Sud BiH je 24.7.26., točnije vijeće njegovog apelacijskog odjeljenja, donio Rješenje kojim se odbacuje žalba Hrvatske stranke prava BiH protiv Odluke Središnjeg izbornog povjerenstva BiH od 16. 7. 26., kojom se odobrava kandidatura Slavena Kovačevića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Na mrežnoj stranici Suda se ni dan-danas ne može naći to rješenje o odbitku žalbe, čak i ako znate njegov broj (S1 3 Iž 055244 26 Iž), ali je zato sveznajuća Istraga.ba već isti dan poslijepodne na platformi X objavila preslik njegove prve stranice!.
Vjerujem da nikoga nije iznenadila ovakva odluka Sudskog vijeća, ali je uzaludnost još jednog pokušaja da se pred pravosuđem BiH izbori jednakopravnost jednog konstitutivnog naroda s druga dva ipak važna pouka. Kucati u ime pravednosti na zatvorena vrata pravosuđa nije nikada uzaludan posao. Ono što se moglo očekivati jeste velika radost i trijumf bošnjačkih nacionalista – onih „lijevih“, „deklariranih antinacionalista“ – čiji lukavi i prijetvorni nacionalizam možda najbolje otkriva sam fenomen Komšić, tj. sada Kovačević: ne trebaju nam nikakvi „konstitutivni narodi“, nego Hrvati i Srbi za koje ćemo mi, ne kao Bošnjaci nego kao većina građana, glasovati. Naučili su oni dobro lekciju od tzv. nacija-država koje oni zovu „normalnim državama“: većinski narod je tamo postao „zajednica građana“, „moderna nacija“, a ne nekakva etnička skupina (to mogu biti samo manjine, ali i njihovi pripadnici su „građani“, dakle samo u nebitnom pravo-političkom smislu neki drugi narod). (Usput, u politološkoj literaturi, jedine prave nacije-države su Njemačka i Japan, jer se kod njih nacija i država potpuno podudaraju, a ne treba spominjati koliko zla je čovječanstvu nanio njihov monolitni nacionalizam.)
„Konstitutivni narodi“ su za ova gore spomenute tek ostatak „ratnih podjela“, ustavno-pravna koještarija koju treba što prije ukinuti, kao što je i svaki oblik unutardržavnog pluralizma, kroz instrumente poput konsocijacije i federalizma, opasan ustupak nacionalističkoj netoleranciji i primitivizmu. Ne čudi onda da su ovi bošnjački nacionalisti svi odreda „ljevičari“, a to u lokalnom kontekstu znači preživjeli komunisti, marksisti, titoisti… Sve oni mogu prihvatiti, ali ne i to da su nacionalisti („pa pobogu mi smo antinacionalisti!“); čak neki od njih neće ni da se izjasne kao Bošnjaci, jer su definiciju nacionalizma preuzeli od jučerašnjih ideologa Komunističke partije: nacionalisti su pobornici opasnih podjela, fašisti, klerofašisti, lopovi, zlikovci, lažovi i prevaranti (koji ne brinu o narodu nego samo o sebi) …
Čiji se to onda usklik radosti prvi zaorio, tek što je stigla vijest o odbacivanju žalbe HSP-a? Edina Šarčevića! Profesora emeritusa Pravnog fakulteta u Leipzigu i predsjednika Centra za javno pravo u Sarajevu. Njegov članak, slavodobitnu reakciju na odluku Suda, prenijeli su poznati portali bh. ljevice (Prometej, nomad.ba), beogradski Peščanik i bijeljinski Preporod. Naslov i podnaslov članka već dovoljno govore: „Hrvatsko pitanje“ pred sudom: rušenje politike ustavnog falsifikata.
Izgleda da je nešto veoma veliko doživio ovaj profesor javnog prava jer je u naslov sažeo svoje uvjerenje da je Apelacijsko vijeće poništilo čitavo „hrvatsko pitanje“ i to tako što je srušilo hrvatsku politiku u BiH zasnovanu na nekakvom „ustavnom falsifikatu“! Dakle: jedno posve iluzorno nacionalno pitanje zasnovano na namjerno krivom tumačenju Ustava! Ali zar je moguće da neko sudsko vijeće takvo nešto učini na par stranica obrazloženja svoje odluke? Što je najgore: nije! Ništa od toga, makar neke naznake, nema u Rješenju. Izgleda da je profesor puno svog nacionalističkog (ili antihrvatskog) libida investirao u ovaj papir. A riječ je, ruku na srce, o uzorito obavljenom pravničkom poslu sudaca.
