Danas je, kako piše Viteški.ba, pred Sudom Bosne i Hercegovine u Sarajevu nastavljen glavni pretres u predmetu „Muzička škola“, koji se vodi zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 173. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine. U ovom predmetu optuženi su Nesib Talić, Sabahudin Sarajlić, Našid Delalić i Jasmin Karalić.
Na današnjem ročištu saslušani su svjedoci Tužiteljstva BiH i oštećeni Anto Štrbac i Zdravko Mandić iz Zenice, kao i svjedok Raif Alajbegović iz Kaknja, koji je tijekom ratnog razdoblja bio pripadnik 7. muslimanske brigade te je službovao u sjedištu brigade smještenom u objektu poznatom kao „Muzička škola“. Glavni pretres u predmetu broj S1 1 K 053457 26 Kri održan je u nazočnosti svih optuženih, koji su sudnici pristupili u pratnji svojih branitelja.
Svjedok Tužiteljstva Anto Štrbac: „To što nam se događalo, događalo se samo zato što smo bili Hrvati“
Svjedok Tužiteljstva BiH i oštećeni Anto Štrbac na današnjem je ročištu detaljno svjedočio o okolnostima svog zarobljavanja, zatočenja i zlostavljanja u objektu poznatom kao „Muzička škola“ u Zenici tijekom sukoba između HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine 1993. godine.
Odgovarajući na pitanja tužitelja, Štrbac je najprije govorio o svom ratnom putu i okolnostima koje su prethodile njegovom zatočenju. Naveo je da je na početku rata bio pripadnik Teritorijalne obrane, a nakon ustrojavanja brigade Hrvatskog vijeća obrane u Zenici, tijekom travnja 1992. godine pristupio je postrojbama HVO-a.
Prema njegovim riječima, gotovo godinu dana odnosi između hrvatske i bošnjačke strane bili su korektni te nije bilo ozbiljnijih sukoba.
„Brigada je normalno funkcionirala i imali smo korektne odnose s bošnjačkom stranom sve dok nije došlo do otvorenog sukoba s Armijom BiH“, izjavio je Štrbac.
U vrijeme izbijanja sukoba bio je pripadnik Vojne policije HVO-a sa sjedištem u Redarskom hotelu. Prisjećajući se događaja iz travnja 1993. godine, naveo je kako je 18. travnja zajedno s manjom skupinom pripadnika HVO-a izašao na položaje na Zmajevcu, nakon čega su se povlačili prema Čajdrašu.
„Kada smo shvatili da nemamo nikakvih izgleda i da je otpor besmislen, predali smo oružje. Presvukli smo se u civilnu odjeću. Moj brat, rođak i ja otišli smo do kuće bratove punice gdje smo se skrivali nekoliko dana“, kazao je svjedok.
Prema njegovom iskazu, u večernjim satima 22. travnja na vrata kuće došli su pripadnici Vojne policije 7. muslimanske brigade.
„Pokucali su na vrata i tražili da se otvori. Punica ih je pitala tko su i koga traže. Odgovorili su joj: ‘Otvorite, čuli smo da imate nepoželjne goste’. Bili su u uniformama i odmah su nas odveli u Muzičku školu“, ispričao je Štrbac.
Po dolasku pred objekt Muzičke škole, kako je naveo, on i ostali zarobljenici morali su proći kroz špalir pripadnika vojne policije.
„Tukli su nas čim su stigli. Nogama, rukama, metalnim šipkama, drvenim palicama i kundacima pušaka. Tu sam među njima prepoznao Našida“, izjavio je svjedok.
Nakon toga sprovedeni su u podrum objekta gdje su već bili zatočeni drugi civili i pripadnici HVO-a. Među njima se, kako je naveo, sjeća Dragana Jonjića, Krunoslava Rajića, Zvonka Rajića, Ivice Bošnjaka, jednog profesora te Vlatka Ivankovića.
Posebno se prisjetio susreta s Vlatkom Ivankovićem, za kojeg je rekao da je bio u izrazito lošem fizičkom i psihičkom stanju.
„Izgledao je najgore od svih. Bio je teško premlaćivan, s vidljivim ozljedama. Rekao nam je: ‘Evo, upravo sam sebi grob kopao’.“
Opisao je i uvjete koji su vladali u podrumskim prostorijama. „Kada smo ušli, svi su ležali i šutjeli. Jedan od zatočenika rekao nam je: ‘Lezite i čekajte da vas ubiju’. Vrata su bila željezna, sa šipkama, a jedino svjetlo dolazilo je kroz male podrumske prozore. Bilo je zagušljivo. Spavali smo na nekoliko drvenih paleta. U kutu prostorije nalazila se željezna kanta u koju smo vršili malu nuždu.“
Prve noći, prema njegovim riječima, nisu izvođeni na ispitivanja, ali nije bilo dovoljno hrane ni vode.
