Kada se o vehabizmu i radikalnom islamizmu u Bosni i Hercegovini govori ozbiljno i bez političkog uljepšavanja, gotovo uvijek se pojavi ista rečenica: „Ali oni nikoga ne diraju.“
Upravo toj tezi Damir Omerbegović suprotstavlja činjenice, iskustva i događaje koje ova zemlja pamti posljednjih više od trideset godina. Njegov osvrt nije kritika vjere niti muslimana, nego pokušaj da se napravi jasna razlika između prava svakog čovjeka da vjeruje kako želi i ideologije koja slobodu vlastitog uvjerenja pokušava pretvoriti u pravo da određuje kako će živjeti drugi.
Ovo je tekst koji će nekima biti neugodan. Ali možda upravo zato vrijedi biti pročitan do kraja.
Poštedite me, molim vas, priče da vehabije nikoga ne diraju.
Neka insan vjeruje kako hoće, neka nosi bradu bez brkova, skrati pantalone do članaka i ne pruža ruku ženama. Meni ni iz džepa ni u džep. I to jeste sloboda vjere. Problem počinje kada nečiji lični izbor počne prelaziti preko tuđeg praga, a mi u BiH imamo više od trideset godina iskustva upravo s tim.
Još tokom rata dolaze strani mudžahedini, 1993. nastaje odred El Mudžahid, a iza njega ostaju zarobljenici koji su premlaćivani, mučeni i ubijani, Kamenica i odsječene glave koje su završile i u predmetima Haškog tribunala. Rat se onda završio, ali belaji nisu. Mostar 1997., autobomba i deseci ranjenih. Konjic 2002., Muamer Topalović ubija troje članova hrvatske povratničke porodice Anđelić. Sarajevo 2005., Bektašević i Cesur uhapšeni sa skoro dvadeset kilograma eksploziva i materijalom za bombu. Grupa Rijada Rustempašića potom nabavlja oružje i eksploziv uz ideju nasilnog uvođenja šerijatskog poretka. Bugojno 2010., Haris Čaušević diže policijsku stanicu u zrak i ubija policajca Tarika Ljubuškića. Sarajevo 2011., Mevlid Jašarević s kalašnjikovom puca po američkoj ambasadi i ranjava policajca. Zvornik i Rajlovac 2015. ponovo donose mrtve policajce i vojnike i priču o islamističkoj radikalizaciji. Ne mora se svakom od tih slučajeva nasilno lijepiti ista etiketa, ali kada ih sve poredate jedan iza drugog, stvarno postaje bezobrazno objašnjavati ljudima da govorimo samo o nekolicini mirnih vjernika koje društvo bez razloga ne voli.
A Gornja Maoča je možda najbolja slika koliko je sve to bilo privatno i miroljubivo. Godine 2010. država šalje oko šest stotina policajaca samo da uđe u jedno malo selo u vlastitoj državi, jer se tamo godinama stvarao svijet za sebe, sa vlastitim autoritetima, vlastitim pravilima i čak problemima oko školovanja djece mimo sistema. Među uhapšenima bio je i Nusret Imamović. Taj isti Imamović s Bilalom Bosnićem kasnije u Tuzli drži tribinu pod naslovom “Savršenstvo šerijata – pogubnost demokratije”, a onda sa pola publike odlazi u Siriju i završava uz Al-Nusru, ogranak Al-Qaide. Njegovo ime završava na svim međunarodnim terorističkim listama. Bosnić ostaje ovdje i dobija sedam godina zatvora zbog vrbovanja ljudi za odlazak u Siriju i priključivanje ISIL-u. Iz Bosne je u jednom periodu prema Siriji i Iraku otišlo nekoliko stotina ljudi.
I nije za ovu priču uvijek bila potrebna bomba. Ja sam 2019. bio na Merlinka festivalu u Tuzli dok su vani ti miroljubljivi uzvikivali tekbire i Allahu ekbere, urlali homofobne parole i gađali prostor jajima, a između njih i posjetilaca, kojima sigurno nije bilo svejedno što su oni vani, stajala je oklopljena policija. Sjećam se dobro ljudi unutra koji su bili preplašeni i nisu znali hoće li to sve ostati na galami ili će neko pokušati ući i pojasniti šakama da je haram nedopustiv. I onda mi neko danas još uvijek pojašnjava, kao, ma pusti ih, ne diraju nikoga… Pa šta bi, pobogu, još trebali uraditi da bismo smjeli reći da postoji problem?
I treba biti pošten i prema Islamskoj zajednici i prema ogromnoj većini bosanskih muslimana. Godinama se o vehabijskom problemu govorilo kao o nekoj rubnoj pojavi koju ne treba prenapuhavati. Nije tačno da se o njima baš nikada nije govorilo, govorilo se, ali se predugo nije radilo dovoljno i smatralo ozbiljnim problemom dok nije postao ozbiljan belaj.
Tek dolaskom Huseina ef. Kavazovića na mjesto reisa ton se mijenja. Odjednom to više nisu nekakvi egzotični i nevidljivi pojedinci, nego se otvoreno počelo govoriti o paradžematima, pravio se njihov popis, imamima se nalagalo da razgovaraju s njihovim vođama, tražilo se gašenje ili integracija zajednica koje djeluju mimo IZ-a, a Kavazović javno počinje govoriti da netransparentne vjerske grupe ne mogu funkcionirati kao države u državi. Ako za ništa drugo, samo za ovo mu treba odati ogromno priznanje. Aktivnosti 2015. i 2016. dovele su do toga da se veliki dio tih zajednica integrira ili ugasi, a sama IZ je kasnije saopćila da unutar njene strukture više nema paradžemata. A još veće priznanje itekako zaslužuju obični Bošnjaci muslimani koji, uprkos svemu što je u ovu zemlju uvezeno tokom i nakon rata, u ogromnoj većini nisu krenuli tim putem. Nisu zamijenili svoju vjeru za jednog Nusreta Imamovića, Bilala Bosnića, Gornju Maoču, ISIL i svu ovu priču koju i danas slušamo, da je demokratija kufr i Zapad neprijatelj. Zato je posebno ružno i to kada se kritika vehabizma pokušava predstaviti kao napad na sve muslimane. Upravo su Bošnjaci muslimani bili njegov prvi i najvažniji bedem. Ali taj bedem svakako nije izgovor da zaboravimo šta se sve dešavalo i da probleme današnjice opet stavljamo pod tepih.