Mostarvijesti
Falsifikacija rješenja Suda BiH
Apelacijsko vijeće je ponudilo argumentaciju koja se ne može osporiti. Doduše, to i nije bio previše zahtjevan posao za sudsku instancu koja je samo trebala provjeriti je li SIP ispravno postupio, a to znači sukladno Ustavu i Izbornim zakonu, ovjerivši kandidaturu Komšićevom nasljedniku. Vijeće se nije, a niti je moglo, baviti pitanjem legitimnog predstavljanja, što je bila glavna poenta Žalbe, jer se to pitanje uopće i ne može postaviti u postupku kandidiranja, za što je SIP nadležan. Legitimnost predstavljanja dolazi na red tek kasnije, ne tiče se pitanja tko i kakav je kandidat nego koga taj i takav predstavlja, tj. tko ga bira. Tiče se, dakle, dana izbora a ne prijave kandidata za izbore. Što će reći da rješenje pitanja legitimnog predstavljanja mora biti regulirano propisima oko načina izbora, a u ime jednakopravnosti naroda to može biti samo uvođenjem posebnih izbornih okruga u kojima glasuje većina nekog naroda. De facto, nakon rata imamo dva takva okruga, srpski i bošnjački, tako da su oba ova naroda sebi osigurala legitimno predstavljanje svojih interesa, pri čemu Bošnjaci u svom okrugu biraju dva svoja legitimna predstavnika. Međutim, načelo konstitutivnosti naroda, koje je Ustavni sud prepoznao kao „natkrovljujući princip“ svakog slova Ustava nalaže uvođenje i trećeg, hrvatskog okruga, kroz promjenu Izbornog zakona i/ili Ustava. Što to nije učinjeno još u Daytonu? Zato što se ne zabranjuje ono što nitko ne želi, a tada se činilo da je i u ovom slučaju tako.
Dakle, pitanje koje nikako nije moglo ući u Rješenje Šarčević će u nekoj neobičnoj opijenosti vidjeti kao glavni zaključak ili najvažniju pravnu posljedicu. Evo što je napisao: ”Tako je neposrednom primjenom pisanog ustava BiH srušena cijela konstrukcija o legitimnom predstavljanju.” Aman! Time je falsificirao a ne “neposredno primjenio pisano” Rješenje!
Legitimnost kandidata ili legitimnost predstavljanja
Pouka nakon odbijene žalbe HSP-a bi mogla glasiti: ne radi se o tome je li netko dovoljno dobar Hrvat, je li uopće Hrvat ili je li bolji Hrvat od drugih ili svih, da bi bio hrvatski kandidat za Predsjedništvo. To nikakav SIP ne može utvrditi niti nikakav Izborni zakon osigurati. Bar ne u demokratskim uvjetima, jer bi se inače vratili na moralno-političku podobnost iz doba u kojem naši ljevičari još žive. Ako se legitimno predstavljanje svodi na legitimnost kandidata, onda se upravo ide naruku onima koji ne vide ništa sporno u izboru Komšića ili Kovačevića. Jer prema slovu Ustava, treba biti Hrvat da bi se kandidirali u Predsjedništvo, ali ako polazeći odatle tvrdite da uopće nije važno tko će vas izabrati i koga ćete predstavljati, ako, dakle, hrvatskog člana Predsjedništva odvojite od Hrvata kao glasačkog tijela, onda upravo vi falsificirate Ustav jer je načelo pariteta upravo jedino zbog toga i moglo biti uvedeno u izbor tročlanog Predsjedništva. Ili ukidate sam koncept predstavljanja, tako da Hrvat u Predsjedništvu predstavlja samog sebe, ili zadržavate taj koncept, ali se sada predstavljaju građani (jednog naroda) a ne narodi, čime se ukida čitava Daytonska ustavna konstrukcija osiguranja jednakopravnosti tri naroda. A upravo ovo drugo čini Šarčević.
Istina je da u slovu Ustava nećemo naći da je Hrvat u Predsjedništvu predstavnik hrvatskog naroda, ali nećemo naći niti da je taj Hrvat „predstavnik građana Federacije BiH“, kako tvrdi Šarčević. Ako je prva teza, kako veli, “suprotna izričitom ustavnom tekstu“, onda je to i druga. Važno je da i sam priznaje da su to dvije varijante tumačenja „slova ustava“. Važno je čuti kako ih on predstavlja:
„Za prvu varijantu su se osim HDZ-a godinama zalagali političari svih etno-provenijencija, paradržavna organizacija Hrvatski narodni sabor, Domovinski pokret iz Republike Hrvatske, zatim ugledni hrvatski politolozi i HAZU. Drugu varijantu zastupa Ustavni sud BiH i javnopravna dogmatika koju nose ugledni pravnici. Prva varijanta je medijski glasna, vidljiva i agresivna, druga je diskretna, neagresivna i jedva primjetna u medijima.“
Mostarvijesti
Nećemo komentirati zlobni, bahati ton koji ovdje odjekuje: na jednoj strani etno-bukači i etno-huškači, a na drugoj, ugledni pravni eksperti koji u tišini rade svoj posao, a među njima i autor. Neupućen čitatelj, koji ne zna da je riječ o antinacionalisti, mogao bi pomisliti da su na jednoj strani Hrvati a na drugoj Bošnjaci.
