spot_img
spot_img
spot_img
Vitez
oblačno
5.2 ° C
5.2 °
5.2 °
89 %
2kmh
100 %
Sub
5 °
Ned
5 °
Pon
7 °
Uto
6 °
Sri
4 °

37. rođendan: Luka Modrić živio je na padinama Velebita, bili su jako siromašni, a napravio je nevjerojatne stvari

- Oglasi -
- Oglasi -

Hrvatski kapetan i veznjak Real Madrida Luka Modrić danas slavi 37. rođendan. Iza Luke je nevjerojatna karijera – tri puta je osvojio španjolsko prvenstvo, pet puta Ligu prvaka, s Hrvatskom je bio drugi na Svjetskom prvenstvu, proglašen je za najboljeg igrača svijeta… A Modrićev podvig još je veći ako se zna otkud je krenuo i postao najbolji hrvatski nogometaš u povijesti.

Živio na padinama Velebita 

- Oglasi -

Lukina je obitelj iz Modrića, zaselka Zatona pokraj Obrovca, a to je dalmatinsko selo smješteno na kršovitim obroncima Velebita južno od vrha Sv. Rok. Djed nogometaša Luke, također Luka, bio je cestar koji je radio na održavanju stare državne ceste koja je povezivala Dalmaciju i Liku preko Obrovca i Sv. Roka. Stipe Modrić, nogometašev otac, rođen je u kući koja je u vlasništvu državnih cesta, oko kilometar udaljenoj od Sv. Roka. S majčine strane, Luka je podrijetlom iz Kruševa, majka mu je djevojački nosila prezime Dopuđ. Roditelji nogometaša Luke do početka srpske agresije radili su u obrovačkim socijalističkim poduzećima. Mali Luka, iako rođen u Zadru, kao dječak je, do svoje šeste godine, živio na padinama Velebita. Mještani se šale da u takvim uvjetima mogu preživjeti samo Modrići i poskoci.

- Oglasi -

Okupacija i život na selu 

Obitelj Luke Modrića 1991. se zatekla na okupiranom području na kojem su razulareni pripadnici srpskih vojski, JNA i vojske “krajine”, započeli provoditi neviđeni teror nad Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći. Nakon što su kod Maruna ubili šestoro staraca, četnici su 18. prosinca 1991. ubili i starog Luku Modrića, djeda poznatog nogometaša koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. U tom trenutku primijetile su ga srpske patrole i bez ikakva razloga izrešetale rafalima. – Kad smo taj dan čuli rafale, pomislili smo na najgore, da su opet nekog ubili. Tražili smo starog Luku koji je otišao za blagom i pronašli ga mrtvog. Nakon pokopa, roditelji i mali Luka nekako su uspjeli prijeći u Zadar. Čim su izišli, odmah su im zapalili kuću – pričao je Stanko Modrić, bliski rođak obitelji Modrić kojem su samo desetak metara od kuće u njihovim Modrićima četnici 8. ožujka 1992. ubili brata, iz zasjede, predvečer. Kad su se, pak, kao izbjeglice pojavili u Zadru, mali Luka i njegovi roditelji dobili su smještaj u hotelu Iž. Stipe Modrić uskoro je kao mehaničar pronašao posao u Hrvatskoj vojsci i, kako je hotel Iž blizu stadiona NK Zadar, sina je upisao u nogometnu školu. Tako se život za obitelj Modrić, unatoč ratu i neimaštini, počeo normalizirati. Prvi trener plavokosog dječaka u NK Zadar bio je Davorin Matošević, danas stari gospodin koji se rado prisjeća dječaka Luke. – Radio sam godinu dana s djecom, među kojom je bio i mali Luka, kojeg je otac 1992. upisao u našu školu nogometa. Mali je bio uplašeno dijete, ali sam brzo primijetio da mu se lopta ‘lijepi’ za nogu. Kako je bio malen i nejak, stalno smo pričali o tome hoće li narasti ili neće. Ne može se nikad pouzdano reći tko će biti veliki igrač. Ono što je Bog dao u genima, to ostaje, a rad to oplemeni. Luka je na ćaću Stipu koji je također nizak, ali je čvrst. Stipe je igrao u Obrovcu, u NK Rudar, a do prije dvije godine igrao je za NK Jasenice i bio njihov najbolji nogometaš – kaže Davorin Matošević koji se danas ne može načuditi tomu “koliko je Luka jak u duelima”.