„O odlasku na veliku nuždu gotovo da nismo smjeli ni pitati. Svaki takav zahtjev završavao je premlaćivanjem.“ Sljedećeg dana započela su ispitivanja.
„Na ispitivanje me odveo Jasmin Isić. Dobio sam brutalne batine. Tukli su me nogama, rukama, kundacima i šipkama. Ne znam koliko je to trajalo. Možda pola sata, a meni je izgledalo kao vječnost“, posvjedočio je Štrbac.
Nakon ispitivanja vraćen je u podrum, a na ispitivanja je odveden i njegov brat Franjo. Tijekom narednih dana u podrum su, prema njegovim riječima, dovođene nove skupine zatočenika. Među njima su bili Dragan Jerković, Zoran Totić, osoba prezimena Jelić te izvjesni Radojica, za kojeg vjeruje da je bio srpske nacionalnosti.
Štrbac je naveo da je osobno imao i neposredan susret s optuženim Našidom Delalićem.
„Na hodniku me bez ikakvog razloga pretukao. Tada sam bio zadužen za čišćenje kuhinje i prostorije u kojoj se objedovalo.“
Dodao je kako su tijekom brojnih premlaćivanja puštane vjerske pjesme – ilahije i kaside. „To se često događalo dok su nas tukli.“ rema njegovom iskazu, u podrumu Muzičke škole proveo je ukupno dvanaest dana, sve do 4. svibnja 1993. godine.
„Ulazili su i tukli nas drškama od lopata. Strop je bio nizak i polukružan pa smo morali potpuno leći na pod kako bi nas mogli udarati. Sjećam se koliko su nas tukli da im je znoj kapao s čela.“ Kazao je da je u jednom trenutku u podrumu bilo približno sedamnaest zatočenika te da nije primjećivao pripadnike drugih postrojbi.
„Dolazila je samo Vojna policija 7. muslimanske brigade.“
Govoreći o optuženom Jasminu Karaliću, naveo je da ga je poznavao od ranije. „Karalića sam viđao po hodnicima. Znao sam ga još od prije rata. Bio je zapovjednik.“ Na pitanje tužitelja je li ikada dobio bilo kakav službeni akt o lišenju slobode ili dokument kojim mu je ograničeno kretanje, odgovorio je: „Ništa nisam dobio. To što nam se događalo, događalo se samo zato što smo bili Hrvati.“
Svjedok je također naveo da je tijekom zatočenja izgubio oko deset kilograma tjelesne težine.
„Hrana je bila vrlo loša. Ponekad bismo dobili nekoliko konzervi koje smo dijelili između svih zatočenika.“
Na pitanje je li ikada izvođen iz podruma, odgovorio je da jest, ali samo kako bi iznio smeće.
„I to mi je prisjelo.“
Govoreći o mogućim posjetima međunarodnih organizacija, kazao je da tijekom boravka u Muzičkoj školi nikada nije evidentiran niti posjećen od predstavnika Međunarodnog crvenog križa.
„Evidentiran sam tek kasnije u Kazneno-popravnom domu kada smo tamo prebačeni. U Muzičkoj školi nas nitko nije posjetio.“ Tijekom unakrsnog ispitivanja branitelj optuženog Sabahudina Sarajlića pitao je svjedoka poznaje li optuženog i kada ga je prvi put vidio.
Štrbac je odgovorio da Sarajlića nije osobno poznavao prije rata, ali da ga je znao iz viđenja. „Bio je u špaliru kada smo dovedeni i tukao nas je. Anto Vrvilo mi je tada rekao da se radi o Sarajliću. Prije rata se nismo osobno poznavali, ali sam ga znao iz čaršije.“
Svjedok Tužiteljstva Zdravko Mandić: „Kada je po nas došao kombi, mislio sam da je gotovo“
Nakon svjedočenja Ante Štrbca, pred Sudom Bosne i Hercegovine iskaz je dao i svjedok Tužiteljstva te oštećeni Zdravko Mandić, koji je tijekom ratnih događanja živio u naselju Konjević Polje kod Zenice. Na početku svjedočenja Mandić je opisao prijeratne prilike u svom mjestu, navodeći da je riječ o naselju u kojem je živjelo pretežito hrvatsko stanovništvo, dok su u susjednom selu većinu činili Bošnjaci.
