Nikolina Grganović iz Guče Gore kraj Travnika, učenica II. razreda Srednje glazbene škole Jakova Gotovca Novi Travnik osvojila je I. nagradu po izboru žirija na literarnom natječaju Federalnog ministarstva kulture i športa za srednje škole po mentorstvom profesorice Andrijane Bugarin.
Tema rada bila je “Putevi, mreže, veze”.Nikolini čestitamo, a u nastavku teksta pročitajte nagrađeni rad pod nazivom “Guča Gora”.
“Guča Gora” – Nikolina Grganović
“Guča Gora je naseljeno mjesto na području Općine Travnik. Prostire se u podnožju planine Vlašić na 764 metara nadmorske visine. To idilično mjesto udaljeno je 9 kilometara od Travnika. Ističe se mnogim prirodnim bogatsvima i kulturnom baštinom.
Najstariji do sada pronađeni spomen Guče Gore je iz 1425. godine u darovnici hrvatsko-ugarskoga kralja Sigismunda kojom se daruje gučogorski velikaš Vuk Družić određenim posjedima u požeškom kraju u Slavoniji ,kao kraljev vjerni sljedbenik koji je dugi niz godina zastupao i branio kraljevske interese. U srcu Guče Gore izgrađen je franjevački samostan i crkva svetog Franje Asiškog. Gradnja crkve započela je 1856. godine, a završena je 1857., dok je gradnja samostana započela 1857., a završena 1859. godine. Na podizanju samostana i crkve u Gučoj Gori osobito je radio fra Marijan Šunjić koji je dao i osnovnu arhitektonsku ideju za zgrade samostana. Odmah po izgradnji u samostan je smješteno niže franjevačko učilište, a od 1883. do 1900. u njemu se nalazila objedinjena franjevačka gimnazija, te od 1911. do 1913. novicijat. Od početka 20. stoljeća pa do tridesetih godina u samostanskim se prostorijama održavala nastava za dva viša razreda pučke škole. Nastava se ondje držala također od 1942. do 1945. godine. O Gučoj Gori i franjevačkom samostanu pisali su i nobelovac Ivo Andrić, ali i Ivan Franjo Jukić i sir Arthur Evans koji je kroz ovo mjesto proputovao 1876. godine u vrijeme Bosanskog ustanka. Samostan i crkva imali su tragičnu sudbinu. U veljači 1945. godine, u vrijeme zadnjih borbi ,partizani su zapalili obje zgrade. Požar je progutao sve što je u samostanu bilo vrijedno, prije svega arhiv i knjižnicu, kao i ostavštinu biskupa Šunjića. Godine 1946 obnovljena je crkva ,a 1959. je završena gradnja novog samostana koji je izgrađen na temeljima jednog krila starog samostana usprkos tadašnjim komunističkim vlastima. Samostan i crkva doživjeli su istu sudbinu i u domovinskom ratu kada su potpuno demolirani . Nakon povratka, 1994. godine započela je obnova.
Moje mjesto je mnogo toga pretrpjelo, a ja danas u njemu živim sretno i slobodno. Ljudi iz Guče Gore vole svoje mjesto i jako su ponosni što potječu iz njega. Skloni smo tome da ističemo tko smo i odakle smo jer smo svjesni važnosti i ljepote ovoga mjesta. Certifikat za jedno od najljepših sela u Bosni i Hercegovini pripao je i treba da pripada Gučoj Gori. Postoji nešto u ovom kraju što pogledom veže dušu. Vjerujem da je to vezalo i moje pretke i da su bez obzira na težak i siromašan seljački život živjeli sretno s vjerom u Boga. Tješilo ih je zajedništvo i pjesma koja ih je pratila kroz svakodnevni život.
Tako je osnovana i izvorna folklorna grupa Sloga Guča Gora koja ubrzo slavi 100 godina postojanja. Gučogorci su se isticali i u sportu, te je 1951. godine osnovan nogometni klub Gorica. Od osnutka klub igra na stadionu Bokulja u blizini franjevačkog samostana. Svake godine u listopadu obilježava se svetkovina svetog Franje Asiškog. Ta četiri dana je teško opisati jer u meni bude nešto posebno. Prelijep je osjećaj znati da u moje malo selo dolaze ljudi iz svih krajeva. Guča Gora tada dobije poseban sjaj. Moji pradjedovi i prabake su živjeli jako davno i često se zapitam kako je selo izgledalo u njihovo vrijeme. Zapitam se i kako su živjeli ljudi prije njih ,tko su oni bili i što su radili. Sigurno su se i drugi pitali što se dogodilo s ljudima koji su živjeli u Gučoj Gori za vrijeme prvog pisanog spomena, a i prije njega. Tako je nađena srednjovjekovna nekropola iznad nogometnog igrališta koja datira iz 15. stoljeća. U njoj je pronađeno 11 skeletnih ukopa. Mnogi ljudi su živjeli i radili u ovom malom mjestu. Obitelji su bile mnogobrojne, a zemlja je predstavljala bogatstvo. Unatoč tom bogatstvu ljudi su bili siromašni. Teško su prehranjivali obitelji i samo oni najizdržljiviji su opstajali. Koliko god je bilo teško bili su sretni i zdraviji nego što smo mi danas. Poštovali su starije i bili su zahvalni.
Danas je u selu sve manje mladih. Ljudi odlaze, a duboko u sebi pate. Mi imamo sve, a mislimo da nemamo ništa. Naši predci jedva da su imali išta, ali su živjeli kao da imaju sve. Imali su jedni druge, a jedini cilj im je bio ostati na rodnoj grudi i sačuvati svoje selo. Nadam se da će se ljudi koji su otišli jednom vratiti i da će Guča Gora bez obzira što vrijeme nosi još dugo ponosno stajati.”