Uloga Domagoja Bašića 

Nakon Matoševića, Luku je trenirao Miodrag Miško Paunović, nekadašnji igrač Zadra i Partizana, koji je s Lukinom generacijom 1995. na jednom turniru u Italiji osvojio drugo mjesto. No Paunović je, prema odluci tadašnjeg šefa omladinske škole Tomislava Bašića, preuzeo stariju generaciju, a Bašićev sin Domagoj započeo je raditi s generacijom Luke Modrića. Kad su imali desetak godina, Luka Modrić i Mario Grgurević bili su na probi u Hajduku. Bili su s Hajdukom na nekim turnirima u Italiji, ali ih nisu prepoznali kao kvalitetne igrače. U Hajduku su mislili da dječaci nikamo neće otići. Zanimljivo je da stručni ljudi Hajduka ni poslije nisu primijetili Modrića, kad je, primjerice, 1996. odigrao zapaženu ulogu na turniru Sveti Dujam i nekim turnirima u Kninu. Ključni čovjek za Modrićevu karijeru bio je Tomislav Bašić. Osim što je imao surove metode u odgajanju igrača, Bašić je imao volje da pokuca i na druga vrata, ako se Hajdukova neće otvoriti. 

Bajlo protiv Dinama

Nakon Modrićeva svjetskog uspjeha, Bašić je razmišljao i o njegovim motivima za uspjeh, koje pronalazi u siromaštvu. Obitelj je, rekao je Bašić, bila toliko siromašna, da mu otac nije mogao kupiti ni štitnike za noge, “kostobrane” u nogometaškom žargonu, nego mu ih je sam izrađivao. – Modrić nije imao čak ni ‘kostobrane’, njegov otac nije imao novca, bili su izbjeglice. No otac mu se dosjetio da napravi ‘kostobrane’ od daščica. Sačuvao sam ih. Na taj sam način htio sačuvati priču o ‘kostobranima’, vjerovao sam da će Luka postati veliki igrač. Možda je motiv našao u toj bijedi i teškoćama koje su ga pratile. Možda su se u njemu rodili revolt i želja za uspjehom. Ne znam je li ga to poticalo, ali sam uvjeren u to da to ima krupan značaj u razvoju čovjeka, mentalnom i fizičkom – rekao je jednom Bašić. Modrićev prelazak iz NK Zadarcomerca, kojim je zapravo upravljao zadarski tajkun Ante Jurjević, u Dinamo, nije, međutim, išao glatko. U klubu su bili i ljudi koji su htjeli zaštititi interese zadarske nogometne zajednice. Modrićevu odlasku u Dinamo nakon završene osnovne škole 2000. godine oštro se protivio utjecajni Josip Bajlo, sportski direktor. Zašto? – Nisam htio potpisati te papire pa sam zbog toga imao spor s tadašnjim vlasnikom kluba Jurjevićem koji je, uz Modrićeve roditelje, na mene vršio strahovit pritisak. Zbog toga smo bili u sukobu. Ja sam htio zadržati malog Modrića, ali nisam mogao. Njegovi su roditelji rekli da se sele, da mu je otac djelatna vojna osoba, što je istina, pa ga zbog toga, prema propozicijama nogometnog saveza, nisam mogao zadržati. Međutim, oni se nisu odselili iz Zadra. Znao sam da će tako biti. Nisam Jurjevića mogao nagovoriti na to da Luka igra još dvije godine za juniore, da zaigra za prvu momčad i da tek tad počnemo otvarati vrata Dinamu ili Hajduku. U tom bismo slučaju imali veći profit. Da je Modrić, nakon što je kao dijete 10 godina proveo u NK Zadar, igrao u našoj seniorskoj ekipi dvije-tri godine, klub bi, prilikom velikih transfera dobivao više novca – ljutito je pričao Bajlo. No, u to vrijeme veliki utjecaj u klubu imao je glavni sponzor Jurjević koji je na događaje u klubu prestao utjecati 2000. Tada je kupština kluba vratila staro ime NK Zadar, a on prestao biti sponzor kluba. 

