istinitost znaka. (Br. 69)Tijekom klanjanja križu pjevaju se prigodne pjesme, među kojima se ističu himan Usta moja opjevajte (Pange, lingua, gloriosi), usklici Sveti Bože, Sveti Jaki Bože (Hagios o Theos, Hagios Ishyros) koje je rimska liturgija preuzela od braće s Istoka, te Prijekori.
5. SVETA PRIČEST: Posljednji dio obreda je sveta pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na pokrajnjem oltaru. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupa pričesti. Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Gospodina. Tišina je u crkvi i srcima vjernika, tišina kojom Bog progovara onima koji su ga spremni slušati – Spasitelj je mrtav da bi nas smrtne izveo u vječni život.
6. POBOŽNOSTI VELIKOG PETKA: O bogatstvu različitih oblika pučkih pobožnosti vezanih uz Veliki petak papa Beneditk XVI. piše: Kako bi se s većim sudjelovanjem proživjela Otkupiteljeva muka, kršćanska je predaja razvila mnogostruke iskaze pučke pobožnosti, među kojima su poznate procesije Velikoga petka praćene dojmljivim obredima koji se ponavljaju svake godine. No, postoji i pobožna vježba Križnoga puta koja nam kroz cijelu godinu nudi mogućnost da još dublje urežemo u svoju dušu otajstvo križa. Mogli bismo reći, koristeći se izričajem svetog Leona Velikog, da nas Križni put odgaja da raspetoga Krista gledamo očima srca, tako da u njegovu tijelu prepoznamo svoje vlastito tijelo (Disc. 15 o muci Gospodnjoj). Upravo je u tome prava mudrost kršćanina.
O načinu i obliku očitovanja pučke pobožnosti koja nipošto ne smije izgledati kao zamjena liturgijskih slavlja Velikoga petka govori nam Paschalis Sollemnitatis: Pobožne vježbe, kao što su Križni put, procesije Muke i spomen boli Blažene Djevice Marije, ne treba nipošto zanemariti iz pastoralnih razloga. Tekstovi i pjesma nek se prilagode duhu liturgije toga dana. A sat pobožnih vježbi nek se tako uskladi sa satom glavnoga slavlja, da se očituje kako liturgijski čin po svojoj naravi daleko nadvisuje sve ove pobožne vježbe. (Br. 72)
7. STROGI POST I NEMRS: Na Veliki petak Muke Gospodnje, kao i na Čistu srijedu ili Pepelnicu, obavezan je dan pokore u cijeloj Crkvi i to nemrsom i postom. Post za katolika znači uzeti samo jedan puni obrok u danu. Nemrs znači ne jesti meso. Prema sadašnjoj crkvenoj disciplini post je obvezatan za katolike od navršene 18. do započete 60. godine života. Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života. Posta su oslobođene trudnice, dojilje, bolesnici i oni koji se bave teškim fizičkim radom (prema potrebi).
8. NEKE LITURGIJSKE NAPOMENE: Okružnica Paschalis Sollemnitatis donosi još i sljedeće upute: Na Veliki petak zabranjuje se slavljenje sakramenata Crkve, izuzev sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja. Sprovod neka se slavi bez pjevanja, orgulja i zvonjenja zvona. Slavlje Muke Gospodnje neka se obavi u popodnevne sate i to oko petnaest sati. Pastoralni razlog će možda savjetovati da se izabere prikladniji sat, kad bi se naime narod mogao lakše okupiti: npr. tamo od podne ili u kasnije sate, ali ne preko dvadeset prvog sata. Red liturgijskog čina Muke Gospodnje (služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest) proizlazi iz stare predaje Crkve i neka ga nitko na svoju ruku ne mijenja. Poslije slavlja neka se oltar ogoli, a ostavi se samo križ s četiri svijeće. Neka se u crkvi pripravi prikladno mjesto (npr. kapela odlaganja u kojoj se od četvrtka čuvala euharistija), gdje će se smjestiti Gospodnji križ da mu se vjernici mogu pokloniti, cjelivati ga i zadržati se u razmišljanju