„Radio sam u Željezari Zenica dok je to bilo moguće, a kasnije sam bio angažiran na radnoj obvezi. Na početku sukoba gotovo svi su napustili selo. Ostali smo samo Franjo Hrgić i ja. Nismo htjeli bježati jer smo tu imali kuće, imovinu, hranu i sve što smo godinama stvarali. Nismo željeli otići u nepoznato i neizvjesno“, kazao je svjedok.
Prema njegovim riječima, njihovo skrivanje i ostanak u selu završili su dolaskom pripadnika vojne policije.
„Po nas je došla vojna policija MOS-a. Jasno sam vidio njihove oznake. U tom trenutku nalazili smo se u Franjinoj kući. Počeli su nas pregledavati i pretresati. Bila su trojica naoružanih pripadnika. Rekli su nam samo da pođemo s njima“, prisjetio se Mandić. Posebno je naglasio jedan detalj koji mu je ostao u sjećanju.
„Dobro se sjećam da su došli crvenim automobilom marke Yugo.“ Nakon privođenja odvezeni su u objekt Muzičke škole u Zenici, gdje ih je, prema njegovim riječima, dočekala vojna policija.
„Doveli su nas u Muzičku školu i odmah sproveli u podrum. Tamo sam zatekao Zorana Totića, Slavka Mandića i druge zatočenike.“
Opisujući uvjete u kojima su bili smješteni, svjedok je naveo da su bili krajnje nehumani.
„U kutu prostorije nalazila se kanta koja je služila za obavljanje nužde. Te večeri nismo dobili nikakvu hranu. U podrumu smo spavali na drvenim paletama.“
Kako je ispričao, zatočenici su svakodnevno izvođeni na ispitivanja koja su se odvijala na katu iznad podruma.
„Vodili su nas kat više. Obično su tijekom ispitivanja u prostoriji bila trojica ljudi. Na stolu je uvijek stajalo naoružanje. Postavljali su ista pitanja: tko si, što si, kojoj vojsci pripadaš. Svi smo redom izvođeni i ispitivani.“
Govoreći o svakodnevnim uvjetima života u podrumu, Mandić je naveo da su zatočenici dobivali minimalne količine hrane.
„Hrane gotovo da nije bilo. Nekada bismo dobili tek malo kruha i nekoliko zrna riže.“ Posebno teškim opisao je odlazak na zahod. „Kada bi netko tražio da ide na veliku nuždu, vrata se nisu lako otvarala. Često su slijedila maltretiranja, vrijeđanja i premlaćivanja. Tukli su nas nogama i rukama, sjećam se da se jedan zatvorenik vratio slomljene ruke.“
Prema njegovom iskazu, zatočenici su bili podvrgnuti stalnoj kontroli i ograničenjima kretanja čak i unutar podrumskih prostorija.
„U jednom kutu nalazila se neka metalna kasa ili trezor. Povremeno su dolazili i donosili određene stvari koje su tamo ostavljali. Kad god bi to radili, morali smo leći na pod, okrenuti se potrbuške i gledati u pod dok oni ne završe.“
Svjedok je kazao da su dani provedeni u podrumu Muzičke škole prolazili u neizvjesnosti i strahu te da zatočenici nisu znali što ih čeka. Posebno emotivno govorio je o trenutku kada su ih izveli iz objekta.
„Jednog dana došao je kombi po nas. U tom trenutku mislio sam da je gotovo, da nas vode na strijeljanje ili nešto slično. Nitko nam nije govorio kamo idemo.“
Međutim, kako je pojasnio, radilo se o organiziranoj prebacivanju zatočenika.
„Nakon toga prebačeni smo u Kazneno-popravni dom Zenica. Tek tada sam shvatio da se radi o razmjeni.“
Njegov iskaz pridružio se ranijim svjedočenjima o uvjetima zatočenja, ispitivanjima, ograničenju slobode kretanja te navodnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju osoba koje su tijekom sukoba bile zatočene u podrumskim prostorijama Muzičke škole u Zenici.
Svjedok Tužiteljstva Raif Alajbegović: „U podrumu je bio pritvor, ali ja nisam vidio niti znam da su zatvorenici zlostavljani“
Kao posljednji svjedok na današnjem ročištu saslušan je Raif Alajbegović iz Kaknja, nekadašnji pripadnik 7. muslimanske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je tijekom rata bio raspoređen na različite dužnosti u objektu Muzičke škole u Zenici, gdje se prema navodima optužnice nalazio pritvorski prostor za zarobljene civile i pripadnike HVO-a.