Mali duge plave kose

Bajli nije drago što je, na kraju, NK Zadar gubitnik u cijeloj priči, ali mu je drago što je Modrić uspio. O talentu današnjeg igrača Reala govori samo biranim riječima. – Ima takozvani periferni vid i osjećaj za kontakt s igračem. Čudo je kako Modrić izbjegne kontakte. Ima igrača koji bi ga htjeli faulirati, ali to još nikome nije uspjelo, on se uvijek odmakne, ima oči otraga – kaže Bajlo koji se ne može načuditi ni tomu da nitko iz Hajduka nije primijetio Modrića. – Mene šef restorana u Hajdukovoj kući 2000. godine pita gdje je mali plavi duge kose iz NK Zadar, ali se ljudi iz struke nisu raspitivali za njega – dodaje Bajlo koji vjerojatno zna odgovore na takva pitanja, ali ih ne želi javno izgovarati. Modrići su, naime, bili presiromašni da bi njihova sina netko primijetio. Kad je 2000. došao u Zagreb, mladi je Modrić s NK Dinamom potpisao stipendijski ugovor i unajmio stan. Najbolji prijatelji, također nogometaši Dinama, bili su mu Hercegovci, Davor Landeka i Ivica Džidić. – Nas smo trojica bili ekipa, najviše smo vremena provodili zajedno. U Zagrebu smo živjeli u istom kvartu, na Ravnicama, hranili smo se u Dinamovu restoranu, nakon što smo potpisali stipendijski ugovor – priča Ivica Džidić, bivši Modrićev suigrač u juniorima Dinama. – Luka je godinu mlađi od mene. Trener Štef Deverić u našu je ekipu pozvao nekoliko mlađih igrača, Modrića, Ćalu i Cindrića, pa smo 2001. godine krenuli zajedno. Dvije smo sezone igrali zajedno i bili smo uspješni. Za juniore Dinama igrali smo dvije godine i osvojili kup. Igrali smo i za mladu momčad Dinama, koju je vodio Ilija Lončarević. I u toj smo ligi bili prvi. Isti smo dan 2001. potpisali profesionalni ugovor za Dinamo – prisjeća se Džidić. 