Ljevičarska javnopravna dogmatika
Ipak, sve počiva na tumačenju slova ustava, jer zašto bi nam inače služio Ustavni sud ili rasprave pravnih eksperata i politologa. Tako je Šarčević, što se više pozivao na „izričiti tekst“ i „slovo ustava“, hvaleći argumentaciju Rješenja, sve više upuštao u tumačenje koje je na kraju završilo čudnovatom spekulacijom. Svi pravni eksperti koji ne vide nikakav problem u fenomenu Komšić imaju istu argumentaciju, pa tako i Šarčević, samo što je on otišao malo dalje. Ukratko: moraju napraviti nepremostivu razliku između domova naroda i Predsjedništva, kao razliku između primjene etničkog i građanskog principa; predstavljanje tri naroda u vrhu države kroz tri člana koji moraju ispuniti uvjet pripadnosti samo jednom od tri naroda moraju svesti na puku primjenu „etničkog ključa“ koja nema nikakve konzekvence po posebne interese tih naroda; ne mogu objasniti otkud članovima Predsjedništva najjača poluga za obranu svojih partikularnih nacionalnih interesa: pravo veta; na kraju moraju ustvrditi da u pravno-političkom smislu postoji samo jedan narod, jedna bosanskohercegovačka nacija. U stvari, u svojoj argumentaciji uvijek pokušavaju rekonstruirati titoistički model upravljanja višenacionalnom zajednicom – zato se ne libe deklarirati u političkom smislu kao „ljevičari“, što baš nije očekivano za one koji se u tišini drže „javnopravne dogmatike“. A u tom jučerašnjem nedemokratskom modelu, državne dužnosnike niti je narod birao niti su predstavljali narod – bili su samo „iz reda naroda“ (ovaj titoistički neologizam je simptom na koji uvijek treba obratiti pozornost).
Nije onda nimalo iznenađujuće da ovaj unitaristički pravni tabor, kojem je demokratski, a to znači predstavnički oblik političkog pluralizma nepodnošljiv, ne vidi slovo Ustava koje im ne odgovara, pa tako ni točku 3 članka IX gdje je ustanovljena dužnost ili obveza „dužnosnika imenovanih na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine da u načelu trebaju predstavljati narode Bosne i Hercegovine“. No kod Šarčevića, kao i kod njegovih političkih istomišljenika, ne postoje narodi, to su samo nacionalističke himere, nego samo narod: ni manje ni više nego „bosanskohercegovačka nacija“!
Jasno je onda što u prvom dijelu svog članka Šarčević ismijava sam koncept „hrvatskog pitanja“, praveći se da uopće ne zna o čemu je riječ. Međutim, pravi razlog je što za njega Hrvati uopće ne postoje niti mogu postojati kao politički narod ili nacija, jer su svi ti „narodi“ u Ustavu samo neke biološke činjenice, pa će na kraju uvesti koncept „bio-hrvatstva“ oko kojeg se eto trudi „etno-desnica“. Ako je i od lajpciškog profesora, previše je: biološka interpretacija konstitutivnih naroda iz Ustava! Već smo pisali o tome da titovski antifašizam završava u rasizmu, a ovo je samo nova potvrda.
Pravednost i pravo u državi tri naroda
Mi koji živimo u državi u kojoj su tri naroda državotvorna i trebala bi biti jednakopravna, moramo se rukovoditi idejom međusobne tolerancije i uvažavanja. To je u stvari sama ideja pravednosti koja stoji iznad svakog prava i čak treba da upravlja svakim ustanovljenjem prava. Svaki pravorijek suda koji presuđuje u međunacionalnom sporu će se uvijek odmjeriti s tom idejom koja se u suvremenoj političkoj teoriji zove „etnopolitička pravednost“. Ima li išta poučnije o tome nego činjenica da je Apelacijsko vijeće Suda BiH, koje je sudilo u sporu oko legitimnosti kandidata za Predsjedništvo, bilo u onom istom nacionalnom sastavu kakav je propisan za Predsjedništvo? Pravo koja je Vijeće svojim rješenjem utvrdilo je moralo biti osigurano pravičnošću samog postupka suđenja, a što, između ostalog, podrazumijeva i nacionalnu pripadnost sudaca./