Na početku svjedočenja Alajbegović je pojasnio svoj ratni put, navodeći da je na samom početku rata bio pripadnik Patriotske lige, a kasnije je pristupio 7. muslimanskoj brigadi sa sjedištem u objektu Muzičke škole.
„Zapovjednik je bio Jusuf Karalić, dok je za osiguranje objekta bio zadužen Nesib Talić. Tijekom službe raspoređivan sam na različite poslove i zadatke, kako unutar objekta, tako i izvan njega, ovisno o potrebama službe“, izjavio je svjedok.
Pojasnio je da je zapovijedi primao uglavnom usmenim putem od svojih nadređenih. „Zapovijedi sam najčešće dobivao usmeno od zapovjednika. On je boravio u objektu i imao je svoju kancelariju u Muzičkoj školi.“
Govoreći o rasporedu prostorija unutar objekta, svjedok je naveo da su se u prizemlju nalazili spavaonica, sanitarni čvor i druge radne prostorije, dok se u podrumu nalazio pritvorski prostor. „U podrumu je bio pritvor. Budući da sam iz Kaknja, zapamtio sam neke osobe koje su tamo dovođene jer sam ih osobno poznavao. Sjećam se Ive Šunjića, Sime Komše, Ilije Bradarića i Ivice Jadrijevića. Bili su to ljudi iz Kaknja koje sam poznavao od ranije.“
Na upit o postupanju prema pritvorenicima, Alajbegović je izjavio da osobno nije sudjelovao u njihovom izvođenju niti ima saznanja o eventualnim ispitivanjima. „Ja nikoga nisam izvodio iz pritvora, niti znam jesu li ispitivani. Nisam imao takve dužnosti.“
Za uvjete boravka pritvorenika kazao je da su, prema njegovom viđenju, bili primjereni ratnim okolnostima.
„Uvjeti su bili onakvi kakvi su mogli biti u ratno vrijeme. Koliko ja znam, pritvorenici su dobivali istu hranu kao i pripadnici brigade. Nije se pravila razlika.“ Dodao je kako tada nije gledao ljude kroz nacionalnu pripadnost.
„Tada nisam pravio nacionalne razlike među ljudima. Danas ih pravim, ali tada nisam.“ Prema njegovim riječima, pritvorenicima je bilo omogućeno korištenje sanitarnog čvora. „Postojao je WC. Kada je netko trebao ići u toalet, prijavio bi se dežurnom i bio bi odveden.“ Svjedok je rekao da nema saznanja jesu li pritvorenike obilazili predstavnici Međunarodnog crvenog križa ili drugih međunarodnih organizacija.
„Ne znam je li itko dolazio iz Crvenog križa ili neke druge međunarodne organizacije.“
Također je naveo da su, prema njegovim saznanjima, pojedini pritvorenici imali mogućnost primanja posjeta članova obitelji. „Koliko znam, pojedinim zatvorenicima bile su omogućene posjete i vodilo se računa o određenim potrebama pritvorenih osoba.“
Kao primjer naveo je jednog pritvorenika koji je bolovao od šećerne bolesti. „Jedan od pritvorenika bio je dijabetičar. Znao sam za njegovo zdravstveno stanje i prijavio sam to kako bi mu se osigurala terapija. Njegova supruga dostavila je lijekove, a mi smo mu ih predali.“
Govoreći o navodima iz iskaza ranije saslušanih svjedoka, Alajbegović je kazao da osobno nema saznanja o fizičkom zlostavljanju pritvorenika.
„Ne mogu reći što se događalo kada nisam bio prisutan. Ja ne znam da su pritvorenici bili maltretirani ili premlaćivani. Nekada nisam ni boravio u objektu jer sam bio raspoređen na druge zadatke.“
Pojasnio je da je tijekom određenog razdoblja bio angažiran i na osiguranju tadašnjeg predsjednika Izvršnog odbora Općine te na drugim vojnim dužnostima, zbog čega nije mogao imati potpuni uvid u sva događanja u Muzičkoj školi.
„Bio sam raspoređivan na različite zadatke i zbog toga ne mogu potvrditi niti osporiti pojedine navode koji su danas izneseni pred Sudom.“ Nakon saslušanja ovog svjedoka Sudsko vijeće zaključilo je današnji pretres.
Nastavak glavnog pretresa u predmetu „Muzička škola“ zakazan je za 1. srpnja, kada će Tužiteljstvo i obrana nastaviti izvođenje dokaza i saslušanje preostalih svjedoka.