Foto: Stojan Lasić

Protjerivanje u Hercegovinu

Međutim, 2003. godine Džidić, Landeka i Modrić morali su na posudbu u NK Zrinjski. Iako je to zapravo značilo da ih se Dinamo želi riješiti, mladi i talentirani igrači nisu gubili volju. Odlučili su svojom igrom spasiti Zrinjski od ispadanja iz prve lige BiH. – Dinamo je kontaktirao sa Zrinjskim. Dobili smo ponudu za posudbu. Ja sam Mostarac pa mi to nije toliko teško palo. Kad smo krenuli u Hercegovinu, rekao sam Luki da se ne brine, da sam ja iz Mostara i da mu nitko ništa ne smije. Kad su ga navijači prvi put vidjeli, govorili su da neće uspjeti, bojali su se da će ga udarati zato što je nizak. Godinu smo dana igrali zajedno – nastavlja Džidić. S njima je u Mostar otputovao i Stjepan Deverić, bivši poznati igrač Dinama. Deverić je bio trener Zrinjskog u sezoni 2003./04. – Mlađe smo igrače uvijek, na neki način, poticali da iz Dinama odu u druge klubove na posudbu. Praksa je da se igrači šalju na kaljenje. Svi su bili na posudbi, i Bišćan i Šokota, i Ćorluka i Da Silva. Svi su oni prošli taj put kaljenja, zapravo stjecanja iskustva. Kako je NK Dinamo surađivao sa Zrinjskim, na posudbu su otišla tri naša juniora. Za njih je to bilo zanimljivo s obzirom na to da su prvi put igrali u prvoj ligi. Htjeli smo vidjeti mogućnosti Luke Modrića te Landeke i Dždića – priča Deverić. Njegov je zadatak bio spasiti Zrinjski od ispadanja iz Premier lige.  Oštra liga u BiH – Iako Zrinjski nije bio moćan financijski i igrački kao sad, dobro smo igrali. Bilo nam je bitno ostati u ligi, a napravili smo i više od planiranog. To smo ostvarili mnogo prije kraja prvenstva. Praktički, i Đidić i Landeka su bili među boljima u toj momčadi, a Luka Modrić bio je proglašen igračem godine. Igrati bez njega bilo je nezamislivo – kaže Deverić. Prema njegovu mišljenju, Modrić je očvrsnuo igrajući u ligi u kojoj se igra vrlo oštro. – Bosanskohercegovačka je liga bila takva da su sva gostovanja bila teška. Igra je gruba i suđenje ne štiti igrače. Trebalo je to, na neki način, preživjeti. Ondje se igra puno oštrije nego kod nas, gostovanja su neugodna, teška, svaka je utakmica kvalifikacijska. Onaj tko u BiH kiksa na domaćem terenu, već je u problemima – nastavlja Deverić i naglašava da mu je glavni igrač bio Modrić. – Računao sam na njega, Džidića i Landeku. Modrić je na terenu bio pokretačka snaga i glavni organizator, često je bio igrač utakmice u momčadi. Deverić iz Mostara nosi samo lijepe uspomene. – Hercegovci su divni ljudi i Mostar je divan grad. Lijepo su nas primili. Kamo god da smo došli, bili smo dobrodošli, ljudima je bilo drago što nas vide, Luka je brzo postao miljenik navijača. Vjerujem da mu je bilo lijepo i ugodno – prisjeća se Deverić. Na stadionima, posebno prilikom gostovanja, Modriću i njegovim suigračima nije bilo baš najugodnije, posebno kad se igralo protiv srpskih klubova. – Prilikom gostovanja u Trebinju i Banjoj Luci, znali smo dobiti batine. Suci vide neke stvari, ali se prave da ih ne vide. Kad su domaćini u situaciji da mogu ispasti iz lige, služe se svim i svačim. Kako se Luku nogometaški nije moglo zaustaviti, dobivao je udarce, iako nije bio u posjedu lopte – prisjetio se Džidić. Osim jakih utakmica sa srpskim klubovimna, u pravilu se žestoko igra i sa sarajevskim klubovima. Svi se sjećaju Modrićeve najbolje utakmice iz proljeća 2004., kad je gotovo sam pobijedio NK Sarajevo. – Sarajevo je te godine bilo jako, borilo se za prvaka, a nama su trebali bodovi za opstanak. Luka je odigrao utakmicu za pamćenje. Pobijedili smo 2:1. Za naše je vodstvo Luka sam uzeo loptu s centra i na kraju zabio gol. Najviše nam je pomogao tako što smo ostali u ligi, bio je najbolji igrač, vidjelo se da je za klasu bolji od svih nas – dodaje Džidić koji je s Modrićem često pričao o njegovoj “stabilnosti na terenu”. – Dosta smo razgovarali o tome, a on je najviše spominjao pokojnog trenera iz Zadra, Bašića. Luka mi je pričao da je kao mali puno radio na tome da u trenutku primanja lopte, kad mu je igrač iza leđa, napravi igrača viška. Kad prima loptu, Luka osjeća što mu se događa iza leđa. Kako vezni igrač na sebi uvijek ima igrača, teško je napraviti višak, a Luka to zna – kaže Džidić koji žali što Modrić nije ostao u Zrinjskome još jednu sezonu, jer su sljedeće godine bili prvaci BiH. 

Borba za opstanak

Davor Landeka je, pak, s Lukom bio posebno blizak zato što su bili cimeri. Njih je najviše zaprepastilo to što suci ne mogu ili neće zaštititi nogometaše. – Dobro smo se slagali, Luka je idealan cimer, nismo previše izlazili, stalno smo trenirali. Najteža su mi gostovanja bila u Banjoj Luci i Trebinju. Kad smo došli, sve nam je bilo strano, bili smo čuli da je liga surova, ali nismo očekivali takvu surovost. Mislim da je to Luki pomoglo u karijeri – kaže Landeka. Bivši Modrićevi suigrači, osim nogometaških, hvale i njegove ljudske kvalitete. – Luku cijenim više zbog toga što je veliki čovjek, nego zbog toga što je veliki igrač, on je uvijek isti, na terenu daje uvijek sve od sebe. Na utakmicama se uvijek trošio, davao je maksimum, bez obzira na to je li igrao u Zrinjskom, Dinamu ili u hrvatskoj reprezentaciji – naglašava Džidić. 

- Oglasi -
spot_imgspot_img
spot_img

NAJNOVIJE OBJAVE

error: Sadržaj je zaštićen.